Razgovor s Draženom Jerabekom @ MLU & Izložba „josip kaniža: 8971“ @ Galerija Waldinger, 19. 10. 2017.

Bogat kulturni tjedan u Osijeku nastavio se i u četvrtak s dva događanja koja su se, nažalost, djelomično preklapala ali jebiga – čovjek ne može imati sve u životu, zar ne? 

Meni je četvrtak bio baš gužvovit dan, što jes’ jes’. Popodne sam otvorio kupanjem u Dravi – hladna je za popizdit’ ali treba iskoristiti ove lijepe i tople dane i pozdraviti se s ljetom u stilu. Potom se javio drug Š. za odlazak u Bogojevo u šoping. Ničim izazvana gužva na granici i idiot u trgovini kod Ducka koji je maltretirao blagajnice (i sve nas) odbijajući prihvatiti da mu kartica ne radi uzrokovali su da sam se u Osijek vratio taman da artikle spremim u hladnjak i odmah krenem usiljenim maršem na prvi dio kulture – susret i razgovor s Draženom Jerabekom, u sklopu izložbe „Ilustracija – Marijanović, Mataković, Jerabek“.

Ako ste čitali moj nazovi raport s otvorenja izložbe, onda znate da je program koncipiran tako da je u utorak bilo službeno otvorenje, a potom u iduća tri dana druženje sa svakim autorom ponaosob. Prve večeri na meniju je bio Marijanović, ali sam ja prednost ipak dao otvorenju nove sezone Osječke glazbene srijede, ali sam odlučio svakako ovjeriti drugu dvojicu autora počevši s Jerabekom.

Okupilo se tu tuce ljudi, uglavnom mlađih, ja sam očekivao veći odaziv jer ipak je Jerabek predavač u Školi primijenjene umjetnosti i na Umjetničkoj akademiji, ali što da se radi. U prostoriji u kojoj su izloženi njegovi radovi postavljeni su stol i stolice tako da se razgovor odvija maltene u kućnom ambijentu. Svaki autor ima drugog moderatora, a Jerabeka je dopao Vladimir Rismondo s Umjetničke akademije. Njih su dvojica stari pajdosi koji se znaju još od 1988. pa je razgovor bio ugodan, neformalan, gotovo poput čakulanja dvojice friendova na kavi u nekom od kafića.

Ono što volim kod ovakvih razgovora su informacije iz prve ruke o kojima čovjek ne čita u službenim biografijama autora. Jerabek je završio Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo, a nakon toga je pokušao upisati isti smjer na Akademiji likovnih umjetnosti i – neslavno propao. Tri puta je pokušavao, tri puta su ga odbijali pa je odustao i upisao nastavnički smjer na ALU koji je završio. Odlično je opisao taj studij kao trešnju drveta na prvoj godini: mučiš studente, pa tko ostane ostane, tko otpadne otpadne. Tako je i na drugim faksevima bilo, barem u ono vrijeme kada nije studirao svaki šljam kao danas. Znam jer sam i ja jedan od tih otpadaka… 🙂

Super mi je bilo i kada je Dražen pričao o začecima umjetnosti kod njega koji sežu još u niže razrede osnovne škole kada je falsificirao potpis roditelja naa ispričnicama (i naravno da ga je učiteljica ukebala 🙂 ). Svoje školovanje opisao je kao traumatično i rad u prosvjeti bio mu je zadnja stvar na pameti, imao je sasvim druge planove, no ono što čovjek planira je jedno a život nešto drugo, pa je završio u prosvjeti i ostao ondje cijeli život.

U početku je radio nekoliko godina s predškolcima i tu je naučio kako komunicirati i pripovijedati, što će obilježiti njegov ilustratorski opus kasnije. Shvatio je da klinci imaju kratak attention span i da bi ih održao aktivnima (i budnima) trebaš znati pričati. Priča je jako bitna, pa je zato i pokušavao kroz svoje ilustracije postići da uvijek pričaju neku priču.

