Druženje i razgovor ugodni s Dubravkom Matakovićem bio je dobra prilika za upoznati se s nekim zanimljivim detaljima iz njegovog života i rada koji nisu poznati široj javnosti. Plus, Rem se uspio iskontrolirati i završiti cijelu spiku za jedan školski sat što je također nezabilježeno u analima… 🙂
Sinoć je u Muzeju likovnih umjetnosti održano posljednje druženje i razgovor s jednim od autora skupne izložbe „Ilustracija – Marijanović, Mataković, Jerabek“ – Dubravkom Matakovićem. Marijanovića sam propustio, Jerabeka sam odgledao samo jedan dio, ali Dubravka sam upio odgledati u cjelini i cijelosti.
Kao što sam i očekivao, za razgovor s njim vladao je najveći interes. Prostorija s njegovim crtežima bila je dupkom puna, a kako nije bilo dovoljno stolica, posudili su i one iz susjedne prostorije u kojoj se prikazuje njegov animirani film „Cigla“. Što je meni bilo lačarno jer su to udobne stolice a ne one drvene šklopocije a la Grunf kod kojih nakon 45 minuta sjedenja moraš ići na masažu leđa… 🙂
Moderator je bio moj stari drugar Goran Rem s osječkog Filozofskog fakulteta i prvo što sam pomislio bilo je: Postoji li ograničenje trajanja, obzirom na Removu sklonost verbalnim eskapadama i petominutnim pitanjima bez pitanja. Tako je počeo i ovaj put, pitanjem u kome se sadržavalo barem deset drugih pitanja, pa sam već počeo žaliti Dubravka jer ga je anakonda stisla i ne pušta 🙂 . Na kraju je prepustio Dubravku da odgovori na bilo što iz tog izlaganja što mu se učini da liči na pitanje. Ha, ponese to čovjeka, znam i sam, i za ove moje skribomanske eskapade treba vremena i živaca…
Otkrili smo tako da je Dubravkov stari Joza bio scenograf u vinkovačkom kazalištu, pa je i Dubravko jedno vrijeme tamo radio ali se nije vidio u tome. On se htio baviti animiranim filmom, no kako to u Vinkulji nije bilo izvedivo jer je to prilično skupa rabota, završio je kao strip crtač i ilustrator. Još kao gimnazijalac objavio je svoje prve stripove, čak je dobio i neke nagrade u onom sustavu, ali pravi push je dobio dok je bio u vojsci kada ga je kolegica s akademije upitala bi li radio za tada vrlo popularni Studentski list.
Zanimljivo je da ni Rem ni Mataković niti jednom rječju nisu spomenuli osječki omladinski časopis Ten gdje je Dubravko krajem 80-ih redovno objavljivao svoje stripove o malom Ivici i koji su, po mom mišljenju, utrli put njegovoj kasnijoj popularnosti. U 90-ima je radio za Slobodnu Dalmaciju, a najpoznatiji je po seriji kolumni Overkloking koja redovito ide od 2004. na netu.hr. Tehnologije su se promijenile pa je i Dubravko s olovke i papira prešao na tablet, ali rekao je da voli tu i tamo nešto napraviti na papiru, čisto da ne zaboravi osjećaj za feeling. Nove tehnologije olakšale su njegovu odluku da se zacementira u Vinkovcima jer danas stvarno nema potrebe ikamo se seliti sve dok imaš dobru i brzu internet vezu…
Bilo je i pitanje zašto je u njegovim kadrovima uvijek tako velika gužva, a Dubravko je odgovorio da je to stil koji je prvo otkrio kod Benita Jacovittija (najpoznatijeg po genijalnom Koko Bilu) i da ga je usvojio jer ako bi ostalo praznog prostora kadar bi mu se činio nedovršen i nepotpun.
Jedna od stvari koje se Rem dotakao, a vrlo je važna, jest posveta Disneyu. Matakovićevi stripovi jesu crnohumorni i groteskni, ali utjecaj Disneya je vrlo izražen. U njegovim ranim stripovima često su se nalazili i Disneyevi junaci, naravno izobličeni, obično u nekom kutu slike, a sjećam se i nekih epizoda gdje su oni imali neku svoju paralelnu radnju koja se pretapala iz kadra u kadra a da nije imala veze s glavnom radnjom. Tada sam mislio da je on faca jer ga kao zabija Disneyu i njegovim bajkovitim likovima, no sad sam malo stariji (ne i mudriji naravno, jer Hadžin treći poučak o starenju kaže da s godinama postaješ samo stariji, ne i pametniji 🙂 ) pa kužim da je to zapravo izraz poštovanja.
Dotakli su se malo i glazbe koja je Dubravku podjednako važna: njegov prvi bend The Užas, djelovao je kratko, od ’79. – ’81., ali je bio sjajna zajebancija i šteta je što nije ostalo sačuvano više njihovih snimaka, ali to su bila vremena prije mobitela, pa i boljih fotoaparata i kamera. Naravno, kasnije je napravio pos’o sa Septicom, ali meni taj bend nikada nije tako dobro sjeo kao njegovi stripovi (a i sam je u razgovoru rekao da su stripovi jedno, a Septica drugo).
Govorilo se i o cenzuri jer je u ono vrijeme The Užas (kao i svi drugi bendovi) morao svoje tekstove davati na ocjenu tadašnjoj komisiji za šund, pa je tu bilo povuci-potegni, premda oni kao totalna alternativa nisu bili toliko na zubu vlasti kao Čorba, Kazalište, Pušenje i drugi igrači iz viših estradnih liga. Danas cenzure nema, ali je njegov posljednji strip „Zgode i nezgode Ante Pavelića“ doživio brojne napade na lijevo orijentiranim portalima zbog navodnog veličanja ustaštva, što je dovoljan dokaz kako i ljevičari imaju naviku nekoga ili nešto histerično napadati a da najčešće to nisu ni vidjeli ni čitali. Osvrnuo se i na autocenzuru, podsjetivši se kako je, kada je počeo crtati za Slobodnu koja je tražila angažirane stripove, svjesno malo smanjivao doživljaj i ublažavao oštricu da bi ga netko iz novina nazvao i rekao: „Pa dobro je to, ali očekivali smo nešto žešće“.
I tako je jedan školski sat završio, a puno toga se reklo i naučilo. Naravno, s Dubravkom se može pričati satima i Rem bi to bez sumnje bio u stanju, ali moram mu odati priznanje: nakon one hobotnice od prvog pitanja povukao se i pustio Dubravka da priča, usmjeravajući razgovor na neke teme koje je smatrao bitnima što je na kraju i ispalo najbolje. Mislim, čovjek je ipak profać na faksu, svladao je umijeće držanja školskog sata. Što ja još uvijek nisam…
The užasni Hadžo
zlihadzoponovojase 