Ljuba Ninković, Hodač (Multimedia Music, 2017.)

Čovjek koji ove godine obilježava 50 godina bavljenja glazbom konačno je dočekao izlazak svog prvog solo albuma, nakon osam godina rada na njemu, preseljenja studija, brisanja hard diska i milijun drugih peripetija. Ali konačan rezultat je fascinantan. 

Ljuba Ninković je jedan od onih ljudi koji zaslužuje oznaku „legenda“. Karijeru je započeo još davne 1967 u bendu The Spooks u Smederevu, nešto veću pažnju javnosti skrenuo je s bendom Kameni cvet, da bi potom stekao reputaciju svirajući tijekom 70-ih u akustičnom beogradskom folk-rock bendu S vremena na vreme, a 80-ih se pridružio rock bendu Tunel gdje je svirao s Vladom Jankovićem Džetom. Po napuštanju Tunela dosta je radio primjenjenu glazbu, s braćom Đukić je 2000-ih ponovno okupio S vremena na vreme, ali prvi pravi solo album pojavio se tek sad.

Nije baš da je Ljuba planirao izlaskom albuma obilježiti 50 godina sviranja po bespućima glazbene zbiljnosti. Ideja o solo albumu postojala je još u vrijeme Tunela, a samo snimanje započelo je još u proljeće 2009. godine, dakle prije punih osam godina! No, onda se umiješao Murphy koji iz nekog razloga ne voli Ljubu, jer ono što je uslijedilo može ući u anale snimanja na ovim prostorima: prvo se studio u kome je snimanje počelo morao preseliti na novu lokaciju što je oteglo cijeli projekt; kada je konačno otvoren, Ljuba je morao čekati na red za snimanje jer su prednost imali „teškaši“ većeg kalibra, a kada je konačno počeo ozbiljan rad, sav materijal je bio izbrisan s hard diska. I to ne jednom već dvaput! Tehnika narodu! 🙂  Sreća da je Ljuba imao backupove kod kuće pa nije morao svaki put kretati ispočetka, ali i ovo je bila jebada par excellance. I eto, nakon osam godina rada album se konačno pojavio pred nama.

Na „Hodaču“ se nalazi 10 pjesama od kojih su dvije poznate od ranije: „Vreme“ iz razdoblja Tunela i „Moj svet“ iz razdoblja SVNV-a. „Vreme“ je bila odlična stvar i u Tunelovoj verziji, pravi mainstream rock sa stadionskom produkcijom, no u Ljubinoj verziji stvar je još bolja: svedenija, ogoljenija, te s dodanim tekstom kojim je priča pjesme zaokružena. Ovo je ultimativna verzija ove sjajne pjesme koju je Ljuba očito mogao snimiti „kako bog zapovijeda“ tek nakon svih ovih godina i iskustava kroz koja je prošao. „Moj svet“ mi se manje dopao: možda najpoznatijoj stvari SVNV-a novi aranžman nije mnogo pomogao: latino ritam i kirvajske kljove djeluju prejeftino i nekako kafanski; dobra je to pjesma i u ovoj verziji, ali mi je inferiorna u odnosu na originalnu i ne uklapa se u priču ostatka albuma.

Jedan od razloga ubacivanja ove dvije pjesme svakako je komercijalni jer je riječ o poznatim stvarima koje će možda „povući“ ostatak albuma, no ima tu još nešto: njihovim uvrštavanjem Ljuba daje poveznicu kroz gotovo cijelu svoju karijeru, svih tih mitskih 50 godina, pokazujući da je to ipak jedan te isti DNK, DNK kantautora, pjesnika i glazbenika stare škole.

 

Još su dvije pjesme poznate od ranije, ali do sada nisu bile objavljene niti na jednom službenom izdanju: „Smederevo spava“ je uspavanka posvećena Ljubinom rodnom gradu koja je od ranije dostupna na YouTubeu, a tu je i zaključna “Himna čistih reka” koju je Ljuba komponirao prije nekoliko godina za potrebe ekološke akcije čišćenja rijeke Lim.

Već kad se promotre naslovi pjesama, a pogotovo kada se prouče tekstovi, vide se dvije glavne teme koje prevladavaju na albumu. Prva je ekologija i potreba očuvanja prirode i svijeta oko nas. To je vidljivo već iz naslova albuma (Ljuba je pasionirani hodač koji u dugim šetnjama uživa pa i razrađuje svoje tekstualne i glazbene ideje), iz naslova pjesama („Moj svet“, „Himna čistih reka“), a album otvara odlična „Divan je svet“ čiji je tekst nastao na temelju pisma jednog indijanskog poglavice koji upozorava što su „bledoliki“ donijeli u njihov divan svijet. Pjesma i danas odlično funkcionira kao upozorenje Trumpu i brojnim drugim trumpićima ali i svim ljudima ove planete da se trgnu i porade na zaštiti planete na kojoj živimo prije nego što bude kasno (ako već nije…).

