DORF 2017. – Charlatan Magnifique, Borderland Soundtrack @ crkva Meraja, Vinkovci, 26. 08. 2017.

Treći dan 11. izdanja DORF-a donio je nešto bolje filmove nego prvi dan, a nastavljena je i „svijetla“ tradicija da pobjednik festivala bude dokumentarac kojeg nisam uspio pogledati… 

Svašta nešta je bilo u planu za subotu, od Novog Sada preko Orahovice do Vukovara, no na kraju je izbor pao opet na Vinkovce i DORF. Em je kraća relacija, em je program kraći i zanimljiviji, nakon četiri dana putešestvija po šumama i gorama Slavonije lagano se osjećao i umor. Meni i drugu Š. ovaj se put pridružio i drug O. te smo u tom sastavu došli Toniju i ekipi „u vizitu“.

Program je počeo točno u predviđenih 20 sati projekcijom filma „Charlatan Magnifique“ o slovenskom autoru Magnificu, pravim imenom Robert Pešut, koji je u Sloveniji stekao status megazvijezde a dionice mu dobro stoje i na drugim tržištima bivšeg SFRJ-ota prvenstveno zahvaljujući filmu Montevideo bog te video“ i soundtracku koji je on napisao. Meni su i taj film i glazba iz njega ordinarno smeće, kao što je smeće i manje više sve drugo što je ovaj lik napravio u karijeri, ali ovo je jedan od onih dokumentaraca gdje se vidi da je glavni lik mnogo zanimljiviji od glazbe koju radi.

Magnifico je zajebant, šeret koji bi se mogao opisati kao slovenska verzija Ramba Amadeusa (a Svjetski Kilocar se dosta pojavljuje u filmu obzirom da je on krsni kum Magnificovom najmlađem djetetu). Za sebe sam kaže da nema nikakve škole i da nije bio dobar ni u čemu u životu pa je zato završio u glazbi, što se ‘ladno može primijeniti na 99% drugih glazbenika. Film je prepun „talking headsa“ koji uglavnom štuju njegov lik i djelo i tu nema nikakvog kritičkog osvrta na njegov fenomen, osim što Magnifico sam otvoreno priča i o svojim promašajima u karijeri, kojih je također bilo podosta. Meni je najzanimljiviji trenutak bila arhivska snimka njegovog gostovanja na jednom slovenskom TV kanalu gdje su mu pružili priliku da upozna svog idola – ni manje ni više nego talijansku porno zvijezdu Cicciolinu.

 

Sam film kao dokumenatrac uopće nije loš, redateljica Maja Pavlin ga je uspjela učiniti zanimljivim, ali ono što ga definitivno vuče prema dnu je glazba: film je prepun Magnificove glazbe koja je sva odreda najgori šrot. Nevjerojatno je da čovjek upropasti svaki glazbeni žanr koga se primi – od novog vala s kraja 80-ih, preko SLO disca s početka 90-ih, hip-hopa, ciganske glazbe, Eurovizije, u zadnje vrijeme ordinarnih polunarodnjaka – a da mu popularnost stalno raste. Ako želite dokaz da su Slovenci idioti, zajebite priče oko granica, evo vam živi dokaz! Mislim da je ovo najgori soundtrack nekog dokumentarca koji sam ikada gledao, barem dok se netko ne dosjeti napraviti dokumentarac o bračnom paru Huljić ispunjenog njihovim (s)hitovima… 🙂

Zanimljivost filma je da se u njemu u dva navrata spominje Osijek: prvi put kada Magnificova žena priča o prvoj reinkarnaciji njegovog benda koji je 1991. trebao krenuti na veliku jugoslavensku turneju koja je trebala započeti u Osijeku, no počele su padati granate i znamo što se potom događalo, a drugi put Dragan Bjelogrlić opisuje Slovence kad idu za Beograd kao pristojne i civilizirane Evropljane, no čim prođu autocestom Zagreb i dođu kod Osijeka vade alkoholne preparate i pretvaraju se u ordinarne Balkance. Ima nešto u tome…

 

Nakon kraće pauze dobili smo projekciju epizode novog serijala „Borderland Soundtrack“ novosadske autorice Brankice Drašković. Brankica je snimila serijal od šest epizoda koje će se uskoro emitirati na TV Novi Sad, a ova epizoda pod nazivom “Sjajne niti” je ekskluzivno ustupljena DORF-u jer je inspirirana knjigom „Sedma republika“ pokojnog Ante Perkovića, kojemu je ovogodišnje festivalsko izdanje bilo posvećeno.

