Nekoliko kemijskih olovaka, listova papira i dvije godine rada i voila – osječka umjetnica Lana Ključarić po prvi je put dobila priliku samostalno se predstaviti u MLU.
Muzej likovnih umjetnosti novu je sezonu otvorio izložbom radova Lane Ključarić pod nazivom „Tragovi“. Osječkoj umjetnici koja je diplomu stekla na umjetničkoj akademiji u Rijeci ovo je prva samostalna izložba u Muzeju likovnih umjetnosti, iako se u ovih desetak godina otkako je diplomirala naizlagala po zemlji i inozemstvu. I onda, umjesto da kao svi normalni ljudi napusti ovaj grad 🙂 , ona odluči vratiti se ovamo, zaposli se u srednjoj školi (i to ne samo u jednoj već u nekoliko njih) i dobije priliku samostalno se „izložiti“ u MLU.
Sa svojih 36 godina Lana je jedna od mlađih umjetnica koja izlaže u MLU, instituciji koju je do sada često pratio glas da prvo moraš umrijeti da bi dospio tamo 🙂 . Kustosica izložbe Valentina Radoš i ostatak tima MLU-a pokušavaju posljednjih godina okoštaloj i konzervativnoj instituciji dati jedan novi smjer, modernizirati ju i učiniti prijemčljivom i nekim mlađim generacijama, a Lana se pokazala kao primjer kako to raditi jer se ne sjećam kad sam posljednji put vidio toliko srednjoškolaca na jednoj izložbi u Muzeju. Dobar dio su činili njeni učenici, OK, možda su na izložbu došli „pod mus“, ali učinak je postignut. A još ako se među njima regrutiraju neki novi zaljubljenici u umjetnost, tim bolje. Drugu M može biti žao što nije došao na otvorenje: jest da njega eksponati na zidovima uopće ne zanimaju, ali bi ga zanimali eksponati koji razgledavaju te eksponate…
Lijepo vrijeme i ugodna ljetna večer uzrokovali su da se službeni dio otvaranja održi u dvorištu Muzeja gdje su postavljene stolice, stolovi i mini domjenak s grickalicama i cugom. Otvaranje je po dogovoru bilo kratko, iako je umjetnica pretjerala sa zahvalama; sama je rekla da ne želi zvučati oskarovski pretenciozno no gomilanja zahvala svima i svakome doimalo se upravo tako. Nakon što smo odradili službeni dio, mogli smo krenuti unutra i vidjeti o čemu je tu zapravo riječ.
Izložba je okupirala tri prostorije u prizemlju MLU-a i na njoj je izloženo devet radova nastalih tijekom posljednje dvije godine. Trebalo ih je biti deset i bit će ih deset, ali deseti rad će nastajati in situ, na licu mjesta, tijekom trajanja izložbe, pa smo upozoreni da, ako dođemo u Muzej i vidimo nekoga da sjedi na podu sa zavezanim očima i nešto crta, velika je vjerojatnost da je to Lana i njezin rad u nastajanju. A ako nije ona, onda je to netko tko je pobjegao iz posebne institucije…
Do sada nikada izlagani radovi nastali su u tehnici obične crne kemijske olovke na običnom papiru. U jednoj su sobi bili radovi gdje je Lana koristila ravnalo i tehničku olovku, u jednoj radovi nastali HB olovkom bez pomoći ravnala, a u trećoj radovi nacrtani olovkom 6B. Ti radovi kemijskom na neki su način povratak Laninim preokupacijama iz razdoblja apstraktnih crteža, tijekom studija i nakon diplome. U međuvremenu je cura navukla pozornost na sebe serijom portreta i autoportreta uljanim markerima u boji koji su bili predstavljeni na prethodnim izdanjima Slavonskog biennala.
Lana je rekla da joj je ovo prva izložba za koju je radila radove uzimajući u obzir prostor u kome će biti izloženi. Cijela izložba postavljena je vrlo minimalistički, zidovi nisu pretrpani crtežima, zapravo u dvije prostorije se nalazi samo jedan crtež. Jedan od njih je crtež „5 minuta od sna“ koji je dobio zasebno mjesto jer je bio prvi dovršen i od njega je zapravo i krenula cijela priča. Drugi je smješten u središnjoj prostoriji zove se „Horizont“, a sastoji se od 149 malih crteža koji su lančano povezani i tvore jedan veliki rad, jedan horizont. Lana je samo na ovome radila godinu dana, a meni je najzanimljivije bilo pokušati dokučiti da li se ti crteži međusobno dopunjuju kao puzzle. Navodno se mogu gledati i pojedinačno i kao jedna velika cjelina, to je na promatraču da odluči. Također sam pokušavao „uloviti“ da li se neki crteži ponavljaju, da ju možda ulovim da se „šverca“, ali nisam ih uspio pronaći. Valentina mi je poslije rekla da sam si mogao uštedjeti trud i pitati nju pa bi mi rekla da je svaki crtež za sebe, ali valjda sam navikao sve raditi na teži način u životu…
Postoji više značenja naziva „Tragovi“. To je s jedne strane trag kemijske olovke na papiru, ali s druge to je i trag života, trag otkucaja srca osobe koja kemijskom crta po papiru. Ta poveznica još je izraženija ako se zna da je jedan rad trajao onoliko koliko i kemijska kojom je crtan – kad kemijska „izdahne“, rad je gotov. A tu je, naravno, i asocijacija na trajnost samog umjetničkog djela: neka dobiju trajnu vrijednost, druga se brzo zaborave. Vrijeme će pokazati u kojoj će skupini završiti Lanini radovi.
Konačan rezultat je redukcija umjetničkog izraza gotovo na razinu isposništva, svjesnost o vremenu i prostoru izložbenog mjesta, ali i zrelost koja izbija iz ovih, samo naoko jednostavnih radova. Naravno, ovakve apstraktne izložbe teže komuniciraju sa širom publikom, pogotovo u usporedbi s njezinim portretima, zahtijevaju dublju pozornost i posvećenost posjetitelja koji će svaki crtež protumačiti na svoj način.
A tumačenje same umjetnice oni koji su zainteresirani moći će čuti za dva tjedna, 28. rujna, kada će biti priređeno stručno vodstvo kroz izložbu. Inače, izložba je otvorena do sredine listopada, znači imate dovoljno vremena otići ju pogledati, zahtjevna je ali vrijedi šacovanja.
Hadžo u tragovima
zlihadzoponovojase 