Druga tema koja se provlači kroz album je vrijeme i njegov protok. „Vreme“ zato danas zvuči iskrenije i uvjerljivije jer ju je otpjevao čovjek 30 i kusur godina stariji od vremena kada je prvi put snimljena, a u temi „Leto ljubavi i mira“ Ljuba piše ljubavno pismo San Franciscu, ljetu ljubavi i hippie generaciji s kraja 60-ih, pri čemu valja istaknuti kako Ljuba u tekstu upozorava, gledajući s ove distance, i na brojne zablude koje je ta generacija ljubavi i mira imala živeći u uvjerenju da glazba može mijenjati svijet. Cijeli album se zapravo može opisati kao angažiran, iako ne političan, ozbiljan album s porukom u svakoj pjesmi.

 

Glazbeno, Ljuba se okružio ekipom provjerenih glazbenika koji su mu pomogli da pjesme zvuče onako kako ih je zamislio. Tu su Vuk Bradić (akustična gitara), Nebojša Zulfikarpašić (električna gitara), Branko Isaković i Dejan Škopelja (bas gitara), Čeda Macura (bubnjevi), Pera Džo (usna harmonika), Nikola Demonja (sopran saksofon) i Đurađ Plavšić (harmonika). Žanrovski, album je u osnovi singer-songwriterski folk rock s elementima bluesa, countrya i folka. Zanimljivo, na albumu nema gitarskih sola, najčešće su solaže Pere Joea na usnjari koje pjesmama daju dio prerijske atmosfere, pa album ima i natruha country glazbe ali od one tzv. country outlaw bratije (Nelson, Jennings, Kristofferson, Steve Earle i brojni drugi).

Iako svira i akustičnu i električnu gitaru, Ljuba se ovdje posvetio isključivo akustari te nešto malo kljovama ali i programiranju ritma, najizraženije u instrumentalu „Uskom prugom do mora“ kojom dominira neobičan instrument – duduk (stari puhački instrument) kojeg je maestralno odsvirao Nebojša Brdarić i gdje je postignut sjajan spoj starog zvuka i modernih tehnologija. Ljuba je svojevremeno dosta radio s Biljom Krstić i njezinim orkestrom Bistrik i ta fascinacija etno i world glazbom ovdje je došla do izražaja.

Još jedan element često prisutan kod Ljube je šansona. Poslušajte krasnu „Na početku i na kraju“ i vidjet ćete da su ovo tekst i aranžman koji je Arsen mogao otpjevati i nitko ne bi skužio da to nije njegova stvar. To je inače i najstariji tekst na albumu, nastao još u razdoblju SVNV ali evo tek je sada uglazbljen. „Dođi“ aranžmanski malo vuče na The Beatles, bend koji je jako utjecao na Ljubu u smislu pisanja pjesama, ali i produkcije i aranžmana, što se također čuje na ovom albumu. Meni osobno možda i najljepša stvar na jednom ujednačenom i kvalitetnom izdanju.

 

Meni je ovaj album baš jako dobro sjeo. Ne znam, možda je to dokaz da sam omatorio, ali zadnjih godina sve više cijenim kantautore u poznim godinama koji snimaju albume koji su kvalitetom en pari ili čak bolji od onoga što su snimali u doba najveće slave. Iskustvo koje progovara iz njih, bešavno spajanje različitih žanrova u jednu ukusnu cjelinu i osobni tekstovi koji pričaju svoju priču – sve to imate na „Hodaču“. Ako ste pratili Ljubu od ranije, mogu vam reći da je ovo onaj stari Ljuba, vječni hippie (što se vidi i po fotki s naslovnice omota, jebeš mi sve ako to nije naš Willie Nelson 🙂 ) koji vas svojim solo debijem neće razočarati. No, ako ga niste pratili ranije a furate se na kantautore, vrijeme je da preslušate „Hodača“ i zatim krenete pretraživati unatrag Ljubin ne baš obiman katalog. A ako slušate „Despacito“ i slična latino turbo folk govna, zaboravite, ovo je viša matematika za vas…

Ulični hodač Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Recenzije albumića. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s