Svi se vjerojatno sjećate onog legendarnog zajeba kada je kritičar Slobodne Zlatko Gall objavio izvještaj s Gibonnijevog koncerta dan prije nego što je ovaj bio održan. Gall se do kraja života neće moći oprati od te sramote bez obzira koliko se kasnije izvlačio da je to bio samo draft koji je planirao doraditi, bla bla. E pa, nešto slično sam doživio i jučer.
Dođem tako ja na prijepodnevnu kavu u jedan od osječkih kafića uz promenadu. Tamo je već grupa stećaka koji imaju običaj ujutro izaći iz svojih sarkofaga na kavu i novine i jedan od njih drži u ruci Večernjak i pita me jesam li išao na izložbu ilustracija u Muzej. Ja ga gledam u tupilu od nekuženja kao Robi K. iz legendarne Feralove kolumne, on mi pruža Večernji gdje stoji izvještaj s izložbe koja se tek treba održati. Ja totalna zbunjola, odmah čekiram FB Muzeja, tamo lijepo piše da je otvorenje u utorak, u Glasu također najava za utorak… Pomislio sam da je možda dan ranije bilo neko neformalno otvorenje, možda samo za probrane goste ili je bio uključen domjenak pa nisu htjeli da im stoka sitnog zuba poput mene dolazi na napoj, no ništa od toga – jednostavno, i novinar Večernjeg je „povukao Galla“ i napisao izvještaj prije nego što je izložba uopće otvorena.
Dakle, otvorenje je bilo u utorak, kako je i najavljeno. Okupio se tu ogroman broj ljudi, što studentarije, što gerijatrije, i ponešto nas koji smo između: duhom mladi, ali tijelom bliže grobu 🙂 (Herr O., drugarica T., drug Bizonac koji je iz Bizovca pa ga tako zovemo itd.). Drago mi je što izložbe koje posjećujem u zadnje vrijeme privlače velik broj posjetitelja, a jedan od razloga je sigurno i to što je i ovo grupnjak, plus Mataković ima takav status i popularnost da bi i sam vjerojatno privukao ovoliku sljedbu.
Izložba je organizirana u suradnji MLU-a i Umjetničke akademije u Osijeku, a predstavlja skupnu izložbu trojice autora/ilustratora: Stanislava Marijanovića, Dubravka Matakovića i Dražena Jerabeka. Izložba je postavljena u povodu novog diplomskog studija ilustracije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, jedinstvenog u Hrvatskoj, pa otud i naziv izložbe „Ilustracija“. Mataković i Marijanović već predaju na Umjetničkoj, a sad im se na novom studiju u svojstvu izvanrednog profesora pridružio i Jerabek, inače zaposlen kao profa u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.
Njih trojicu veže dosta toga – sva trojica su generacijski bliski (generacija stećaka 🙂 ), svi su završili Akademiju likovne umjetnosti u Zagrebu, svakodnevno rade s mladima u Osijeku, a sva trojica su, između ostalog, i ilustratori. Kažem između ostalog zato što se Matakovića uglavnom povezuje sa stripom, a Marijanovića s grafikom, ali na novom studiju sva trojica su aktivna na polju ilustracije: Marijanović predaje ilustraciju, Mataković predaje Grafičko pripovijedanje (službeni naziv za strip), dok Jerabek studentima predaje ilustraciju i vizualne komunikacije.
Ova je izložba značajna iz barem nekoliko razloga: novi studij na UAO odlična je prilika za produbljivanje suradnje Akademije i Muzeja, pa je ovo samo prvi korak u toj suradnji. Drugo, Muzej nastavlja sa širenjem svojih interesa i laganim odmakom od tzv. „visoke umjetnosti“ u pokušaju privlačenja mlađe publike neuobičajenim postavima (tu su i radionice za klince i još svašta nešta), a nastavlja se i praksa pružanja prostora „aboriđinima“ – domaćim, osječkim umjetnicima. Netom prije otvorenja ove izložbe zatvorena je prethodna, „Tragovi“ Lane Ključarić.
Izložba je smještena u tri prostorije u prizemlju Muzeja, pri čemu je u svakoj predstavljen po jedan autor. Neću ići nadugo i naširoko o eksponatima iz jednog jednostavnog razloga: kustosica izložbe, Valentina Radoš, osmislila ju je ne samo kao postav, već će iduće tri večeri posjetitelji imati mogućnost kroz druženje i razgovor pobliže se upoznati sa svakim od autora. U srijedu 18. listopada (danas) na meniju je susret i razgovor ugodni s Marijanovićem, u četvrtak 19. listopada druženje s Jerabekom, a u petak 19. s Matakovićem. Planiram ošacovati nešto od ta tri druženja, koliko stignem.
