Osječka ljetna noć, parada pijanstva i kiča ili bal vampira, zovite to kako god hoćete (svaki naziv je odgovarajuć 🙂 ) manifestacija je koju obično izbjegavam, no ponekad se dogodi da i na njoj u moru užasa bude zanimljivog programa…
Za one koji ne znaju (i blaženi su u svom neznanju), zadnji petak u ljetnim mjesecima lipnju, srpnju i kolovozu u centru Osijeka održavaju se „Osječke ljetne noći“ (OLJN). To je jeftin pokušaj da se pokaže da se u gradu nešto događa preko ljeta, a sve se obično svede na seoski kirvaj. U načelu OLJN izjegavam: ponekad mi u tome pomognu vremenske neprilike (više puta zadnjih godina kiša je sjebala program), ponekad viša sila jer taj dan nisam u Osijeku, a ako se baš dogodi da mi svi izgovori zakažu, dopustim da me obuzme kurcobolja pa to smeće jednostavno preskočim. A sinoć se održala druga od tri ovogodišnje ljetne noći i, pregledavši program, zaključio sam da tu ima razloga da mrdnem lijeno dupe, prošetam se do centra grada i ovjerim onaj dio programa koji me zanimao.
Iako je program službeno počinjao već u 19 h, dok sam se ja vratio s Kopike, otuširao, sredio, pregricnuo nešto, bla bla bla, oko 21 h sam bio u gradu. Sve živo je počinjalo u 21 h, neka klapa na promenadi kod Picassa, žongleri vatre u Zimskoj luci, Mia Dimšić na glavnom trgu, no ja sam se odlučio za vrt vile Batory u Radićevoj ulici gdje je pivnica Runda slavila svoj 1. rođendan, tzv. Runđendan što mi je cool naziv: ja da organiziram nešto povodom svog rođoša nazvao bih ga Hadžindan 🙂 . Elem, vrt vile Batory nalazi se točno preko puta Runde, samo pređeš cestu, a riječ je o derutnoj i oronuloj zgradi u kojoj je svojevremeno bila smještena Ortopedija, no već godinama stoji prazna i zapuštena. Drug Š. je jedan od izdanaka te široke obitelji koja očito nije znala što će s tom ogromnom kućerinom, pa su se odlučili za najgore moguće rješenje: predali su je u ruke državi i županiji koji tek ne znaju što će s njom, pa će u dogledno vrijeme ovaj objekt u centru grada služiti samo kao potencijalna kulisa za filmove strave i užasa.
I dok se sama zgrada ne koristi, njezin prekrasan vrt se tu i tamo stavi u funkciju, kao ovaj put. Rundaši su se potrudili pa je bilo nešto i za prigristi (grah i gulaš, ali sam zakasnio na njih), domaća craft piva točila su se u potocima, a ekipa je chillala na vrećama i klupama smještenima u hladu drveća. Gužva je bila za popizdit: jedan friend je otišao po pivo, no red je bio toliki da se vratio tek za 15 minuta, no više me je jebalo to što osim piva ništa drugo nisu služili, tako da sam odjebao ideju da stojim u redu i posvetio se mojoj omiljenoj zanimaciji: slušanju glazbe.
A u vrtu su nastupali moji stari znanci iz osječkog jazz benda Sing Song Swing (https://hr-hr.facebook.com/singsongswing/). Peteročlanu ekipu glazbenika čine Vjekoslav Miling Čole (gitara), Ivan Fekete (bas), Dario Padovan (bubnjevi), Tomislav Jambrešić (klavijature) i Goran Schmidt (saxofon), dakle stara ekipa, ali mi nešto nije jasno oko pjevačice: Ksenija je otišla iz benda, na FB-u piše da im je sada vokalistica mlada Katarina Gulaš, no sinoć su nastupili s gošćom Milom Bauković iz benda Groove Up, koje sam nedavno gledao u Erdutu na Dunav Art festivalu. Zna Čole sa ženama, ipak je on stari mačak… Bend nas je uveo u priču klasičnim, produljenim instrumentalom „Sunny“ Bobbyja Hebba, da bi se potom Mila popela na binu i započeo je revijalni program.
Kao i obično na ovakvim svetkovinama publiku je najvećim dijelom bolio kurac za bend, oni su klafrali kao na stočnom sajmu (gdje većina te žgadije i pripada), a meni je ovo bio jako fin nastup: Milin pomalo rašpav i hrapav vokal kod ovakve glazbe više dolazi do izražaja nego kod Groove Up-a, a bendove izvedbe zimzelenih hitova poput „Summertime“ i „Cry Me a River“ Elle Fitzgerald, „What Difference a Day Makes“ Dinah Washington, „Dream a Little Dream of Me“ Doris Day, „Blue Moon“ Rodgersa i Harta ili „Why don’t You Do Right“ Peggy Lee bile su sjajne. Kao stvorene za ovakav prostor i ovakvu večer, šteta samo što je žamor na trenutke nadjačavao glazbu, ali to je osječka stoka o kojoj sam već toliko puta pisao da nema smisla ponavljati se.
