EXIT 2017. – Discharge, Edo Maajka, Angelic Upstarts, Wonk Unit, Slow Motion Suicide…, 08. 07. 2017., dan 3.

Za sve ove godine koliko pohodim EXIT nikad nije bio lošiji program na Main i Fusion Stageu od ove subote. Zato sam, silom prilika, gotovo cijelu večer proveo kod Explosive i Future Shock bine i na kraju je još ispalo sasvim OK. 

Izvorni plan je bio da idem u četvrtak i nedjelju. Četvrtak sam odradio, no onda se dogodilo ono što se obično događa s mojim planovima – totalno se sjebu: vozač i automobil nisu mogli u nedjelju, pa smo se na brzinu dogovorili i krenuli u subotu za NS.

Sve to preslagivanje planova dovelo je do toga da na tvrđavu dođem tek oko pola devet, nikad tako kasno. Propustio sam novosadski Sputnik na glavnoj bini (ali dobro, oni su imali još jedan nastup na Future Shocku kasnije), a stigao sam do Explosive Stagea na posljednju stvar punk benda Fiskalni račun u kojoj su se pitali „Kuda vodi ovaj put?“. Njih vjerojatno kući, a mene je odveo preko puta, na Future Shock binu, gdje sam ovjerio 20-ak minuta nastupa novosadskog kvarteta Norveška šuma (https://www.facebook.com/norveskasuma/ ; https://norveskasuma.bandcamp.com/album/norve-ka-uma). Ime benda očito je inspirirano istoimenom pjesmom The Beatlesa, ali i kultnim romanom japanskog pisca Harukija Murakamija i u tim nekim koordinatama kreću se kao bend, svirajući melodični indie pop/rock i nastavljajući tradiciju NS guitar popa koja seže još od La Strade. Pjevačica ima jako dobar vokal i pjesme poput „Mrvice sećanja“ ili „Završetak jednog poluživota“ zvuče mi bolje sa ženskim vokalom. Bend koji mogu preporučiti, ali nisam mogao ostati do kraja…

…jer sam bio na gasu prema glavnoj bini gdje je nastupio moj stari jaran Edo Maajka (https://hr-hr.facebook.com/edomaajkaofficial/ ; http://edomaajka.com/). Gledao sam ga već jednom na istoj ovoj bini, no ovoga puta je nastupio s ganc novim bendom, četvoricom opasnih glazbenika i to je zvučalo prejebeno. Jedan od najboljih tekstopisaca i šoumena na ovim prostorima treba ovakav prateći bend koji bez jebemti prelazi iz old-school funk u gitarističke, gotovo RATM-ovske baraže, sve to filujući soulom natopljenim kljovama. Dodajte tome Edin urođen šarm, duhovitost i sposobnost da upravlja publikom ispred bine i imate dobitnu kombinaciju. Edu se može gledati i s MC-jem, ali nije to to, a pogotovo ne na velikoj bini poput ove gdje moraš osjetiti kako ti bas i bubanj lome kičmu, a gitarist ti obavlja kiruršku operaciju na živo. Šteta što je nastup trajao tek negdje oko sat vremena, ali ponavljam: Edo ima novi, opasan i ozbiljan bend, i to treba doživjeti uživo!

Set lista:

  1. Panika
  2. Saletova osveta
  3. Trpaj
  4. Dolazim i odlazim
  5. Jesmo l’ ami
  6. Draga moja Vlado
  7. Pržiiii
  8. Mater vam jebem
  9. Ne mogu disat
  10. No pasaran
  11. No sikiriki