Izbor radova bio je prepušten autorima koji su prošli kroz svoje privatne arhive i odabrali ono za što misle da ih najbolje predstavlja. Ukratko: u prvoj prostoriji je predstavljen Jerabek s ilustracijama rađenim za knjige i dječje časopise, a njegove slike su izrazito bogate teksture i snažnog, gotovo bajkovitog ugođaja, vjerojatno zbog izbora tehnike (akvarel i tempera) ali i jasno ciljane skupine djece i mladih. Među inim eksponatima našao se i stari naslonjač s fotografije „Gospodin Otto i stari naslonjač“ ali je u tekstu ispod fotke došlo do tipfelera pa piše „satri naslonjač“ što sam ja ćorav protumačio kao satrt naslonjač i baš sam si mislio kako je to turbo mega dobra fora – satro si naslonjač od sjedenja u njemu…
Marijanović je također izložio ilustracije rađene za knjige i časopise, također se obraća djeci, a kroz njegove eksponate provlači se prepoznatljiv motiv čudovišta, odnosno likova koji poput izobličenih odraza iz ogledala predstavljaju onu nakaznu stranu ljudske prirode. Među tim čudovištima su ljudi koji se ne brinu za druge, koji su škrti, zadrti, bahati i pokazuju brojne druge mračne strane ljudskog bića. Utoliko se doista može reći da Marijanovićeve ilustracije imaju izražen didaktički karakter. (Premda, cinik poput mene mora dodati da zašto se čovjek toliko trudi s izmišljanjem novih i neobičnih čudovišta, dovoljno je samo nacrtati fizionomije Markićke, Glogoškog, Glavaša i inog šljama i eto ti čudovišta iz našeg neposrednog okruženja kol’ko ‘oćeš – ili bi to za djecu ipak bilo prestrašno? 🙂 )
U trećoj prostoriji je smješten Mataković s presjekom radova (strip-table i ilustracije za časopise i web portale) od početka 90-ih do ove godine i njegovog posljednjeg stripa „Zgode i nezgode Ante Pavelića“. Matakovićeve ilustracije nisu za djecu već za ipak nešto stariju ekipu koja „kuži spiku“ o bolnim i neuralgičnim točkama društva na ovim prostorima. Mataković je sa svojim Prot pikčrs strip serijalom o malom Ivici 80-ih u tadašnjoj omladinskoj štampi prikazivao naličje ondašnjeg socijalističkog sustava, da bi potom od 90-ih do danas to isto radio s novim, divljim kapitalizmom. Groteskno, crnohumorno, morbidno ali urnebesno zabavno.
E, ali nije to još gotovo, rekao bi Tusta. U sklopu izložbe postoji i četvrta prostorija u kojoj se prikazuje Matakovićev animirani film „Cigla“ koji traje 12 i kusur minuta i totalni je blast from the past jer prikazuje likove iz Prot pikčrs serijala oživljene na velikom platnu i u boji. Meni je to tour de force cijele izložbe: još čuvam u svojoj kućnoj kolekciji neke table tih prastarih stripova o malom Ivici još iz sredine 80-ih ali nikada do sinoć nisam bio u prilici vidjeti film o njima. I eto ih svih na okupu: mali Ivica, samohrana majka nerotkinja Veresija, nesnosni susjed i njegova retardirana djeca, časna s pepeljarkama i jednim zubom, samo nedostaje inspektor Dane. Tu je i leteći šporet kojim vanzemaljci putuju kroz svemir i neizostavno uništenje Zemlje kao iz knjige „Vodič kroz galaksiju za autostopere“ kojim Dubravko poručuje da ovakav planet ništa bolje ni ne zaslužuje. Film je snimljen 2012., ali duhom je to onaj stari Mataković iz sredine 80-ih, svog najboljeg perioda.
Inače, kad smo se sreli rekao sam mu da je očito omatorio čim je završio u muzeju i da ne može biti gore od ovoga, na što je on odgovorio: „Može. Izložba u mauzoleju“. 🙂 Crni humor ga očito nije napustio, sila je i dalje jaka u njemu…
Izložba se može pogledati do 30. listopada pa vam preporučujem da obavezno odete i bacite oko, ili da bar dođete na razgovor s dežurnim krivcima tijekom ova tri dana. Ima se tu štošta lijepo za vidjeti i uživati, a samo Dubravkov film je dovoljan razlog za ukazati se u Muzeju, čak i ako od takvih prostora inače bježite kao ministrant od svećenikovog kurca… 🙂
Ilustrirani Hadžo
zlihadzoponovojase 