Ostao sam sat vremena na SSS-u, a potom sam se zaputio prema centru grada. Kod spomenika Franji Krežmi neka klapa paćenika je lelekala svoje klapske pizdarije, u bašći Vinske mušice održavao se Disco Fever, no kako vino mrzim jednako koliko i pivo ni tamo nisam htio ostati , a na glavnom trgu nastupala je ona nespašena posvuduša Mia Dimšić koju sam imao nepriliku gledati na otvorenju OLJM-a prije mjesec i kusur i to iskustvo nisam htio ponovo proživjeti. Ali moram reći da sam bio preoštar prema njezinim country pop pjesmičuljcima za klince iz osnovne škole: kad sam ju čuo kako masakrira po sebi otužni i beskrvni pogrebni marš u obliku Oliverove „Tko sam ja da ti sudim“, shvatio sam da i od dna dna postoji još dublje dno dna, a ona ga je uspjela dosegnuti.
A dojam kirvajskog dna dna pojačavale su klupe i stolovi za kojima su bapci i babice žderali asortimane iz bogate ponude osječkih ugostitelja smještenih u drvenim kućicama na trgu, štandovi u Ribarskoj ulici prema Zimskoj luci s džidža-midžama obrtnika i OPG-ova, tamburaši i coveraši u kafićima duž promenade, a ako ste slučajno mislili da nije pravi vašar bez ringišpila, bilo je i toga u dječjem kutku s dvorcem na napuhavanje kod Bijele lađe.
Krug sam zatvorio kod Sakuntala parka gdje se održavala In da sofa manifestacija, o kojoj sam pisao nedavno u sklopu Kandžijinog koncerta u Iktusu. Meni je to kolosalna glupost, ali marva to voli pa nek’ izvoli, a meni se učinilo zanimljivim ošacovati Jägermeister Brass Band. Riječ je o hrvatskoj verziji istoimenog njemačkog Blaskapelle glazbenog sastava koji je osnovan 2015. i brzo se nametnuo kao sastav za tulume. Bend se sastoji od osam članova, šestorice glazbenika (truba, trombon, tuba i saksofon plus dvojica bubnjara) te dvije profesionalne plesačice, a zanimljivo je to što su svi akademski školovani glazbenici. Koncept ovog benda je da uz matricu izvode obrade pop, funky i rock hitova u divljoj fuziji puhačkih glazbala, elektronske glazbe i divljeg ritma udaraca bubnjeva, a sve vizualno garnirano atraktivnim plesačicama. Moram priznati da su me uspjeli kupiti.
Zvukom i energijom malo vuku na Požežane We Come One koji su već dosta dugo neaktivni, a također su naglask stavljali na puhačke instrumente, no ono je bio pravi bend, a ovo je ipak grupa uličnih zabavljača koji bi se svakako trebali prijaviti, ako već nisu, na Festival uličnih svirača u Novom Sadu ili na varaždinski Špancirfest. Ne treba im bina, oni sviraju u publici i s njom razmjenjuju pozitivnu energiju i to dosta dobro zvuči. Energični su, uvježbani te svirački (i plesački) potkovani, no kvaliteta glazbenog programa im je za kurac: svaka čast na frenetičnoj verziji Nenine „99 Luftbalons“, ali slušati turbo folk izdrkavanja Rihanne, Brune Marsa, „Gangnam Style“ i slične budalaštine ne može mi dugo zadržati pozornost. Svirali su pola sata, potom je neki lijevi DJ nastavio program, no ekipa se vrtjela u blizini i moguće da su imali još jedan set kasnije, ali ja sam dovoljno vidio i čuo. Simpatično i neobično, vrijedi baciti oko ali na kratke staze.
Nešto prije pola 12 krenuo sam lagano kući. Ne smijem se žaliti, odgledao sam dva zanimljiva izvođača, prošetao po gradu, sreo dosta poznatih likova koje više ne viđam vani jer su prezauzeti odgojem kindera, ali ovakve manifestacije ih natjeraju da tu i tamo ispužu ispod svog kamena i ukažu se među živima. To bi se možda moglo navesti kao pozitivna karakteristika Osječkih ljetnih noći. Nažalost, ona poput bala vampira izvlači van i penzionerske podrtine s jednom i pol nogom u grobu, iritantnu balavurdiju koja kmeči, galami, dere se i radi sve što balavurdija po defaultu radi, pa kad svemu tome dodate gore opisane elemente kirvaja u Čamagajevcima, jasno je zašto ovaj događaj ne posjećujem češće. Ali eto, ovaj put sam se čak i uspio dobro provesti, za divno čudo…
Hadžo, zvonar vile Batory
zlihadzoponovojase 