Aljoša Šerić i njegova družba krivih odluka donijeli su jednu dobru odluku i ponovo nastupili u Osijeku, na OLJM-u, gdje su održali baš čaroban koncert, a ja sam također donio dobru odluku i otišao ih ošacovati…
Vrijeme leti, a bogami i zimi. Nemrem bilivit, ali prošlo je više od devet godina otkako sam posljednji put gledao bend Pavel uživo, a to je bilo u zagrebačkom klubu Sax na prvom nastupu benda ikada, kada je Aljoša promovirao upravo objavljeni debi album svog side projekta (u ono vrijeme još je bio pjevač benda Ramirez). Sjećam se prepunog Saxa i jako dobrog ali kratkog seta (s njima je tada nastupao i bend Lotus, eh, gdje su oni nestali?), uz moju kritičku opservaciju da, iako sjajan, takav baladičan materijal nema prođu na koncertima. Potom sam se vratio u Osijek koji nije bio prečesto na tour itineraru grupe: prvi put su nastupili na Valentinovo prije dvije godine u kinu Europa, no ja tada nisam bio u gradu, a trebali su nastupiti i na jednom od prvih izdanja Adventa u Tvrđi, no to je puklo. I eto, nakon skoro deset godina bend i ja ponovo se srećemo licem u lice.
U tih deset godina Ramirez je prdnuo u čabar, a Pavel je stigao do svog četvrtog albuma i negdje usput iz Aljošinog kantautorskog solo projekta postao pravi bend i nanizao cijelu nisku pop hitova koji mjesecima ne silaze s play lista radio postaja. Aljoša se oženio i ubacio svoju ženu Antoniju u bend ne da ga kontrolira što radi dok je na turnejama već da pomogne kao lead i back vokal i to se pokazalo uspješnim potezom, a prije devet mjeseci stigao im je i bebek te je Antonia zbog toga propustila ovu svirku, ali ju je uspješno zamijenila njezina kolegica Jasna Jozić.
Obzirom da je ovo bio nastup dvoje izvođača, Pavela i Vatre, koncert je počeo sat vremena ranije nego onaj Kandžije dan ranije – već u 22:15 na bini je bila vesela osmorka. Osim Aljoše i Jasne, tu su još i Saša Jungić na gitari (bivši Ramirezovac, nisam ga odmah ni prepoznao zbog sijedih u kosi i ogromne bradurine koju je uzgojio), Jakov Kolega na basu, Jerko Jurin za bubnjevima, Jurica Hotko na klavijaturama, Dean Melki na violini i ribetina tusta Stipe Mađor na trubi.
Drug M. je odmah počeo trkenjati onu svoju izlizanu foru da što je više ljudi u bendu to je bend lošiji ali na to se više nitko ne obazire; uostalom, vjerojatno ste do sada shvatili da je svatko tko se druži sa mnom dokazani kreten 🙂 . Ali, u nečemu je u pravu: Pavel može funkcionirati i s manjim brojem ljudi, kao trojka ili kao četvorka, a u najrudimentarnijem slučaju može nastupiti Aljoša sam s akustarom, ali dodatak violine, trube i ženskog vokala definitivno je obogatio zvuk Pavela i učinio ga bendovskim. Da se razumijemo: ja najviše volim prva dva albuma Pavela koji su zvučali, singer-songwriterski, nešto tipa Ed Sheeran prije nego što se ovaj uopće pojavio, ali danas je Pavel pravi bend i uživo oni zvuče bendovski.
To se moglo primijetiti već na početku koncerta, kada su izveli tri brže pjesme da malo zagriju publiku: „Lažu devedesete“ i „Junaci Hatzove ulice“, obje sa zadnjeg albuma, i hit „Autentično osrednji“. Ono što smo mnogi zamjerali Pavelu da su im sve pjesme balade i da nisu prikladne za izvedbu uživo ovdje je palo u vodu s ova tri uvodna, radiofonična mainstream pop/rock hita. Svaki član benda dobio je priliku da se iskaže i stvarno su se pokazali kao majstori svojih instrumenata.
Potom su ipak malo usporili i ušli u blok laganijih pjesama koje su malo ubile početnu žovijalnu atmosferu. „Sve si gluplji što stariji bivaš“ je genijalna stvar, kao i jedina stvar Ramireza koja se zadržala u set listi, „Iste cipele“, a potom je Jasna uzela stvar u svoje ruke u Calexicom obojanoj „Poslije nas“ i „Sretni smo“ sa svojim zanimljivim ritmom, kombinacijom tanga i gypsy swinga. Potom se Aljoša vratio lead vokal dužnostima u romantičnoj „Ljubav stoljeća“ i pjesmi „Vrijeme života“.