Ispostavit će se da je ovo bio moj jedini posjet glavnoj bini ove večeri. Usiljenim maršem probio sam se relativno brzo do FS bine gdje su nastupali Zagrepčani iz benda Slow Motion Suicide (https://www.facebook.com/slowmotionsuicideband/ ; http://www.slowmotionsuicideband.com/). Ima ih četvero, uključujući curu na basu, i svi su nastupili odjeveni po posljednjoj kelnerkoj modi u bečkim hotelima između dva rata (sami su rekli da izgledaju kao kelneri iz motela Oskudica 🙂 ). No, na stranu moda, ovo je dobar bend čije sam singlove već predstavljao na mom blogu, a mogu potvrditi da su i uživo jaki: ako volite gitaristički rock koji korijene vuče iz američkog indie rocka 90-ih, ovo je bend za vas. Pred nažalost malobrojnom publikom predstavili su materijal sa svog istoimenog debi albuma, od uvodnog, uber-melodičnog guitar popa „Fool on the Inside“, preko polu-akustične ljepotice „Fortress Made of Ice“ (koja i bez gudača uživo zvuči sjajno), preko hitova „Revolution“ ili „Castaway“, da bi svoj polusatni nastup priveli kraju uz „November“ i „Animal“. Nadam se da će se već na sljedećoj svirci benda u NS-u pokazati da dobar nastup na EXIT-u nije ostao bez odjeka… Pa čekaj malo, ja pišem o vama, đe ćeš veće časti od toga? 🙂

Pauzu na dvije bine preko puta jedne druge iskoristio sam da skoknem do obližnjeg Fusiona gdje je nastupao Zvonko Bogdan sa svojim tamburašima, a plato ispred bine je bio pun, što mladih, što tetki s ‘ladnim trajnama 🙂 . Nemam ništa protiv Bogdana, gledao sam ga nekoliko puta silom (ne)prilika, ali to nije moj đir pa sam se uz zvukove hita „Kad sam bio mlađan lovac ja“…

…vratio do Explosiva gdje je svoj nastup počinjao londonski punk bend Wonk Unit (https://www.facebook.com/wonkunitband/ ; http://wonkunit.com/). Čim sam vidio Zgroa iz SKC-a u publici znao sam da je to njegovo maslo, što mi je on i potvrdio: samo on može dovući opskurne pubovske punk bendove za koje nitko osim najzadrtijih pratitelja scene nije čuo. Ima ih petorica u bendu, a zanimljivo je to što peti član svira gitaru i trombon, pa ovisno o njegovom angažmanu bend pokriva područja od melodičnog, pjevnog punka („I Told You So“, hit s njihovog posljednjeg albuma), varijacija na ska a la Madness („Kings Road Sporting Heroes“) pa do žestokog, gotovo hc punka („Depressed?“). Pjevač Daddy Wonk je zajebant, odmah je s publikom bio na ti, za svaku pjesmu je ispričao o čemu se u njoj radi s onim sjajnim cockney naglaskom luzera iz londonskih dokova, ili možda Peckhama? Da su Dale i Rodney Trotter slušali punk, Wonk Unit bi bili među njihovim omiljenim bendovima, siguran sam u to. Svojih 40-ak minuta su dobro iskoristili, mene to nešto prećerano ne rajca, taj zvuk sam odavno prerastao, ali stvorili su finu atmosferu na solidno popunjenoj livadi.

Dok se mijenjala bina na Explosivu, prešao sam preko do FS-a gdje su nastupali Viva Vops (https://hr-hr.facebook.com/vivavopsbeograd/), ne Viva Vox, beogradski vokalni zbor koji izvodi a capella verzije stranih hitova, već Viva Vops. Također su Beograđani, u bendu ih je sedmorica, uključujući dvije gitare, bas & bubanj, kljove i dvojicu pjevača/MC-jeva, a izvode danas popularni crossover rapa i rocka s oštrim, socijalno kritičkim tekstovima. Ništa novo niti originalno, ali dobro prže, energični su i natjerali su onih nekoliko desetaka prisutnih na đuskanje, a imaju čak i jedan hitić u vidu pjesme „Svuda pivo“ koji mi nije baš sjeo jer me je previše podsjetio na nešto podnošljiviji S.A.R.S. Mnogo mi je bolji „Uniformisani kriminalac“, grub ali istinit prikaz droturije kod naših susjeda, ali i šire. Ako ne dođu u napast da na silu mainstreamiziraju svoj zvuk, možda bi od ovih pivopija i moglo postati nešto. Ako ništa drugo, mogli bi biti predgrupa Hladnom pivu na njihovim koncertima preko…

