Bio je ovo baš ŠouŠouŠou – kultni Walkow ponovo je otvoren (makar za jedan vikend), vidio sam hrpu poznatih lica i odslušao tri dobra benda. I koncert je počeo točno u 21, a zavšio negdje iza ponoći – idealisch!
Oni koji prate moju verbalnu diareju dulje vrijeme sjećaju se da sam često odlazio u Vinkovce do kluba Walkow, koji je svojevremeno bio oaza urbane i rock glazbe i prva (i jedina) crta otpora posvemašnjem seljakluku koji je okupirao taj grad. Nažalost, Walkow je već dulje vrijeme zatvoren, ni ta linija otpora nije mogla više izdržati, i prostor trenutno nije u funkciji. No, ako znaš gazdu može se iznajmiti za neke povremene evente, a jedan od takvih bio je glazbeno-likovni program ŠouŠouŠou koji se održao ovog vikenda.
Stvar je s gazdom sredio bubnjar Svemirka koji je prostor unajmio za dvodnevni događaj čiji je cilj bio predstaviti zainteresiranoj publici mlade umjetnike iz različitih žanrova. Prvog dana na izložbi su bili izloženi radovi mladih umjetnika iz Hrvatske (s naglaskom na Slavoniju) uz eksperimentalnu ambijentalnu glazbu i plesni after party, dok je drugi dan obilježio koncert tri benda od kojih su barem dva imala svoje koncertno predstavljanje vinkovačkoj publici.
Vesela trojka (drug Š., drug M i ja) stigla je u Vinkulju par minuta iza devetke jer je bilo najavljeno da svirka počinje točno u 21 h, no mi u to baš nismo vjerovali ali – vidi vraga! – prvi bend je već bio na bini točno kako je zakazano. Dakle, može se (poruka onim rijetkim preostalim organizatorima svirki u Osijeku 🙂 ). Publike je već bilo podosta, na naše ugodno iznenađenje velikim dijelom ženske, vjerojatno zato što je druženje počelo još večer prije, a i cijena upada je bila popularna – 10 čuna i uz to dobiješ čašicu rakije i žigić s logom festivala. Walkow je ovaj put bio malo preuređen, bina je bila na mjestu gdje je ranije stajala publika, prostor bivše bine služio je kao improvizirani backstage, a publika je zbog skučenosti ovog koncepta doslovno stajala na bini uz bendove. Ako tražite prisan odnos izvođača i publikuma, teško da može biti prisniji od ovoga.
A čast da otvore koncertni dio festivala pripala je mladom zagrebačkom bendu Dog’s Beach (https://hr-hr.facebook.com/Dogs-Beach-651923144976206/ ; ; https://dogsbeach.bandcamp.com/) koji postoji tek od prošle godine a već su napravili popriličan hype na lokalnoj sceni. Započeli su kao instrumentalni sastav svirajući s psećim maskama na licima, potom su dovukli pjevačicu i krenuli raditi stvari s tekstovima na engleskom, da bi sada došli u najnovijoj inkarnaciji s muškim pjevačem i tekstovima na hrvatskom. Upravo im je taj pjevač i slaba točka: lik pjeva toliko ravno, nezainteresirano i zapravo više mrmlja nego što pjeva da je nakon samo par pjesama uništio kompletan doživljaj svirke. Ovo bi bio jako zanimljiv nastup da su nastupili u čisto instrumentalnoj postavi; njihov miks laganog surfa s mnogo psihodelije i gitarističkih efekata zvuči pomalo poput kontinentalne verzije Valentina Boškovića ili Fog Dog Froga i stvarno sam guštao u tim poduljim post-rock/space-rock dijelovima kada bi se vokal sklonio u stranu. Ovo jest glazba za plaže, ali za jadranske, ne kalifornijske, i to po mogućnosti u nekim sitnim jutarnjim satima nakon cjelovečernjeg opijanja i konzumiranja lakih droga. Tada bi se u njoj moglo u potpunosti uživati. Ovako, trijezan, nenapušen i namrgođen kakav već jesam, priznajem da potencijal postoji ali s boljim pjevačem. (Inače, dio ekipe iz benda je ujedno i dio umjetničkog Artu Ditu kolektiva koji je bio suodgovoran za vizualne ukrase Walkowa).
Pseća plaža je malo previše odužila svoj nastup (svirali su cijeli album „Honolulu“ s pjesmama prosječnog trajanja od šest minuta), pa sam drugi dio njihovog nastupa iskoristio da vani popričam s gomilom poznatih faca koje nisam vidio, pa, otkako je Walkow zatvoren. A bio je tu i Antonio iz benda Londiner koji me se sjetio iako se nismo vidjeli godinama, a sjeli smo i proćaskali i s Tomislavom, gitaristom Svemirka, inače vođom benda Rusti i projekta Clouie. Fina ekipa i baš mi je drago što smo imali priliku malo popričati o svemu i svačemu…
Idući na repertoaru bio je osječki trojac Harvo Jay ((https://www.facebook.com/harvojay/ ; https://harvojay.bandcamp.com/). Hrvoja (gitara, vokal), Marka (bas) i Šimuna (bubnjevi) sam gledao nekoliko puta na otvorenim prostorima, zadnji put na drugom danu UFO festivala, i zacrtao sam si da ih moram prvom prilikom ovjeriti u nekom klubu i eto njih u Vinkulji. Ekipa je dovukla i svoje groupije iz Osijeka koji su se natiskali oko bine i vidjelo se da doista podržavaju ovaj bend – pjevali su sve tekstove (OK, kod Harva ih ima toliko malo da svi stanu na poleđinu poštanske marke i još ostane mjesta za psalam kralja Davida 🙂 ), đuskali i napravili sjajnu navijačku atmosferu na gostujućem terenu.
