Pas Ibrice Jusića @ klub Exit, 21. 07. 2017.

U Osijeku se ukazao Pas Ibrice Jusića. Možda bi bolje bilo ovu troglavu neman nazvati Kerber Ibrice Jusića, no dobro, kao koncert ovo nije bilo bogznašto ali je zajebancija bila vrhunska. 

Tko kaže da koncerti u klubu Exit moraju počinjati oko ponoći? Evo jednoga koji je počeo prije 23 h i je li kome kruna pala s glave? Nije, naravno. OK, možda zato što je ljetna fjaka, bespla koncert, vrag će ga znati, ali ovaj put nije bilo onog uobičajenog i traumatičnog čekanja „ekipe da se pojavi“. Jebo mater ekipi koja se ne pojavljuje prije ponoći…

Nisam bio u Exitu jako dugo vremena. Toliko dugo čak da, kad sam došao, na svoj užas i nevjericu ustanovio sam da više ne drže Coca Colu već su ju zamijenili Pepsi asortimanom. Eto, sad više ne moram navoditi kasne početke svirke kao razlog zašto rijetko zalazim u ovaj klub, ovo s Colom doživljavam kao pljusku u lice. Razumijem da su u Coca Coli retardi koji su se osilili i ucjenjuju vlasnike klubova i nije Exit jedini koji im je rekao neka se napuše kurca i prešao konkurenciji, ali ja kao konzument tada radim istu stvar: i ja pređem konkurenciji, onoj koja još drži Colu. Taj princip funkcionira na oba kraja… Uglavnom, Jamnica je ugasila žeđ i njojzi hvala.

Ekipa se okupila dosta rano i sjedila vani na terasi kluba pa smo im se drug M. i ja pridružili. Ja sam bio spreman popiti svoju mineralnu, sačekati do jedanaestice ili tu negdje i, ako koncert ne počne, krenuti natrag kući, no za divno čudo nešto prije 11 odigrala se manja seoba naroda s terase unutar kluba. Podrum u kojem se inače održavaju svirke nije u funkciji već je koncert bio u prizemlju sa sviračima smještenima odmah pored toaleta. Mjera predstrožnosti valjda, ako ti se smuči da odmah imaš gdje olakšati dušu…

Pas Ibrice Jusića već je nastupao u Exitu, posljednji put u travnju ako se ne varam na humanitarnom koncertu za ćuke iz azila u Nemetinu. Ovaj je troglavi džukac projekt genetičkog inženjeringa gdje ste uzeli Zorana Džuklevskog iz novosadskog sastava Atheist Rap, dodali mu Kocu i Igića iz Debelog precjednika i dobili što? Neman, naravno 🙂 . Akustični side projekt trojice punkera koji za sada uglavnom izvode obrade punk „hitova“ s tendencijom da snime i pokoju autorsku stvar. Da se mene pita, ovo je prije Kerber nego Arčibald, no dobro…

Prvih sat vremena gledali smo i slušali Zorana u solo varijanti. U solo varijanti sam ga gledao i prošle godine u Petrovaradinu na Festivalu uličnih svirača gdje je nastupio pod pseudonimom Losing to You i gdje je izvodio akustične verzije pjesama svog benda Fast As We Go Far. Ovoga puta repertoar je bio ponešto drugačiji: obrade američkih, uglavnom melodičnih kalifornijskih punk bendova devedesetih u akustičnom, ogoljenom aranžmanu.

Ovdje mogu ponoviti ono što sam tada napisao: „…ne zvuči to uopće loše: ovako ogoljene na svoju esenciju, ove pjesme iz punk rocka lagano prelaze u singer/songwriterski format zadržavajući pri tom svoju poruku. Zoki nije neki raskošan pjevač, da se razumijemo, čak bih rekao da se malo i previše opustio pa je koncert više djelovao kao neki neobavezni tulum u parkiću za drugare nego svirka za širu publiku, ali talent je tu, može ga se vidjeti i čuti“.

Ovdje u malom klubu, pred nekih 30-ak ili 40-ak gledatelja, taj element zajebancije bio je još izraženiji. Cijeli koncert se zapravo manje doimao kao koncert, a više kao neobavezno okupljanje ekipe drugara koji su svoje druženje začinili gitarama i pivom. Ta opuštenost je na trenutke prelazila granice pristojnosti pa je žamor ekipe za stolovima nadglasavao jadnog Zokija koji se trudio da nas zabavi. Uglavnom je i uspijevao u tome, iako je negdje pred kraj svog solo seta nanizao previše laganijih stvari što je ubilo atmosferu. Većina tih stvari koje je izvodio nije mi bila poznata, osim NOFX-ove genijalne „The Longest Line“ koju je pjevao cijeli klub.

Sat vremena je Zoki tako tamburao, u nekoliko navrata je pozivao preostalu dvojicu da mu se pridruže, no njima je gluvarenje u društvu s pivom i lagano podjebavanje Zokija očito bilo bolja zanimacija. Konačno su se udostojili pridružiti mu se na, hm, bini koje nije bilo, Igić na akustari a Koca kao vokal. U zvuku tu neke velike razlike nije bilo: i dalje je to akustična zajebancija s obradama poznatih i manje poznatih punk šansona, samo što je s dvije gitare i s dva back vokala sve to skupa zvučalo bolje.

Kupili su me izvevši „Ghosts of the Boardwalk“ strahovito podcijenjenog benda Bouncing Souls, a od zanimljivijih trenutaka tog dijela nastupa Koca je odmah na početku rekao da ima dvije stvari za izjaviti („Želim se ubiti i ne znam najavljivati pjesme“). Sve skupa kao trojac su izveli tri ili četiri pjesme. Nije to loše, ali ja ipak čekam da čujem neke autorske stvari na albumu za kojega kažu da rade na njemu. Već imaju i ime, totalno opičeno naravno: „Guša Vesne Parun“. Još da ga napuče autorskim pjesmama, gdje bi im bio kraj…

Drug M. i ja smo se složili da ovo sve skupa zvuči kao žešća gayara, ono, gay punk. Koca je poslije rekao da to nije punk. Za ono „gay“ nije se bunio… 🙂

Poslije svirke druženje se nastavilo vani, na terasi kluba, uživali smo u ugodnoj ljetnoj večeri, pa čak i pomalo žalili što i cijeli nastup nismo proveli slušajući ga s terase. No, da ne griješim dušu, bila je ovo žešća tarapana, manje dojmljiva kao svirka ali kao zajebancija za čistu desetku. Zezanje do ibera uz dobru ekipu, što mi više treba u životu? Ah da, Coca Cola…

Arčibald Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s