Potom ponovno povratak na sada već ozbiljnije popunjen travnjak Explosive bine gdje su nastupali punk veterani Angelic Upstarts (https://hr-hr.facebook.com/angelicupstartsofficial/ ; http://officialangelicupstarts.com/), još jedan od bendova iz prvog punk vala iz ’77 koji su na turneji kojom slave 40 godina postojanja. OK, bend se raspadao i ponovo sastajao cijelo to vrijeme, više je ljudi prošlo kroz njih nego kroz prosječnu robnu kuću, a pjevač Mensi jedini je iz oridžidži postave još tu, basist je također dosta mator, dok se gitarist, bubnjar i prateća pjevačica vjerojatno nisu ni rodili kad su Upstartsi počinjali. Ovo je jedan od onih bendova koji u Novom Sadu dobro prolaze i imaju svoju vjernu publiku, čak nisu ni loši na bini: Mensi voli ćakulati s publikom i očito mu je bilo drago što ih ima „preko nekoliko“, nova ekipa ulila je svježu krv njihovim anti-fa pjesmama poput „Last Night Another Soldier“ (danas aktualnija nego 1980. kada je napisana) i „Anti-Nazi“, a već oko sredine nastupa izveli su svoj najveći hit, radničkoj klasi posvećenu „Solidarity“ koja je u početku išla poljskom pokretu za prava radnika „Solidarnost“ ali danas njihova žaoka udara mnogo šire. Dao sam starim podrtinama nešto više od pola ure…

…a onda sam se vratio do FS-a da ovjerim nastup novosadskog electro-rock benda Sputnik (https://sr-rs.facebook.com/sputnikns/). Pisao sam o njima nekoliko puta na blogu i dopada mi se kako to zvuči u studiju, pa što ih ne bi ovjerio i uživo? Uživo nastupaju kao kvartet, s Vladimirom na gitari, Viktorom na basu te Žikicom i Ana Marijom kao lead vokalima, dok bubnjevi i klavijature dolaze s matrice. To je prva stvar koja mi je zasmetala: zvučali su previše plastično. Drugo što mi je paralo uši je Žikičin glas: čovjek nije neki pjevač, a u miksu je bio izvučen daleko u prvi plan i to je zvučalo ružno. Šteta, jer Sputnik su jako dobar bend: na pamet mi odmah padaju usporedbe s New Order ili Simple Minds iz „New Gold Dream“ ere, a njihova stara stvar „The Drinkable World“ čak ima nešto laibachovsko plesno u sebi. „It is All the Same…“, „A Perfect Mistake“ i „The Beginning“ su, unatoč svemu, zadržale dosta magije iz studijskih verzija, jedino mi novi singl „Tomorrow“, s kojim su zaključili svoj polusatni nastup, nije baš sjeo. Previše elektronike i plesnog ritma, a premalo „pravih“ instrumenata. Sputnik bi bili još uvjerljiviji uživo da imaju žive kljove i bubnjeve, iako ne mogu reći da nisam guštao ni u ovakvoj inkarnaciji…

Dok su se obje bine namještale, skoknuo sam do Fusion Stagea koji je pucao po šavovima tijekom nastupa Zabranjenog pušenja. Nisam ni imao namjeru ostajati duže, ali kad su krenuli prvi taktovi „Pišonje i Žuge“ sam sam sebe zapitao: „Pa dobro, jesi li ti došao na EXIT da slušaš Pušenje?“. Naravno da nisam, okrenuo sam se i pobjegao prije nego što sam stigao čuti što je Pišonji i Žugi govorio Lepi 🙂 . Njih ću ionako već negdje uloviti, recimo na kirvaju u Čamagajevcima…

Napravio sam mali krug po tvrđavi i, zanimljivo, gužve nisu bile neopisive kao nekih proteklih godina. Inače u službene press informacije o rekordnoj posjećenosti iz godine u godinu vjerujem koliko i u bajke Hansa Christiana Andersena, premda uopće ne sumnjam da je velika gužva bila na binama koje sam u subotu izbjegao – Main Stage i Dance Arenu. Mislim, Jason DeRulo na glavnoj bini, pa stvarno svako smeće s više od dva hita danas dobije elitnu binu dok si rek’o „Swalla“… 🙂