A bend je bio odličan – njihovo najbolje izdanje do sada. Bili su oni dobri i na velikim binama, ali njihova pomalo hermetična glazba, miks dream pop dionica, agresivnih, nojzičnih dijelova i čestih izmjena ritma u stilu math rocka na malim binama najbolje dolazi do izražaja. Ovo je glazba koja te mora udariti u lice poput šamarčine ili te zakucati za pod, a ova trojka to uspijeva. Energično, nabijeno i vrlo samouvjereno, vidi se da su stekli pozamašno iskustvo čestim svirkama po Hrvatskoj i okolo i mislim da nije pretjerano reći da je u ovom trenutku ovo najaktivniji a možda i najbolji bend na osječkoj sceni.
Nažalost, nisam odgledao cijeli njihov nastup zbog jednog glupog i banalnog razloga – žeđi! Ožednio sam stojeći tamo i odlučim se osvježiti čašom mineralne, a lik za šankom mi daje onu glupost s okusom. Neću to, hoću običnu mineralnu, kaže nema. Mislim, stvarno moraš biti žešći retard pa u hladnjak ne staviti barem nekoliko boca mineralne, vjerovali ili ne ima ljudi koji ne piju pivo 🙂 . Elem, odlučim otići do centra grada gdje znam da postoji kiosk Tiska, dođem tamo, a gužva za popizdit’. Naime, održavaju se Vinkovačke jeseni, parada najgoreg pijanstva i kiča, pred kioskom brat bratu 30 ljudi, svi s istom idejom kao ja – gašenje žeđi. Inače ne čekam u redovima sa stokom, ali ovaj put nisam imao izbora, pa dok sam ja uzeo Jamnicu i vratio se do Walkowa, Harvijevci su već završili nastup. Znači, moj sljedeći cilj je uloviti ih u nekom klubu i odgledati cijeli nastup od početka do kraja. Pretpostavljam da to neće biti teško obzirom da su koncertno dosta aktivni…
I nešto iza 23:00 h na binu su se popeli headlineri večeri, zagrebački Svemirko (https://hr-hr.facebook.com/svemirkosvemirko/ ; https://jasamsvemirko.bandcamp.com/releases). U početku je ovo bio glazbeni projekt Marka Vukovića, diy synth-pop iz kućne radinosti kojeg sam predstavio s nekoliko singlova na svom blogu, a u međuvremenu smo dočekali i njegov debi album „Vanilija“. Da bi svoj projekt iz spavaće sobe dogurao do klupskih pozornica, a da to ima smisla, Marko je okupio ekipu dobrih glazbenika – već pomenuti Tomislav na gitari, Bojan na basu, Branimir za bubnjevima i Marin na synthu. Ako sam za Dog’s Beach rekao da se oko njih stvorio hype, što tek onda reći za Svemirka – ispred bine se natiskalo toliko ljudi da sam odlučio bataliti pokušaje da se proguram naprijed (mogao bih eventualno sjediti bubnjaru u krilu, što sumnjam da bi mu se dopalo 🙂 ) pa sam ih odgledao za šankom, na kome nisam ništa mogao konzumirati…
Nastup je bio sjajan. Ako ste slušali Svemirka i volite takav pitki i, hm, zašećereni synth-pop zvuk (ne zove se album bez razloga „Vanilija“) s mnogo melankolije i ranjivosti u tekstovima, taj njegov trademark je netaknut, ali dignut na potenciju više uživo. Gitara, bas i bubanj su zvuk podebljali, naglasili psihodeličnu dimenziju njegove glazbe ali ju nisu lišili slatke new-waveovske sjete koja isijava iz pjesama poput „Sa svog balkona“, „Miris grada“ ili „Žena od vanilije“. Marko je svoje vokalno odradio vrlo dobro, s miksom ranjivosti i zafrkancije, s određenim odmakom da baš ne bude shvaćen preozbiljno. Atmosfera se stalno dizala, a na kraju su krenuli razarači poput „Vrati mi se još jedanput“, „Zbogom proleteri“ i „Možda nisam dobar“ koji su efektno zatvorili Šou(3x) program. Hype je u potpunosti opravdan tamo gdje se to jedino i radi – uživo, pred publikom, i mogu samo još jednom preporučiti Svemirka ne samo kao kvalitetnog sam-svoj-majstor glazbenika već i kao sastav koji će vas na 40-ak minuta svojom glazbom odvući u nebeske visine i otkriti vam, hm, „tajne svemira“. (Da li ja ja to nisam dobro pratio koncert ili oni doista nisu odsvirali ovu stvar?)
Koncert je završio oko pola sata nakon ponoći kada su DJ-evi preuzeli brigu o zabavljanju nacije, a nas trojica smo sjeli u auto i krenuli natrag za Osijek. Još jednom smo se lijepo proveli u Vinkulji (nakon Hang Loose rockabilly festivala i Mačkodlaka na DORF-u), nadam se da će se ovako obećavajuć početak koncertne sezone produljiti i dalje, a nadam se i da će se Walkow još koji put otvoriti za ovakve svirkice. Nedostajalo mi je to mjesto…
Hadžo, svemirac s pseće plaže
zlihadzoponovojase 