Eto konačno i nas na River Jazz Festivalu u Županji, nakon tri godine zanemarivanja i ignoriranja. Super festival koji nam je omogućio ponovo pogledati osječke no jazzere, ali i originalni Bruno Mincetić sekstet s pet članova… 🙂
Tri dana, tri događaja u tri različita grada: u srijedu smo bili u Vukovaru na Jinxima u sklopu Vukovar Film festivala, u četvrtak na otvaranju DORF-a u Vinkovcima, a u petak u Županji na River Jazz festivalu. Nije loše: dodajte tome i svirku u Kopačevu u dvorištu bake Katice i Hang Loose rockabilly festival u Vinkulji prošli vikend te planirani odlazak na zatvaranje DORF-a u subotu, i ispadne da smo u osam dana bili na šest događaja. Baš sam komentirao s ekipom da ako ovako dekintirani toliko putujemo, gdje bi nam bio kraj da doista imamo para? 🙂
River Jazz festival u Županji ove se godine održava po četvrti put, nakon prošlogodišnje pauze, a ja sam pogrešno mislio da je nama ovo bio prvi put da ga pohodimo. Zapravo nije, drug B. me je podsjetio kako smo bili na tom festivalu u OKC-u u ljeto 2014. godine.
Ovaj put za Županju je krenula vesela osječka četvorka u sastavu drug Š., drug O., drug B. i moja uznositost. Obzirom da smo mi ipak Balkan boys, prva postaja bilo je Orašje gdje smo se našopali kvalitetnim sarajevskim ćevosima s ekstra lučinom, a onda smo krenuli na kulturu, sve onako mirišeći po ćevapima i luku. Tako ja zamišljam kulturu, drage moje i dragi moji, i bio bih najsretniji kad bi na otvorenju svakog kulturnog događaja umjesto kojekakvih kanape sendviča i sličnih pica-boca imali miješanu mesinu pa navali narode.
Noćni dio festivala održavao se u Gradskom parku u centru Županje (postoji i dnevni program u Gradskoj knjižnici i MKC-u Županja ali za nas je to ipak previše kulture po glavi stanovnika). Super lokacija, odlično vrijeme i opuštena atmosfera bili su baš po našem ćeifu, a bilo je tu i raznih štandova sa džidža-midžama, od suvenira s logom festivala, preko domaćeg tamnog craft piva izrađenog specijalno za festival, za one gladne tu je bilo i „krua masti paprike“ (tako se zove štand), a ako je nekome slučajno bilo hladno, bio je tu i „posudi dekicu“ štand. I ono najvažnije za uživanje u dobrom jazzu: plastične stolice ispred bine, njih stotinjak komada, a oni koji se nisu uspjeli ogrebati za stolicu sjedili su po okolnim klupama ili na travi, na dekicama iz kućne radinosti. Iako smo zbog ćevosa i gužve na granici zakasnili na početak, bilo je slobodnih stolica koje su čekale baš nas, i to u prvom redu. Ne znam zašto ljudi ne vole sjediti u prvom redu, moja je teorija da je to zato što je iz zadnjih redova lakše šmugnuti kad ti koncert dopizdi… 🙂
Kao predjelo na meniju nastupila je osječka petorka No Jazz Band (https://hr-hr.facebook.com/events/422199408168805/) o kojoj sam već pisao više puta. Ekipu čine Mila Bauković vokal, Vedran Zec gitara, Dario Hleb bas, Davor Dedić kljove i Damir Galeković Taban za bubnjevima. Sviraju moderan miks različitih glazbenih stilova provučenih kroz jazzy aranžmane, pa tako tu imamo klasične jazz standarde tipa „That Old Black Magic“ Elle Fitzgerald ili divnu laganicu „You Go to my Head“ Billie Holiday, hitove iz mjuzikla („Get Happy“ Judy Garland), prpošni bossa nova standard („O Samba e o Tango“ Caetana Velosa), blues („Saint Louis Blues“ Louisa Armstronga), filmski standard („Cheek to Cheek“ Freda Astaira), r’n’b klasik Raya Charlesa „Hallelujah I Love Her so“ te za sam kraj par r’n’b/pop hitova („Faith“ Georgea Michaela i „Street Life“ Randy Crawford). Odlična svirka, raspoložen bend i uvijek pouzdana Mila za vokalom pokazali su još jednom kako je jazz glazba slobode koja dokida granice između žanrova i odvodi slušatelje duboko u povijest glazbe pružajući mu mogućnost da standarde, klasike i hitove doživi na jedan drugačiji način.
