Trst, Jugoslavija by Alessio Bozzer (2017.)

Na festivalu „5 za 105“ koji je kino Urania organiziralo u sklopu obilježavanja 105 rođendana najstarijeg (i najboljeg) osječkog kina, prikazana je hrpa filmova po popularnoj cijeni od 10 kunića, a ja sam se odlučio za dokumentarac “Trst, Jugoslavija”, talijansko-hrvatsko-bosansku koprodukciju tršćanskog redatelja Alessija Bozzera. 

U Trstu sam bio samo jednom, tamo negdje krajem 80-ih, kad sam radio u Istri. Jedan dan nas nekoliko je bilo slobodno, pa smo odlučili provozati se autom do tamo. Ne sjećam se mnogo od tog posjeta – lijep grad, puno trgovina i kafića s ne previsokim cijenama, no nije bilo gužvi o kakvima smo slušali prije dolaska. Možda je bio radni dan, premda, kako se vidi i iz ovog filma, i radnim danom tamo je u prosjeku dolazilo oko 25.000 ljudi iz bivše Juge, a možda zato što smo i mi te ’89 i u našim trgovinama mogli kupiti neke od proizvoda po koje su ljudi tada išli iz cijele Jugoslavije.

Dakle, ja kao pripadnik srednje generacije nisam imao mnogo doticaja s Trstom, ali i meni se ovaj film jako dopao, a vjerujem da će se dopasti i pripadnicima starije generacije (teško je povjerovati da u bespućima neta ima starijih od mene, ali ima ih 🙂 ) koji su iz prve ruke proživjeli ono o čemu se u filmu govori: inavziju jugoslavenskih kupaca na mali pogranični talijanski gradić.

Film je nastao iz izložbe o Ponte Rossu koju je priredila scenaristica filma Wendi D’Ercole. Vidjevši da je prikupila gomilu materijala iz privatnih arhiva fotografa onog vremena, palo joj je na pamet da se izložba proširi i filmskim materijalima te to sve skupa pretvori u film. Bozzer je taj prijedlog prihvatio i snimio film koji u sat vremena sažima povijest jednog grada, ali i dvaju naroda i odnosa među njima. Rad na filmu trajao je gotovo dvije godine, a kada je pušten u distribuciju u Italiji je postao veoma uspješan, a solidno je bila posjećena i projekcija u kinu Urania. Očito i dan danas postoji interes za ovom temom.

Bozzer je filmu pristupio vrlo studiozno. Skupio je tonu arhivske građe i razgovarao s hrpom ljudi koji su bili vezani uz Ponte Rosso u razdoblju od 60-ih do 80-ih: trgovaca, vlasnika kafića, bivšeg gradonačelnika, carinika, graničara te velikog broja običnih ali i slavnih ljudi koji su pohodili Trst u ono vrijeme. Zanimljivo je, međutim, ono nešto čega u filmu nema: u filmu se ne pojavljuje niti jedan trgovac trapericama. Nitko od njih nije želio pred kamere. Što je šteta, ali i bez njih smo dobili vrlo dobar uvid kako je cijela ta priča funkcionirala.

Brojke o kojima se u filmu barata su impresivne. Svaki dan Trst je posjećivalo oko 25.000 „Jugovića“, a vikendom ih je dolazilo i do 100.000. Riva je bila do posljednjeg centimetra ispunjena autobusima (više od 500), ali velik je broj ljudi dolazio i vlakom ili osobnim automobilom (najčešće legendarnim fićom – tom je narodnom autu bivše države čak posvećen i jedan dio filma). Denis Kuljiš je zgodno primijetio kako se kod putovanja u Trst ljudi nisu dijelili po klasama, jer svi su kupovali iste stvari, nego po udaljenosti. Hrvatima i Slovencima nije bio problem doći do Trsta, ali za ljude iz BiH ili Srbije to je bilo cjelonoćno putovanje. Jedan od carinika priča o uvjetima putovanja: čovjek na čovjeku, mirisi ruralnih sredina, aroma kobase, luka i rakije u zraku…

Ti duhoviti momenti su ono što filmu daje dodatni pogon. Iako je postojala ovlaštena mjenjačnica koja je primala dinare („salatu“, kako je vreće s novcem zvao jedan od bankara 🙂 ), velik broj ljudi novac je mijenjao na crno, nasred ulice, samo 300 metara dalje od policijske postaje i središta financijske agencije. Očito su dobili naputak da ne remete „slobodan protok ljudi i roba“ (i valuta).