Svoju šetnju završio sam na starom mjestu – ispred FS bine gdje su upravo počinjali Slovenci Ćao Portorož (https://www.facebook.com/caoportoroz/ ; http://caoportoroz.bandcamp.com/). Ovu četvorku sam prije nekoliko tjedana predstavio sa singlom „Ću“ i zaintrigirali su me svojim čudnim zvukom, miksom svih mogućih podvrsta i žanrova rock glazbe. Svoj su nastup otvorili s dva instrumentala koji su me podsjetili na Franka Zappu u nekoj ludoj kombinaciji s Captain Beefheartom: „Chien“ zvuči upravo tako, plesna bomba bez teksta u kojoj se samo ponavlja pas iz naslova. „Evroazija“ i „Ću“ zvuče poput Obojenog programa na žešćem tripu, ali najbolje mi je sjela hitoidna „Ljubavna“ s jasnim, melodičnim gitarskim linijama i vokalom koji za promjenu pjeva 🙂 . Tekstovi su im (tamo gdje ih ima) dosta cinični i otpjevani na dobardanskom jeziku pa su lako razumljivi i po tome malo vuku i na legendarne Buldožer. Svakako jedan od najboljih nastupa koji sam ovu večer odgledao.

A za sam kraj još malo punka (subota je na Explosivu bila punk dan, što objašnjava zašto sam najveći broj novosadskih poznanika vidio upravo tamo). Završio sam u revijalnom tonu uz „umilne“ hc punk zvukove britanskog benda Discharge (https://www.facebook.com/Dischargeofficial/). Livada ispred bine bila je vrlo dobro popunjena, iako mi se čini nešto slabije nego na Upstartsima, ali OK – ovo je ipak zakucavački hardcore punk i nije za svačije uši. Nije ni za moje, ali sam ispoštovao još jedne veterane koji slave 40 godina sviruckanja. Discharge imaju novog pjevača, J.J. Janiaka, i mladac je pokazao što znači biti dobar šoumen špartajući nemilosrdno s jednog kraja bine na drugi, a bend je pokazao da je i dalje jednako beskompromisan kakvi su bili i na početku (po nekima, upravo su Discharge „izmislili“ hc punk). Krljačina je bila nemilosrdna, kako na bini tako i u publici jer šutka nije prestajala ni trenutka, a kad sam se u jednom trenutku dovoljno približio prvim redovima osjetio sam onaj poznati osjećaj kidanja utrobe koliko je ovo bilo snažno i intenzivno. Za matoru plačipičku poput mene ovo je pre heavy stuff, ali publika je otkidala na stvari poput „New World Order“, „Hell on Earth“, „Protest and Survive“, „Never Again“… Ako ste tražili glazbu uz koju možete đipati i izbaciti sve nagomilane negativne vibracije iz sebe, Discharge su bili pravi izbor za vas.

Ja sam im dao 40-ak minuta, a onda sam lagano krenuo prema točki sastanka jer se bližilo vrijeme za povratak u Osijek. Prelazeći preko Petrovaradinskog mosta primijetio sam nešto zanimljivo: bio sam jedini koji je išao prema gradu, a horde zla su se slijevale u pravcu tvrđave. Oko dva ujutro! To možda objašnjava zašto gužve na tvrđavi dok sam ja bio tamo nisu bile velike: hrpa ljudi je gluvarila po Novom Sadu dok su kafići radili, a potom su se zaputili na tvrđavu, vjerojatno direkt na Dance Arenu. Pa, nek’ im je sa srećom, moje muke su završile…

I što reći pametno za kraj a da se ne ponavljam? EXIT je sve više festival za nove generacije koje slušaju EDM i hip hop glazbu, mi rockeri smo zgurani u geta i to je jednostavno to. Nikad manje Novosađana koje poznajem nisam vidio na festivalu, za većinu njih ovo je prošla svršena priča. Očajno loš program Fusion bine u subotu (uz iznimku genijalnog Kralja Čačka koji je nastupio oko pola dva pa ga nisam dočekao) dodatno je pogoršao dojam i mogu iskreno reći da su mi ova dva dana na tvrđavi bila sasvim dovoljna. Zovite to starošću, zovite to umorom, zasićenjem, whatever, ali EXIT je postao stara navika koja me sve manje i manje rajca. Ne znam hoće li jednom doći dan kada ću okačiti kopačke o klin što se ovog festivala tiče, ali boravak tamo sve mi teže i teže pada…

Hadžo, više ne tako mlađan lovac

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s