Poslije koncerta smo malo popričali s Milom koju sam, by the way, gledao već tri puta u posljednjih mjesec dana (na Osječkoj ljetnoj noći krajem srpnja i u Vinkovcima prošli vikend sa Sing Song Swing i evo sada), a ako tome dodamo i nastup u Erdutu na Dunav Art festivalu s bendom Groove Up u lipnju to je četiri puta, pa smo se zajebavali da mora da je donesen dekret kojim svaki novi osječki jazz bend mora imati Milu za vokalisticu 🙂 . Otkrila mi je da je u SSS samo zamjena jer bend ima novu pjevačicu koja će zamijeniti Kseniju, ali je ona još na „kaljenju“. Vidjet ćemo uskoro kako ona zvuči…
Pod pauzom smo otišli do obližnje slastičarne malo se zasladiti slambošem, a onda smo se vratili do parka da ovjerimo sjajnog gitaristu Brunu Mičetića (https://hr-hr.facebook.com/bruno.micetic) i njegove goste: Vojkan Jocić saksofon i klarinet, Gojko Tomljanović klavir, Goran Rukavina kontrabas i Dado Marinković bubnjevi. Bio je najavljen kao sekstet, ali na bini ih je bilo pet; poslije smo u razgovoru s Brunom saznali da je šesti član trebao biti Joe Kaplowitz, no on je zbog drugih obaveza morao preskočiti Županju. Zanimljivo, Brunu smo s njegovim triom prije četiri godine gledali dva dana za redom, na novosadskom jazz festivalu te u pokojnom osječkom klubu Oxygene gdje Joe također nije mogao nastupiti pa ga je na kljovama zamijenio Barač.
Prošli put Bruno je predstavio svoj prvi album na kome je izvodio samo obrade, a sada je u Županju došao kao ponosni vlasnik novog albuma „Beauty of Your Soul“ na kome se nalazi osam autorskih stvari koje je sve izveo uživo (osim jedne koja se na albumu pojavljuje u dvije verzije). To je već samo po sebi kuriozitet, da slušamo jazz koncert sastavljen uglavnom od originalnih skladbi, a još kad su izvedene s uvjerljivošću i predanošću kakvu smo čuli sinoć, rezultat nije mogao biti ništa manje nego sjajan.
Ono što se odmah čulo u odnosu na prethodni koncert je Brunin napredak u svakom pogledu: kao gitarista, skladatelja ali i aranžera. Njegove autorske skladbe nastavljaju se na izvedbe standarda utoliko što Bruno i ekipa sviraju fusion – fuziju jazza i drugih glazbenih pravaca, od bluesa preko funka do swinga, sambe…, ali vodeći računa da je jazz ipak okosnica svega, tu sve počinje i završava. U skladbi „Blues for P. G.“ čuli smo i Brunin hard rock solo na gitari – ipak je on rocker/metalac koji ima svoj alter ego u riječkom bendu Keops. Meni najbolji dijelovi koncerta bili su desetominutna naslovna stvar, melankolična i strašno romantična te vrckava i razigrana „Luna Ilena de Samba“.
Sve su pjesme produljene i sve su pružile jako puno mogućnosti raspoloženim glazbenicima da pokažu kako su majstori svoga zanata: veteran Tomljanović je toliko dobar klavijaturist da ne mogu zamisliti da bi veliki Joe ovo bolje odsvirao, a Dado je opravdao Brunin kompliment da je jedan od najboljih hrvatskih bubnjara furioznim višeminutnim solom pri čemu ga je ostatak benda pratio ponavljajući noseću instrumentalnu frazu pjesme. Vojkan je plijenio pozornost efektnim dionicama na oba instrumenta, dok se iza njega „sakrio“ Goran koga nisam mogao vidjeti s mjesta gdje sam sjedio, ali sam mogao čuti taj precizni, fluidni bas, posebice u čvrstoj funkijadi „That’s what It is“ kojom su zatvorili prvi dio nastupa.
Bruno i ekipa odsvirali su i nekoliko standarda poput „Nothing Personal“ Dona Grolnicka, poznatiju u verziji Michaela Breckera kojoj je ova verzija bila aranžmanski sličnija te „Spain“ Chica Coreae. Moram priznati, da Bruno nije najavio da je riječ o standardima, ne bi ih uopće razlikovao od njegovih autorskih skladbi, a to je valjda i najbolji kompliment koji mogu dati ovoj ekipi. Sat i 45 minuta vrhunske svirke za prste polizati.
Nakratko smo popričali s Brunom poslije svirke, pozvali ga da dođe što prije ponovo u Osijek, a onda smo sjeli u „Angelu“ i krenuli natrag za home sweet home. Odličan provod u Županji, mali festival po mjeri čovjeka ali s jakim i provjerenim imenima – mislim da ćemo od sada ovaj festival obavezno uvrstiti na našu ljetnu to-visit listu. Ali ljudi, dajte se malo iskoordinirajte – u istom tjednu imati i Vukovar Film festival i DORF i River Jazz, pa to mogu jedino popratiti da se kloniram! Zar je doista toliki problem nešto od toga prebaciti za tjedan prije ili tjedan poslije? Ionako nas je malo koji pratimo kulturu na ovim prostorima (malo nas je al’ smo govna kaže onaj legendarni grafit), pa nemojte nam to još otežavati tako što tri zanimljiva festivala stavite u isti tjedan… Pljiz pljiz!
Riječna somina Hadžo
zlihadzoponovojase 