Pretposljednji dan ovogodišnjeg OLJK-a (a posljednji za mene) totalno je usr’o stvar s dva dosadna i nezanimljiva programa, dok se ono tamburaško smeće zadnjeg dana nisam udostojio niti pogledati…
Kiša je opet prijetila OLJK-u u utorak ali smo opet imali sreće. Elem, našao sam se na cugi u Tvrđi s drugaricom V. pred početak programa i taman krenusmo prema Vodenim vratima kad se prolomi ljetni pljusak. Kako smo bili na središnjem trgu, sklonili smo se u zgradu Rektorata, sačekali da pljusak stane i krenuli dalje. Nakon dvije minute novi pljusak, još jači. Ništa, sklonili smo se ispod cerade bivše Vege i opet čekali da prestane.
Sve je to odgodilo početak nastupa koncerta gongova za nekih 15-ak minuta, a možda i rastjeralo ponekog neodlučnog posjetitelja, no svejedno nas se okupilo stotinjak znatiželjnika da vidimo i to čudo – Gong koncert za mir u svijetu u izvedbi Gong centra iz Zagreba. Gongove sviraju tri žene – Silvana Leskovar, Mirjana Maksimović i Rinalda Rusjan – a Silvana nam se obratila na početku rekavši kako se gongovi sviraju za mir u svijetu te kako se njihova glazba ne sluša ušima već cijelim tijelom, preko vibracija. Zaželjela je da sjednemo (na mokre stolice ali what the heck!), opustimo se i uživamo. Prva dva cilja sam uspješno ispunio ali od uživanja nije bilo niti „u“.
Ne znam u kakvim uvjetima žene inače nastupaju sa svojih 16 + 1 gongom, ali otvoreni prostor uz Dravu daleko je od idealnog. Kurca ništa nisam ni čuo ni osjetio, nikakve vibracije, nula bodova. Zvuk je bio pretih i sve mu je smetalo – vjetar koji je puhao, cika djece, lavež pasa… Ajd’ se ti opusti u takvim uvjetima. Publika je bila previše udaljena od bine – ja sam sjedio u trećem redu (od ukupno četiri) i smrtno se dosađivao naprežući se da išta čujem. Izdržao sam nekih pola sata, a onda sam se ustao i, u stilu Krezumice „kidam nalijevo“, pohitao prema dvorištu Rektorata.
Da me je netko slučajno zaustavio i ptao zašto bježim, imao bih spreman odgovor: želim pogledati premijeru ovogodišnjeg OLJK-a, predstavu „James i divovska breskva“ po tekstu Roalda Dahla a u izvedbi Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Bila je to klasična dilema „Should I stay or should I go“ jer ne volem lutkarske predstave. A tek što djecu ne volem, to je nemoguće riječima opisati ali, ne budi mi lijeno, pokušat ću: dakle, jebo pas mater svoj toj žgadiji (neki pas im i jest jebo mater, inače ne bi ni bili ovdje… 🙂 )!
S druge strane, Dahl je ekscentričan pisac bujne mašte, sklon tipično britanskom crnom humoru, i njegove knjige za djecu mogu biti zanimljive i odraslima, tako da sam prelomio i rekao ajd’ da vidimo i to čudo. Dvorište Rektorata bilo je gotovo prazno, pa sam se pozicionirao u treći red skroz na kraju da mogu lakše kidnuti što se pokazalo mudrom odlukom.
Prvi problem kod lutkarskih predstava je u tome što lutke moraš vidjeti, a ovdje to nije bio slučaj. Lutke obične veličine na ogromnoj bini Rektorata jednostavno su se izgubile, pa smo bili prisiljeni gledati četvero glumaca – Ivicu Lučića, Edija Ćelića, Maju Lučić Vuković i Aleksandru Colnarić kako njima dirigiraju. Drugo, predstava je lišena humora: tijekom pola sata koliko sam proveo tamo nisam čuo niti jedan gromki smijeh, tek tu i tamo poneko cerekanje dječje publike. Jedan klinac ispred mene igrao je šah na mobitelu – da, šah! – toliko mu je bilo dosadno.
Ne krivim ga. Unatoč nekim zanimljivim idejama gostujućeg redatelja Dragoslava Todorovića, predstava se doimala previše staromodnom i pregaženom od vremena. Unatoč brzom tempu djelovala mi je prenatrpanom, nepreglednom i teškom za pratiti, a rijetki proplamsjaji duhovitosti prošli su nekako nezamijećeno: kad Ivica Lučić poviče: „Pa ljudi, je li to moguće!“ kao aluziju na legendarnog Mladena Delića, pa divovska breskva koja u svom kotrljanju sruši tvornicu čokolade (aluzija na najpoznatiji Dahlov roman), no najbolja od svega mi je fora na samom početku predstave i knjige, kada Dahl mrtav ‘ladan opiše kako su poginuli Jamesovi roditelji: u centru Londona pojeo ih je nosorog koji je pobjegao iz ZOO vrta! 🙂 Takvih crnohumornih i bizarnih detalja u knjizi ima dosta, ali nisu završili u tekstu predstave, čime se postiglo to da u njoj teško mogu uživati klinci, ali bogami ni mi odrasli.
Moja preporuka: preskočite ovo. Ne moram niti naglašavati da sam zbrisao prije kraja. Dva eventa u jednom danu s kojih sam zbrisao – To mi se stvarno rijetko događa…
Program Osječkog ljeta kulture 2017. završen je nastupom Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Osijek 1862.“ i violončelistice Ane Rucner u Hrvatskom narodnom kazalištu. Smrtonosna kombinacija toksičnog tamburaškog otpada i jedne od najpoznatijih glazbenih posvuduša i na papiru zvuči poput smrtne presude, a uopće ne sumnjam da je tako to i izgledalo.
Kad se podvuče crta, ovogodišnji OLJK nije bio uopće loš, barem ono što sam ja gledao. Nedostatak novca je bio evidentan u smislu nedostatka glamuroznih sadržaja poput „Mamma Mia“ ili „Na Drini ćuprija“, ali što se ostalog tiče, veći dio programa zaslužuje pohvalu. Probralo se tu dosta recentnih predstava, performansa i drugih kulturnih sadržaja, ali glazbeni dio je potpuno podbacio (jedan koncert Human Buldozera jest vrijedan ali nije dovoljan).
Naravno, najveći je problem to što sada kultura u gradu prestaje postojati do listopada, ali to su stare žalopojke. Ostatak ljeta ću se potruditi ukazati na nekim festivalčićima u okolici, odgledati nešto novih i par starijih serija i filmova koji su u čeki, pročitati pokoju knjigu i to je to. Kao i svake godine do sada…
Hadžo udaren gongom
Fotke: OLJK http://ljetokulture.osijek.hr/galerije/
zlihadzoponovojase 