Bohemija – Sve naopako (Pop Depresija, 2017.)

Jedno od najugodnijih glazbenih iznenađenja ove godine koje dolazi od naših istočnih susjeda priredio nam je niški sastav Bohemija čiji se album možda zove „Sve naopako“ ali je na njemu baš sve posloženo kako treba. 

Neki od vas možda preko interneta slušaju kultnu emisiju Pop depresija. Ja ju pratim već godinama, još otkako je išla u eteru Studija B. Ta nekoć cijenjena radio stanica postala je prije par godina još jedna žrtva komercijalizacije, formatiranja i lovljenja rejtinga, ali emisija se i dalje emitira preko neta uz sjajan izbor domaće i strane glazbe malo „pomaknutog“ usmjerenja.

No, osim kao kvalitetna radio emisija, Pop depresija je i izdavačka kuća koja je u proteklih par godina objavila desetak uglavnom sjajnih izdanja, od Velikog prezira, preko Stray Dogga, Ane Čurčin, Kralja Čačka… Ovu nisku bisera nastavili su svojim 11. izdanjem, debi albumom niškog sastava Bohemija.

Bohemija je projekt Janka Džambasa, vokala, gitariste i glavnog autora u bendu kojeg još čine Mihajlo Ivanović (bas), Pavle Dinić (klavir), Dina Abu Mayyalleh (udaraljke) i Milan Stoiljković (bubnjevi). Bend je sa snimanjem albuma započeo još prije nekoliko godina, a album je većim dijelom snimljen u studiju „Šamarčina“ u Vrbasu kod Roberta Telčera, gitarista Velikog prezira i Partibrejkersa. Prve skice pjesama nastale su u Nišu gdje su naknadno dodani vokali, klavir i perkusije. Janko je sam i producirao i masterirao album, što je potrajalo skoro godinu i pol dana, tako da mu je sve skupa rad na albumu uzeo tri godine života. Ali, isplatilo se.

Zvuk benda najlakše bi bilo opisati kao inteligentni, progresivni pop s daškom jazza, psihodelije, indie rocka i americane. Uz njihov zvuk može se dodati i prefiks „retro“ jer cijelim albumom osjeća se atmosfera nekih prohujalih epoha, posebice razdoblja druge polovice 60-ih. Osim toga, Robert je poznat po tome što u svom studiju koristi mnogo vintage opreme, pa je i to sigurno utjecalo na zvuk albuma, ali ja bih rekao da je tu ipak važnija Jankova fascinacija Beatlesima i Beach Boysima. Poslušajte pjesmu koja zatvara album, predivnu „Van vidika“, to su harmonije kakve je Brian Wilson radio u svojim najboljim danima.

 

„Semafor“, šestominutni psihodelični magnum opus ovog albuma, ‘ladno je mogao završiti na nekom od kultnih albuma strašno dobrog i strašno potcijenjenog jazz-rock benda Steely Dan (čiji nas je osnivač i gitarist Walter Becker nedavno napustio) i sjajan je primjer srastanja, stručno bi se reklo fuzije, ova dva žanra, sve okupano vrtlozima psihodelije od koje vam se zavrti u glavi.

Uvodna stvar i prvi singl „Kratka priča“ je predivna stvar nošena lijepim jazzy kljovama, atmosferična i s laganim naklonom popu 80-ih a la The Style Council, a pomalo mi vuče i na lakše stvari Eve Braun s njihovog sjajnog debi albuma „Prisluškivanja“ čiji je „Sve naopako“ legitimni nasljednik. „Bube“ u laganom valcer ritmu prizivaju u sjećanje Toma Waitsa ili njegovog domaćeg srodnika, Kralja Čačka, dok je „Probudi nas ti“ primjer čiste, savršene pop pjesme kakve su nekoć radili danas zaboravljeni Britanci Scritti Politti.

 

„Zelene vile“ su možda najboemskija pjesma na albumu u kojoj se susreću glave u oblacima, čučanje pored toaleta, Hemingway, Rimbaud, Baudelaire, Van Gogh… i sve to ima smisla u vrtlogu odšararafljenih indie rock gitara kakve bi čovjek očekivao na nekom albumu Prezira. Jankovu poeziju nije uvijek lako pratiti, ali ovakvoj eklektičnoj glazbi baš pašu takve, na prvi pogled nabacane slike svakodnevnih ljudskih stanja i preokupacija.

„Sve više“ je dvominutni draguljčić koji je po atmosferi blizak srodnik pjesama s posljednjih albuma naše grupe Mayaless, dok je „Krug“ stvar koju mogu zamisliti u malo drugačijem aranžmanu na albumu „Pjesme za gladijatore“ Pips, Chips & Videoclips.

Naravno, bilo bi nepravedno prema Janku i ostatku ekipe svesti ih samo na posuđivače ili „citadžije“ drugih bendova. Sve ove grupe koje sam spomenuo prije treba shvatiti kao vremensko-prostorne koordinate da vam otprilike dočaraju u kojim gabaritima se kreće Bohemija, ali njihov glazbeni izraz je neobičan, možda ne sasvim originalan ali definitivno odskače od većine onoga što se na regionalnoj sceni nudi. Divan album koji zaslužuje opetovana preslušavanja (traje svega pola sata, nije da se ne može) benda o kojem će se sigurno još dosta toga čuti.

Boem Hadžo

https://www.facebook.com/Bohemija/

https://popdepression.bandcamp.com/album/sve-naopako

 

 

Ovaj unos je objavljen u Recenzije albumića. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s