My Buddy Moose – IV (Dancing Bear, 2017.)

Četvrti album riječkog americana sastava My Buddy Moose jedna je od onih klasičnih kritičarskih „svetih krava“ – album kojeg će kritičari hvaliti po defaultu a publika uglavnom ignorirati, bez obzira što je riječ o jednom od najboljih domaćih izdanja 2017. Ili možda baš zbog toga… 

Prošlo je više od četiri godine od izlaska trećeg albuma riječkih „Amerikanaca“ My Buddy Moose „Shine! Shine! Shine!“, ali ova četvorka ionako nije poznata po štancanju materijala samo zato da se ispoštuju neki rokovi. Luka Benčić i njegova kohorta (Matko Botić, Ištvan Širola i Jasmin Đečević) javljaju se onda kada imaju nešto za reći, pa su im zato sva tri albuma bila jako dobra, a ovaj novi nastavlja tu lijepu priču.

Zapravo, album se trebao pojaviti još krajem prošle godine, najavni singlovi odradili su posao, međutim uslijed nekih razloga tehničke prirode cijeli je projekt završio na čekanju. Album je bio snimljen ono što bi se reklo „u cugu“, uživo u studiju, najčešće iz drugog ili trećeg „takea“, s minimalnim dosnimavanjima, u odličnoj suradnji s Matejom Zecom, gitaristom Leta 3 i Morsa kao ko-producentom (uz članove samog benda), dok je za postprodukciju i miks bio zadužen Matthew Emerson Brown koji je taj posao obavio na preporuku starog suradnika benda Chrisa Eckmana iz The Walkabouts koji je producirao njihov prethodni album.

Novi album s deset pjesama nastavlja tamo gdje su stali s prethodnima, a to je jahanje širokim prostranstvima američke glazbene pjesmarice: od americane, preko indie rocka, alt-countryja, southern rocka, kosmičke glazbe Grama Parsonsa, zvečećih „twangy“ gitara The Birdsa i još sijaset sitnih detalja poput utjecaja talijanske glazbe koji obogaćuju zvučnu sliku. Prethodni album svojim je zaokretom prema južnjačkom rocku podijelio fanove i kritičare; meni osobno je to bio dobar album ali više kolekcija singlova nego kao cjelina koja ima glavu i rep, a ovdje kao da se ekipa odlučila vratiti zvuku s drugog albuma „Wonderful Feeling of Emptiness“, njegovoj jednostavnosti, opuštenosti i zaraznim harmama kojih se ne bi postidjeli ni The Beach Boys ili The Walker Brothers.

Bez želje da idem preduboko u seciranje albuma (prevruće je i meni za pisati a i vama, vjerujem, za čitati), reći ću samo da je on podijeljen na tri dijela: uvodni, s tri brza otvarača od kojih su mi najupečatljiviji uvodna „Wilderness Years“ zarazne melodije i oidličnog Lukinog teksta o mladosti-ludosti s izraženim generacijskim štihom, te „Letters from the Past“ s izraženim indie rock zvukom koji nije daleko od Velikog prezira ili melodičnijih stvari Foo Fighters, recimo (zanimljivo, bend u njoj cijelo vrijeme vrti samo dva akorda, ali stvar svejedno zvučni moćno i bogato).

Središnji dio albuma je ono po čemu će se ovaj album pamtiti, po tri laganije pjesme predvođene epskom osmominutnom „Death Row“ s mračnom, prijetećom dionicom usne harmonike poput zavijanja kojota u zalazak sunca u nekoj američkoj pustinji; jedna od onih pjesama za koje kažem da ima trajnu vrijednost jer traje li ga traje 🙂 , s fantastičnom gradacijom i minucioznim slaganjem slojeva gitara do konačnog klimaksa. Tour do force ovog albuma i najbolji dokaz koliko je bend sazrio u svakom pogledu: tekstualno, glazbeno, svirački, aranžmanski i produkcijski.

 

U drugom dijelu albuma priča se ponovo ubrzava i tu nas čeka odličan duet s Ikom Smolović iz beogradskog benda On Tour u pjesmi „Waiting“, a za sam kraj još jedna velika balada, raskošna „Black Cloud“ koja kao da je inspirirana Scottom Walkerom.

Tu ću stati, uz opasku da i ostale kompozicije treba poslušati i to kao smislenu cjelinu koja ima svoj početak i kraj. Riječki sobovi snimili su svoj možda ponajbolji album koji u svim segmentima predstavlja korak naprijed u odnosu na prethodna izdanja, album bez ijedne loše pjesme ili fillera koji se naslanja na zvuk benda s prethodnih izdanja, ali pokazuje da su spremni i za iskorake još dalje i još više.

Sumnjam da će im „IV“ donijeti (odavno) zasluženi proboj u HR rock mainstream jer u ovoj poseljačenoj zemlji takva glazba ne prolazi, ali tu su koncerti na kojima su MBM uvijek bili odlični, a s ovakvim naramkom novih i jakih pjesama, s nestrpljenjem očekujem priliku da se negdje sretnemo pa da vidimo čija baba crne oblake priziva… 🙂

Hadžo, četvrti čovjek

http://www.mybuddymoose.com/ ; https://hr-hr.facebook.com/MyBuddyMoose/

 

Ovaj unos je objavljen u Recenzije albumića. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s