Sve su to lijepe pjesme, ali nekako mislim da ih je možda trebalo razbiti u dva bloka jer sam, iskreno, počeo lagano zijevati, a drug M. je odavno bio izgubio interes za ono što se događa na bini i posvetio se ispijanju piva, surfanja po netu i snajpanju curica u publici. Eh da, publika – volim ovakve koncerte gdje smo nas dvojica stećaka jedini muškarci u prvih nekoliko redova. Toga se sjećam i s prvog koncerta Pavela u Saxu – velikog broja cura u publici. Ne znam je li to Aljoša možda postao seks simbol s onim šašavim brčićima ili žene prepoznaju tu kantautorsko-šansonjersku autorsku i izvođačku crtu u Pavelu a la Balašević ili Dedić, ali da čovjek privlači komade to je fakat…
Tempo se ponovo podigao u sjajnom country/tex mexu „Tko je stavio prosinac u svibanj?“; ta stvar mi nije najbolje sjela na debi albumu, ali uživo se uvijek pretvori u raspašoj a to live svirkama treba. Tijekom izvedbe „Zvončicu može biti sram“ Aljoša je predstavio članove benda i to je sve skupa malo predugo trajalo iako se čovjek trudio biti duhovit. Meni osobno je mnogo bolji dojam ostavio kada se nije trudio, npr. negdje na početku svirke kada se požalio da su svi članovi benda dobili sobe s pogledom na rijeku, a jedino je on dobio pogled na garažu. (Nije to ništa, pazi moje iskustvo: išli mi ekipa s posla na seminar na more i smjeste oni nas sve u jedan hodnik u hotelu. Svi dobili sobe s pogledom na more, a ja sobu s pogledom na stražnji dio hotela gdje se nalaze kontejneri za smeće. A točno preko puta hotela nalazi se neka kuća s apartmanima za iznajmljivanje i taman u trenutku kad sam ušao u sobu i razgrnuo zastore, na terasu te kuće izlazi neki debeljeko gol kao od majke rođen. Tu sam stvarno popizdio: svi dobili pogled na more, a ja pogled na kurac… 🙂 Dakle, drugar, ima i gorih stvari u životu…).
Potom je koncert ponovo prešao u mirniju fazu izvedbama starih hitova „Moj stan je prekinuo s njom“ i sjajnog dueta Aljoše i Jasne „Ako si za, mogli bi jednom izaći“, koju je u originalu s njim pjevala Maja Posavec. Ne znam kako ta stvar zvuči kad ju pjeva Antonia, ali ovo s Jasnom je bilo perfektno, slaganje glasova, dinamika, tonalitet, sve je bilo savršeno. Jasna je uspjela izvući čak i pjesmu koju stvarno ne volim, „Čuvaj me“, da bi cijelu priču bend efektno zaključio velikim hitom „Zbog tebe“. Ovoga puta uz zborno pjevanje publike. Sve skupa sat i pol, kraće nego na njihovim prethodnim promo nastupima gdje su svirali i do dva sata, ali meni je ovo bilo potaman.
Nemam velikih zamjerki na sam koncert, ekipa je napravila dobar omjer pjesama s novog albuma i starijih hitova, posebno s kultnog debija, možda je problem jedino u tome što i dalje set listom prevladavaju stvari lakšeg i mid tempa, što nije baš najbolje rješenje kod nastupa uživo. Mislim da bi ubacivanjem još jedne ili dvije brže pjesme i malo drugačijim rasporedom pjesama postigli bolji rezultat. Kažem, meni je i dan danas Pavelov debi njihov omiljen album, ali ovo je drugačija, bendovska spika i možda mi treba malo vremena da mi to sjedne. Ipak sam ja već matora konjina a i Alzheimer polako radi svoje… 🙂
Vatru nisam dočekao (zar vas to čudi?). Pauza između njihovih nastupa bila je duga skoro pola sata, a i prošla je ponoć pa sam se zaputio kući. Dvije ugodne večeri na ovogodišnjem izdanju OLJM-a na kraju su bile ispale OK, posebno ako usporedim s prošlogodišnjim izdanjem i onim iz 2015. kada doslovno nisam odgledao niti jedan jedini koncert. Budimo optimisti i nadajmo se da će iduće godine line-up biti još bolji, a Pavel nastupa krajem srpnja u Vinkovcima na Vinkovačkom ljetu pa tko zna, možda se zaletim i tamo…
Hadžo, junak Pavlove ulice
https://www.facebook.com/pavel.band/
Fotke: OLJM Facebook https://www.facebook.com/osjecko.ljeto.mladih/photos/a.1599304926781539.1073741873.777466918965348/1599307813447917/?type=3&theater
P.S. Moram spomenuti one retardinjose iz Grada koji izdaju dozvole festivalima. Pannonian je u istom ovom prostoru lumpovao do jutra, OLJM je imao dozvolu samo do 1 ujutro, a UFO uopće nije dobio dozvolu već su ih potjerali preko Drave. Zbog navodnih sigurnosnih uvjeta. Koji su važili samo za UFO, ne za druga dva festivala. Tako imate situaciju u kojoj je Pannonian očito najstariji i voljeni sin u obitelji kojega se mazi i pazi i puši im se kurac sve u 16, OLJM je srednji sin kojega se tolerira ali do određene granice, a UFO ispada neželjeno dijete, bastard kojega se Grad lako odriče. Tri festivala, tri tjedna, tri različita pristupa a jedna gradska uprava. Tko je tu lud?
zlihadzoponovojase 