Neke od najurnebesnijih priča ispričali su bivši carinici. Kako se u ono vrijeme iz zemlje moglo legalno izvesti tek 150 dolara po osobi, ljudi su pronalazili raznorazne načine da višak love sakriju, a često mjesto takvog sakrivanja bile su, pogađate, tjelesne šupljine. Brkatom slovenskom cariniku bilo je neugodno dok je opisivao svežnjeve novčanica zamotane u najlon ili papir kako ispadaju iz čmarova i pičaka.

A tek pokušaji šverca robe na putu natrag za Jugu, e to je bio vrhunac. Žene koje su stavljale desetak haljina na sebe i od mršavica se pretvarale u debeljuce (čest pokušaj varanja carinika bio je: „Ona je trudna“), muškarci koji su oblačili i po devet pari jeansa na sebe pa se nisu mogli mrdnuti iz svog sjedala, termosice s duplim dnom gdje je pri vrhu bilo nešto malo mlijeka, a ispod stijenke su švercali alkohol.

Kupovalo se sve i svašta, no najtraženiji predmet svakako su bile traperice. U Trstu su koštale 6.000 lira, a u Jugoslaviji si ih mogao prodati iza 6-7 puta više. Kupovala se Minas kava, auto dijelovi, slatkiši, lutke, a Rade Šerbedžija se posebno rado sjeća mortadele. Na cijeni su bili i Darwil satovi koji su toliko dobro išli da su se njihove reklame uredno plasirale u sve tiražne magazine ondašnje države (čak ih se i ja sjećam), a Darwilova zgrada u centru Trsta zvala se Fort Knox koliko je zlata tamo bilo pohranjeno. I nikada nije bila opljačkana.

No, nisu svi išli u Trst zbog šopinga. Slovenci i Istrijani su imali naviku ići u Trst na kavu jer je kapućino koji se u to doba pravio u bivšoj državi bio vodenast i bezukusan. Ljubitelji filma poput Željka Senečića odlazili su u Trst u kino gledati Oscarom nagrađene filmove koji su u domaća kina stizali s par godina zakašnjenja, Goran Bregović je išao u Trst po ploče, ljubitelji knjiga su pustošili tamošnje knjižare… Koji god bio povod, u Trst se išlo masovno.

Zanimljiv je detalj u filmu u kojem se opisuje mentalitet samih Tršćana. Trst je do dolaska „horde barbara“ s istoka bio umrtvljen pogranični gradić, ekonomski slabo razvijen, ksenofoban i zatvoren, a onda odjednom su u njega počele stizati nepregledne kolone Jugoslovena – prljavih, zapuštenih, smrdljivih… Većina Tršćana svoje je goste duboko prezirala, ali kada su pare u pitanju morali su začepiti nos i raditi s njima. Uostalom, upravo zahvaljujući toj bandi s istoka grad se razvio. Danas jedan od sugovornika u filmu Trst opisuje kao lijep, ali bez jugoslavenskih kupaca dosadan grad, koji kao da je u komi, a njegovi stanovnici sjede prekriženih ruku i čekaju da ga netko probudi.

Trst je „pao“ krajem lipnja 1991. s početkom rata u SFRJ kada su granice bile zatvorene i nikada se više nije oporavio. U međuvremenu, trend odlazaka u susjedne zemlje po jeftinije namirnice se nastavio, mi iz istočne Slavonije početkom 90-ih na sličan smo način pustošili trgovine u Mađarskoj kupujući vajkrem i Orijaši kolu 🙂 , a nešto slično imate i danas na prelazima sa Srbijom, pogotovo vikendom i praznicima. Nisu to ni približno tolike brojke kao one iz Trsta, ali je zanimljiva ta paralela: onda se išlo u Trst zbog nečega što kod nas nisi imao, a danas ideš preko zbog nečega što imaš i ovdje, ali je tamo duplo jeftinije. Onda je u Trst velikim dijelom išla srednja klasa i bogatiji slojevi društva, dok danas van u šoping idemo mi, jadoši koji se u svijetu tranzicije i divljeg kapitalizma nismo uspjeli snaći. Odlazak u Trst bio je avantura, odlazak u Bogojevo puko je preživljavanje. Ha, svima po zasluzi, pretpostavljam… 🙂

Sjajan, odlično napravljen dokumentarac, topao i duhovit, koji će u gledatelju pobuditi nostalgiju za nekim starim, možda ne tako dobrim vremenima, ali kad vidim ovo novo vrijeme, vrijeme povampirenog ustaštva, otvorenog pljačkanja države od strane HDZ-a i njihovih fašističkih crnomantijaških saveznika, sveopće zaglupljivcanje i poseljačenje društva, kojekakva braniteljska i lažno invalidska govna koji u najboljoj maniri SUBNOR-a upravljaju državom iza zavjese – nije ni čudo da osjetiš nostalgiju čak i za onim vremenom socijalističke neimaštine…

Hadžo, Trst je naš!

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s