Brankica se na neki način nadovezala na Antišinu knjigu koja se bavila razdobljem 80-ih i dijelom 90-ih, uspostavljanjem i razaranjem kulturnih veza bivše države, dok se Brankica bavi njihovim ponovnim uspostavljanjem tijekom 90-ih te posebice nakon 2000. Na samom početku vidimo Antu, potom vidimo Tustu iz Idijota (također pokojnog), pa onda Peru Janjatovića (skoro pokojnog), još samo da je stigla ubaciti i Kostu iz Novembra i početak filma imao bi veoma spooky prizvuk 🙂 . Kasnije se tu ipak javljaju likovi koji su još uvijek živi (do kada, ne zna se), od Caneta, Gileta, Mileta iz HP-a, Predina, Marčela, Goluba iz Goblina, Pećinka ex-Atheist Rap…

Film je urađen po svim načelima dobre dokumentarističke prakse – razgovor s velikim brojem likova, pristup temi iz različitih uglova, te velik broj arhivskih snimki poput one koja prikazuje Rambovu turneju po Hrvatskoj 2000. kao prvog izvođača iz tadašnje Srbije i Crne Gore koji je nastupio u Zagrebu nakon rata. Tijekom 90-ih bilo je zajedničkih HR-SR koncerata u susjednoj Sloveniji, što se u filmu također vidi, kao i prvi nastupi Idijota i Rundeka u Srbiji također početkom novog milenija. Film obuhvaća i današnje vrijeme, pa tako vidimo i kratak osvrt na novu kantautorsku scenu koja se dobro razvila i umrežila.

Meni je ovo bio vrlo dobar film: zanatski je odlično napravljen, bilo mi je istovremeno drago i tužno vidjeti prijatelja Antu u njemu a, nećete vjerovati, i u ovom se filmu spominje Osijek, kada Radule iz Atheista priča o tome kako je njihov prvi koncert u Hrvatskoj bio upravo u Osijeku. Sjećam se, bio sam tamo, mislim da je to bio onaj koncert održan u amfiteatru na lijevoj obali Drave, a organizirali su ga osječki Centar za mir i još neke nevladine udruge. Sjećam se i koncerta Orgazma u zagrebačkoj Tvornici koji je bio emotivno snažan, kao i mnogih drugih povratničkih koncerata izvođača koji nisu iz ove glazbene priče i sve je to jedna lijepa slika nove „sedme republike“ 21. stoljeća koja možda nije onako brojna i jaka kakva je bila 80-ih ali je još ima i ne da se.

https://www.facebook.com/borderlandsoundtrack/?fref=mentions

Potom je uslijedilo službeno proglašenje pobjednika festivala. Kandžija, koji je bio član žirija uz Dubravka Jagatića i Željku Kovačević, pobjednikom je proglasio slovenski film „Buldožer – Pljuni istini u oči“ Varje Močnik, a nagradu je u ime producentske kuće Nord Cross Production primio moj stari drugar Igor Basin a.k.a. Bigor koga nisam vidio sto godina. On je stajao i iza filma o Pankrtima koji je 2007. pobijedio na prvom DORF-u, a obzirom da uskoro kreće rad na sličnom dokumentarcu o Laibachu, već imamo rezerviranog pobjednika jednog od sljedećih DORF-ova… Pobjednički film nisam odgledao jer baš taj dan nisam bio u Vinkovcima, ali znam s koliko studioznosti (i para) Slovenci rade svoje dokumentarce i uopće ne sumnjam da je dobar.

Bigor i njegova partnerica primili su pokal umjetnika Mire Župe iz Splita, kao i neuništivi Dubravko Mataković koji je primio nagradu za životno djelo. And that’s all folks – nije bilo nikakvog vatrometa, nikakvih aftera, velikih proslava – obzirom na skroman budžet kojim su raspolagali, nije ni čudo…

I, što reći na kraju? Osobno nisam oduševljen filmovima koje sam ove godine u dva dana pogledao. Treba vidjeti je li to samo berba 2017. bila loša ili je to jedan mnogo ozbiljniji problem kvalitete regionalne dokumentarne produkcije. I, u tom kontekstu, postavlja se pitanje relevantnosti dodjele nagrada, no to je nešto s čime će Toni razbijati glavu. Ja se samo nadam da će se DORF nastaviti u ovakvom ili onakvom obliku, a ako dobijem na lotu iduće godine ga gledam na moru… 🙂

Hadžo Magnifique

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s