DORF 2017. – Garage Rockin’ Craze – Story of Tokyo Garage Punk, Don’t Talk To Me + koncert Mačkodlaka @ crkva Meraja, Vinkovci, 24. 08. 2017.

Prvi dan 11. izdanja meni najdražeg festivala dokumentarnih rock filmova nije ponudio filmove koje ću uz logorsku vatru prepričavati unucima koje nemam, ali je urnebesan nastup/performans totalno uvrnutog dua Mačkodlak izvukao cijelu stvar. 

Kraj kolovoza je postao tradicionalno vrijeme kada se u Vinkulji održava DORF, i to već jedanaestu godinu za redom. Drug Toni je neumoran ali je i teži mazohist pa nastavlja prikazivati filmove u gradu u kome je festival potekao, ali u kome danas, budimo realni, nema publike za ovakve sadržaje. S druge strane, DORF u Primoštenu u sklopu glazbenog festivala SuperUho pokazao se kao pun pogodak, velik broj posjetitelja, atraktivna lokacija par metara od plaže, tako da mu ga ovo u Vinkovcima dođe nešto poput Pepeljuge. Samo bez happy enda, bojim se…

DORF su ove godine pohodila samo dva mušketira, drug Š. i ja. Kao i prošle godine, festival se održava u staroj romaničkoj crkvi Meraja što je sasvim prikladno za broj ljudi koji je došao gledati filmove: niti u jednom trenutku nije nas bilo više od 15-ak, a čak i kasnije, tijekom nastupa Mačkodlaka, u prostoriji nije bilo više od 40-ak ljudi. Sklopivih stolica je bilo dovoljno, a i onih podmetača za guzove i leđa da se filmovi kol’ko-tol’ko normalno prate.

Prije početka projekcije popričali smo malo s Tonijem koji se požalio kako dobiva sve manje kvalitetnih filmova iz regije koji se natječu za festivalsku nagradu, a da neki filmovi koje su mu poslali ne zaslužuju nagradu nego kaznu 🙂 . Nakon što sam odgledao dva (od tri) sinoćnja filma slažem se s tom tvrdnjom: ako su ovo filmovi koji zaslužuju ući u selekciju, kakvi su tek onda oni koji nisu dobili tu dubioznu čast? 🙂

Kao uvod u DORF program, par dana ranije održano je otvaranje izložbe fotografija Marija Grobenskog s cijelom paletom koncertnih i drugih fotografija iz ciklusa „House Where Nobody Lives“. Vrlo talentiran fotograf, s osjećajem za trenutak, dopao mi se i kao koncertni izvjestitelj ali i kao umjetnički fotograf pa je kratak obilazak njegovih tvorevina obavezan dio provoda na ovogodišnjem DORF-u.

Ove godine tijekom tri dana bit će prikazano ukupno devet glazbenih dokumentaraca, tri prve večeri, četiri druge i dva u subotu, kada će biti proglašen najbolji film u regionalnoj konkurenciji te kada će Dubravko Mataković dobiti nagradu za životno djelo. No, ajmo redom, kratko i bez previše zadržavanja.

Festival je otvorio film „Garage Rockin’ Craze – Story of Tokyo Garage Punk“, autora Marija Čužića, naše gore lista koji živi i radi u Kanadi. Film priča o japanskom Zdenku Franjiću, izvjesnom liku Little-Daddy-O-u, koji je kroz svoju kultnu etiketu Back From The Grave i istoimene koncertne večeri diljem Tokija i Japana izdigao iz opskurnosti cijeli niz japanskih garage rock/punk/rockabilly/psychobilly i sličnih bendova od kraja 80-ih do današnjih dana. Kao dokumentarac film dobro funkcionira u smislu da je informativan, pun dobre i cool glazbe, ali je prerazvučen: 100 minuta je ispalo pretjerano mnogo, previše toga je ubačeno i prenatrpan je likovima koji u biti svi pričaju hvalospjeve i panegirike Little-Daddy-O-u što brzo postane zamarajuće i repetitivno. Bilo mi je zanimljivo gledati film o glazbenoj sceni koju slabo poznajem (jedino znam za The 5,6,7,8’s preko Tarantina i Teengenerate koje je Jačo tijekom 90-ih često vrtio u svojoj kultnoj underground emisiji na Slavonskom radiju četvrtkom navečer), ali sve ima svoje granice pa sam nakon sat i kusur izašao iz crkve i ispred ulaza chillirao s ostatkom ekipe. Inače, film se pokazao kao pravi test izdržljivosti: nas 15-ak smo ga počeli gledati, ali do kraja su ostala samo tri lika, uključujući Iggyja, one man benda, koji s tim bendovima dijeli diy estetiku pa je valjda zato uspio ostati do kraja.

