Vinkovački open-air rockabilly festival imao je slogan „Shake this Town“ prema istoimenoj rockabilly pjesmi, a organizatori su umrtvljenu Vinkulju doista uspjeli protresti organiziravši jednodnevni festival koji je spojio dobru rockabilly glazbu, stare automobile, kultne filmove, ples i još sto čuda.
U Vinkovcima je u subotu održan prvi open-air rockabilly festival. Dobra atmosfera koja je vratila Vinkulju u neka prošla vremena, vremena „Američkih grafita“, Buddya Hollyja, retro obleke, oldmobila, maturalnih plesova u američkom stilu te tri dobra rockabilly benda, samo šteta što su svi bili coveraši…
Organizator festivala su udruga „XO-VK“ i kafić Hang Loose (http://hangloose.hr/; https://hr-hr.facebook.com/rockabillybar.hangloose/ ) koji je već nekoliko godina, a posebice otkako je kultni Walkow prestao s radom, okupljalište vinkovačke rock publike s posebnim štihom prema rockabilly zvuku. Obzirom da jako rijetko idem u Vinkovce nisam nikad bio u tom kafiću, ali to ćemo prvom prilikom promijeniti i posjetiti ih, pa dok se to ne dogodi osječka trojka u sastavu drug Š., drug M. i ja odlučila je ovjeriti festival koji su organizirali u središtu grada, u dvorištu Gimnazije M. A. Reljkovića.
Događaj je počeo revolveraški, točno u podne, no mi smo na put krenuli oko sedmice kako bi stigli na početak koncertnog programa. Ugođaj je bio idealan: ugodna ljetna večer, topla ali s vjetrom koji je najavljivao predviđeno zahladnjenje, grad prepun ljudi, puni kafići, na trenutak zaboraviš da si u Slavoniji i pomisliš da si u nekom turističkom gradiću na moru.
Velika gužva i u dvorištu gimnazije, stvarno se imalo što vidjeti: nekoliko oldschool automobila, hrpa štandova s raznim džidža-midža suvenirima, između ostalog bio je tu štand lokalnog salona za tetovažu, štand frizerskog salona gdje su posjetitelji mogli napraviti cool retro frizure, optička radnja s vintage okvirima i još svašta nešta. Štandova s točenim pivom bilo je premalo: drug M. je popizdio zato što je na svakom od dva štanda bila tona ljudi, pa je žeđ gasio cugom iz obližnje trafike.
Tijekom trajanja festivala posjetitelji su mogli kupiti tombolu po 15 kuna i sudjelovati u nagradnom izvlačenju čija je glavna nagrada bio limitirani SentiMental Bike bicikl, napravljen posebno za Hang Loose festival. Bicikl je bio izložen na jednom od štandova i izgleda impozantno, to vam je otprilike kao biciklistička verzija Harley Davidsona ali nekako nam se činio prezajeban za voziti.
Samo izvlačenje tombole bilo je totalni antiklimaks jedne preduge i predosadne ceremonije i vidi se da voditelji nemaju iskustva u vođenju ovakvih događaja, a onda dođe najsvečaniji trenutak cijele manifestacije, izvuku dobitni broj i – vlasnik izvučenog broja uopće se ne pojavi na bini. Ekipa je izgledala popišano, a tako smo se osjećali i mi koji smo morali preživjeti cijelu tu torturu izvlačenja.
Najsuperija mi je bila ekipa mladih ljudi koja je cijelu večer plesala u rockabilly stilu. Čak su imali i retro odjeću, cure odjevene u pin-up stilu 50-ih, momci i djevojke su pokazali strašnu izdržljivost jer su čagali tijekom svirke svih bendova, uz odmor tijekom pauze pa onda opet na plesni podij. Uspjeli su privući i nešto posjetitelja, od onih najmlađih klinaca kojima je to sve bilo fora, pa do stećaka koji su i sami bili mladi u epohi koju je ovaj festival pokušao evocirati ali ih to nije sprečavalo da i oni zaplešu. Ne bi me uopće čudilo da je ekipa koja je poslije čistila ovaj prostor na njemu našla gomilu umjetnih proteza, pelena za inkontinenciju i sličnih pomagala… 🙂
Samo par riječi o glazbenom programu. Niti o jednom bendu neću drviti nadugo i naširoko iz jednostavnog razloga: sva tri su bili coveraši, osim Mississippi Queen koji imaju i autorski materijal samo što ga nisu previše predstavljali. Ne znam, zar je rockabilly doista postao isključivo reproduktivni glazbeni pravac ili što je po srijedi, da ne kažem četvrtku? OK, svi su dobri glazbenici, svi imaju kontrabas jer jebeš rockabilly bez njega, svi su odjeveni po najstarijoj retro modi, ali meni su ti bendovi nakon pola sata postajali naporni i zamorni.
Ne kažem da su bendovi bili loši, na kraju krajeva štimung je bio dobar, plesalo se na sve strane. Moonshine Alligators je četvorka iz Novog Sada, dobri su svirači ali s previše vašarskim repertoarom: koliko puta moram čuti „Ring of Fire“ ili „I Fought the Law“ prije nego što počnem moliti za milost? Svaka čast na nekim zaboravljenim gemovima poput „Blue Moon Nights“ Johna Fogertyja, odakle ste to iskopali (s albuma „Blue Moon Swamp“), šteta što nije bilo više ovakvih otkrića. Sjetite se riječi rahmetli babe Atifa u rijetkim trenucima kad je ovaj bio trijezan: Tko igra za raju a zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku“ 🙂 .