Tu je ćakulanje malo zabrazdilo, barem za mene koji djecu ne mogu smisliti ni pod razno, pa sam se počeo malo dosađivati, no kako je već bilo 15 do 8 neprimjetno sam se iskrao iz dvorane (godine iskustva iskradanja iz ženskih kreveta ipak te nečemu nauče 🙂 ) i krenuo na drugu skakaonicu, otvorenje izložbe „josip kaniža: 8971“ u Galeriji Waldinger u Tvrđi. Radi se o prvoj izložbi u sklopu nove sezone jesen-zima-proljeće 2017./2018. pa to nisam htio propustiti.

U galeriji nova rasvjeta ali stara, dobro poznata lica: Ljerka Hedl iz gradskog poglavarstva zadužena za kulturu i Igor Loinjak, povjesničar umjetnosti koga gotovo nisam prepoznao: počešljan, obrijan, zalizan, u odijelu s kravatom, sušta suprotnost Loinjaku koji je vodio galeriju Kazamat. Ali, sad radi za „ozbiljnu firmu“, pa su izgleda počeli kompromisi… 🙂 A u središtu galerije rad jedan ali vrijedan: dugačak deset metara!

Rad „josip kaniža: 8971“ je nastajao tijekom četiri godine: Josip ga je započeo dan nakon što je Hrvatska ušla u Evropsku uniju, a brojka iz naslova označava vrstu grafitne olovke koju je autor koristio. To je inače i deseti rad po redu u sklopu ciklusa 8971, odnosno serije radova. Ovome je prethodilo devet radova, svi na istim rolama papira, svi iste gramaže. Nema mnogo prostora u gradu gdje se rad ovakvih dimenzija u jednom komadu može izložiti.

Loinjak je u uvodu dao svoje viđenje ovog procesualnog rada naglasivši da je to kronika proteklog vremena, te protekle četiri godine. Rad osim protoka vremena bilježi i različita stanja autora jer nije cijeli rad crtan na jednak način. Ima tu nježnih, smirenih poteza, ali i onih nervoznih, rastrganih. Naglasio je i refleksivno svojstvo grafita da reflektira stvari oko sebe, tako da kad se posjetitelj približi radu, on vidi odsjaje sebe i postaje sudionik grafitne površine, dio rada. Kretanje ispred rada daje mu život, a dok hodamo ispred njega na neki način doživljavamo i oživljavamo te četiri godine utkane u njegovu izradu.

Loinjak je rekao da sigurno postoje i neke druge mogućnosti gledanja, pa evo jedne moje: dok prolazimo ispred rada mi vidimo naše sjene koje se reflektiraju od njega, i to daje jedan sablasan prizor, kao da rad opsjedaju neki duhovi ili aveti. I ako to stavimo u vremenski kontekst, možemo reći da je rad sublimat svih ljudi koji su ga vidjeli do sada, koji su prošli pored njega, tako da se naše sjene pridružuju nekim ranijim sjenama, a ostavljeno je dovoljno prostora i za neke buduće utvare. Pomalo makabrično tumačenje, ali ništa manje logično od objašnjenja o radu kao o vremenskoj kapsuli.

I još jedna stvar: zanimljivo je gledati istu točku iz različitih perspektiva i vidjeti koji se motivi pojavljuju. Dovoljno je zakoračiti korak-dva u drugom smjeru i vizura se mijenja, a nabori na radu se pretapaju u obrise ljudskog lica, planinski vrh, whatever. Dodatni plus je bjelina i čistoća prostora galerije gdje ništa ne smeta doživljavanju rada, ništa nam ne odvraća pažnju (osim možda ukusnih pekarskih kiflica kojima sam se s velikim zadovoljstvom pogostio :)).Trebam napomenuti da se taj interaktivni doživljaj umjetničkog djela, osim pokretom, upotpunjuje i zvukom upornog povlačenja poteza grafitnom olovkom što također  pridonosi stvaranju neke jezive atmosfere.

Vrlo zanimljivo umjetničko djelo, interaktivan rad koji zaslužuje da ga ošacujete i možda ponudite neka svoja, nova viđenja. Izložba je otvorena do 5. studenog, pa tko voli nek izvoli.

Grafitni Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s