Nakon 10-minutne pauze prikazan je film „Don’t Talk to Me“ Pavla Kocanjera, prvi karlovački film na DORF-u, barem tako kažu upućeni. Dokumentarac prati dva punk banda (Left To Starve i Rules) na jednomjesečnoj turneji po Evropi. Bendovi dijele gitaristu i bubnjara pa svi stanu u jedan kombi koji baza od Italije, preko Švicarske, Francuske, Španjolske, Njemačke do istočnih zemalja, donoseći nam prikaz života on the road. Jest, lijepo je putovati po Evropi, šmucati se po Amsterdamu, Berlinu, Beču i ostalim metropolama, kupati se u jezeru u Švici ili Atlantskom oceanu, svirati pred malobrojnim die-hard fanovima u skvotovima ili na festivalima ekstremnih sportova, ali tu je i naličje medalje: jedeš kruh i paštetu, spavaš po kojekakvim prljavim i smrdljivim dušecima, tuširaš se iz vrtnog crijeva itd. I ovaj film brzo dosadi jer je autor smatrao da svaki dan turneje mora biti dokumentiran (ne mora), a meni osobno najbolji su dijelovi zajebancije članova bendova, kao kada negdje u Francuskoj glume kao da snimaju video spot, ili kada trče po španjolskoj obali u slow motionu u stilu filma „Chariots of Fire“ te uz pratnju legendarne istoimene Vangelisove pjesme, a spektakularna mi je i scena u kojoj parodiraju horor filmove a la „The Blair Witch Project“. Zanimljiv je i soundtrack gdje rame uz rame koegzistiraju Madonna, Shaggy, 50 Cent, Black Sabbath i AC/DC, ali i ovaj film sam prestao gledati negdje kod 20. dana.

Dva i pol sata sjedenja na onim neudobnim stolicama uzelo je svoj danak pa sam se odlučio malo prošetati po gradu te sam propustio treći film, „Florian“, autora Darija Bukovskog o tri glazbena marginalca. Drug Š. mi je rekao da je to bio najkraći i najgledljiviji film večeri, pa možda ga negdje naknadno ulovim. Zanimljivost filma je u tome što se u njemu pojavljuje i lik/bend/projekt Mačkodlak koji je nastupio poslije projekcije.

Radi se o duetu kojega čine Mačkodlak 1 kao akustični gitarist i vokal te Mačkodlak 2 za bubnjevima. Stari Tonijevi znanci koji su bili gosti DORF-a nekoliko puta ali ovo im je bio premijerni vinkovački nastup uživo. Mačkodlak 1 ima mačju masku preko lica, dok njegov drug nosi papirnatu vrećicu iscrtanu u obliku mačke, publici se obraćaju s „Mrnjau“ i „Mjau“, a sviraju nešto što je užasno teško strpati u neku od nama kritičara tako dragih ladica. Šparni duet akustare i bubnjeva s dosta improvizacije obuhvaća sve, od šansone preko free jazza do obične, sirove buke, uz vokal koji tu i tamo pjeva, ponešto recitira, jednu pjesmu čak i šapće, dok su tekstovi totalno sumanuti, minimalistički i repetitivni a la tok svijesti. U usporedbi s Mačkodlakom, Miha iz kultnog osječkog Anti Music Banda doima se poput ozbiljnog lektirnog pisca… 🙂

Uostalom, svoj set u trajanju od nešto više od pola sata otvorili su pjesmom koja se zove, pazi sad, „Možda sam prvi put išao drugim putem, a sada drugi put idem prvim putem“. To vam sve govori. Nastup koji je podjednako koncert i podjednako performans toliko je efektan da ‘ladno oduva i Dunavskog Buzukija i Kralja Čačka (dok još nije imao bend) kao turbo-komercijalne izvođače. Mačkodlak nije underground, to je nešto još dublje, to je kanalizacija, glazba koja se mora doživjeti uživo, sa svim šalama i pošalicama, zajebancijama, pozama i ostalim arsenalom iskusnih uličnih umjetnika. Ne znam je li Mačkodlak ikad nastupao na novosadskom Festivalu uličnih svirača, ako nisu trebali bi jer takav festival, kao i varaždinski Špancirfest, idealan su brlog za ovu dvojicu uličnih mačora. Njihova prerada hita Jasne Zlokić „Skitnica“ otpjevana na nekom afričkom jeziku (tako bar oni kažu) je urnebesna, ma cijeli njihov koncert je urnebesan. Najavili su da rade na albumu koji će se zvati „1 pišem 2 pamtim“, pa sačekajmo da se i to čudo pojavi, a za sada mogu reći da su me sjajno zabavili i definitivno su izvukli prvu večer festivala.

Set lista:

  1. Možda sam prvi put išao drugim putem, a sada drugi put idem prvim putem
  2. Dosadne pčele mi zuje oko nosa
  3. Mrnjau mijau
  4. Skitnica
  5. 1 pišem 2 pamtim
  6. Nabrijan sam k’o sto gromova
  7. Ja sam najglasniji čovjek
  8. Ja sam mali mačak mačak

Bis:

  1. Nothing (Ništa)

U petak me nema, idem u Županju na River Jazz festival, ali možda se opet ukažemo u subotu kada se prikazuje film o mom dragom prijatelju, pokojnom Anti Perkoviću, kome je ovogodišnje izdanje festivala i posvećeno. Živi bili pa obnevidjeli…

Ofucani mačor Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s