Kvartet Mississippi Queen iz Zagreba su izveli nekoliko vlastitih stvari i one stoje rame uz rame s obradama, s time što su oni ipak izvodili manje poznate stvari koje rijetko imam prilike čuti pa mi nisu toliko dopizdile („Big Town“ Ronnyja Selfa, „Eileen“ zaboravljenih rockabiličara iz 80-ih Johnny & The Jailbirds, divna Elvisova laganica „Pocketful of Rainbows“…), a i bend je odgovoran za naj highlight večeri: naručili su rundu cuge sa šanka i ona nikako da stigne, a onda su odsvirali svoju autorsku „Hey Bartender“ u kojoj mole šankera da im posluži jednu putničku rundu i – vidi vraga – taman tad je stigla i cuga sa šanka.
Četvorka The Cat Paws iz Daruvara je ostavila najbolji dojam večeri svojom energijom, scenskim nastupom ali i pjevačevim sjajnim glasom: način na koji je, sam na bini s akustarom, „skinuo“ Johnnya Casha i njegovu obradu Reznorove „Hurt“ bio je da se usereš. Bend je usviran do ibera i većinom izvode ne toliko isprostituirane early rock/country/rockabilly stvari poput Bob Lumanove „This is the Night“, Gene Vincentove „Say Mama“ ili „Ain’t Got no Home“ Clarencea Henryja. Neke stvari im aranžmanski nisu baš najbolje uspjele, npr. Springsteenova „I’m on Fire“ (mogli su ‘ladno uzeti „Working on a Highway“ s istog albuma koja ima taj rasturački driving beat), ali uspjeli su podići atmosferu u publici na višu razinu od svojih prethodnika.
No, oko ponoći smo vidjeli grozdove ljudi kako odlaze s igrališta unatoč sjajnim Cat Pawsima. Program je bio predug i prerazvučen, sva tri benda su dobila sat i kusur vremena za svirku što je puno too much, pauze su također bile preduge, pa se ekipa dobrim dijelom razbježala: oni stariji i djeca u krpe, a oni mlađi pretpostavljam u neki od narodnjačkih kafića. Jer, nemojmo se zavaravati: Vinkovci su debelo u raljama cajki, baš kao i Osijek i gotovo svi gradovi u Hrvatskoj, stoga je tim važnije imati jedan ovakav festival, čak i kada smo svi svjesni da je razlog ovako dobre posjećenosti bespla upad i jeftino pivo.
Mi smo se dobro proveli na Hang Loose festivalu, unatoč nekim sitnim organizacijskim propustima (i cover bendovima 🙂 ). Organizatori žele da ovaj festival postane tradicionalan i da ga iduće godine produže na dva dana i ubace još više sadržaja, što podržavam: Vinkovcima ovakav festival nasušno treba. Stoga, što drugo reći nego: Vidimo se iduće godine na drugom Hang Loose Rockabilly Festivalu!
Hadžo kojem visi labavo
P.S. Pod jednom od pauza prošetali smo se do glavnog trga gdje su u parku nastupali osječki jazzeri, bend Sing Song Swing. Nismo pojma imali što oni rade tamo, a onda se ispostavilo da Vinkovci imaju svoje vinkovačko ljeto na glavnom trgu pa su i njih pozvali. Prije par tjedana na Osječkoj ljetnoj noći u dvorištu vile Batory odgledao sam prvi dio njihovog seta, sad sam ulovio i drugi pa sam ih kompletirao. Mila je i ovaj put bila na vokalu, na kljovama je bio moj stari pajdaš Slaven Batorek, ostatak ekipe standardan, i bilo je baš cool u pauzi između žestokih rockabilly zvukova iz dvorišta gimnazije malo se opustiti uz kvalitetan vokalni jazz. Svirku su tradicionalno zatvorili Bajaginom „Dobro jutro džezeri“ u originalu na ekavici. Poslije su i oni došli na rokabiličare, ne znam da li zato što vole takvu vrstu glazbe ili zato što su tamo još radili šankovi… 🙂
zlihadzoponovojase 
Pozdrav. Super napisano. Jedino ne razumijem zašto je problem da su na prvom takvom festivalu u Slavoniji ikad, gdje se ljudi tek upoznaju s tom glazbom, problem “Coveraši”. Mislim da je ljudima drago da prepoznaju barem 2 pjesme po nastupu, da bi mogli prihvatiti i manje poznate stvari. Uostalom, u rockabillyu se može mnogo više napraviti sa obradom neke već postojeće pjesme,
ako se svira sa svojim gardom i svojim zvukom, nego napisati neku “novu” već 200 puta napisanu melodiju i potpisivati se na nju. George Harrison je još 1970., kad je bio optužen da je plagirao “My sweet lord” rekao da je gotovo nemoguće napisati nešto novo. U Vinkovcima na festivalu je bilo najmanje 95% “civila”, ljudi koji su se s tom glazbom možda prvi put sreli (u živo). Mislim da ih ne bi zadovoljili neki opskurni autorski bendovi s lošim vokalima. Za predstaviti svoju muziku ljudima i da bi se to prvu i svidjelo ljudima, bend treba biti jako dobar i izražajan. Mislim da bi baš autorski bendovi po vašem izboru, ostalim ljudima postajali dosadni nakon pola sata. Vi ste jako puno toga prošli i poslušali, i sve što ste napisali je istina. Bend mora imati nekakvu ostavštinu. Isti problem je i na motorijadama gdje svi bendovi sviraju ISTE hard rock hitove. Rockabilly scena je ipak alternativnija i mislim da većini ljudi to ne predstavlja problem. “Ring of fire” nikad neće prerasti “smoke on the wather”, i dobro da je tako. Vi ste jedan od 1000 ljudi kojima to može smetati. Još jednom, svaka čast na znanju i svemu napisanom, ali za ovaj festival i ove ljude, mislim da je muzika itekako pogođena.
Svako dobro !
Sviđa mi seSviđa mi se