Svašta sam doživio na Osječkim glazbenim srijedama tijekom ovih šest sezona, ali još nikada nisam bio na nastupu gdje su se među eminentnim skladateljima našli i današnji DJ-evi, EDM i techno izvođači, a još sam manje mogao slutiti da ću u takvom nastupu guštati. No, eto, za sve postoji prvi put…
Zahuktala se nova sezona Osječke glazbene srijede i evo već treći koncert u deset dana. Ovaj put smo se izmjestili u obližnju koncertnu dvoranu Glazbene škole Franje Kuhača, manji ali intimniji prostor od atrija Arheološkog muzeja. Sad, intimnost više-manje, nekome tko je intiman samo s desnom rukom (a i to sve rjeđe 🙂 ) to nije neki napeti koncept, ali prostor je manji, zvučniji, i može se bolje uživati u svirci.
A čast da otvori taj ogranak ovogodišnjeg OGS-a pripao je mladom pijanistu i kompozitoru Marinu Limiću. OK, s 32 na grbi možda više nisi mlad, ali iz moje perspektive on je još „dete“ koje bih mogao poslati po šibice kada bih pušio. Obzirom da ne pušim, mogu samo zatražiti od njega jedan lijep klavirski recital, a to smo i dobili.
Kad se momak pojavio na bini, odmah se vidjelo da je riječ o nekonvencionalnom liku. Djelovao je pomalo izgubljeno, zbunjeno, pohabano, s onom bradom podsjetio me na hippieja kojega su netom prije početka svirke podšišali i potkresali i on je sada sav ufrkiran. A možda je čovjek jednostavno veliki tremaš pa se to vidi. Premda, moje mišljenje o ovoj temi nema neku težinu jer sam ja poznat kao modno onesviještena osoba… 🙂
Ali, kad je sjeo za klavir i kad su „note zaplovile“ (da citiram Pilote i pjesmu s jednim od najboljih naziva u povijesti domaće glazbe „Rekla je da u mojoj glavi čuje gitare i bubnjeve“) sve je u trenu nestalo. Za sam početak dobili smo „Carnaval op. 9“ Roberta Schumanna, skladbu koja predstavlja set varijacija s 21 kratkim ulomkom od kojih svaki predstavlja jednog maskiranog lika s nekog zamišljenog plesa pod maskama. Vrlo kompleksno djelo, složeno i tehnički zahtjevno, ali Marin se pokazao doraslim zadatku: osim potrebne tehničke uvjerljivosti, ispoljio je i opušteni stil sviranja. Ovo nije lako za izvoditi ali ni za slušati, i moram priznati da sam u nekoliko navrata počeo opasno zijevati… Jebiga, nije žvaka za seljaka.
Uslijedio je lagani naklon domaćim kompozitorima: šizofrena „Scherzo Fantastico“ Borisa Papandopuloa te nježna, melankolična i delikatna „Slavno doba“ Miroslava Miletića koja jest napisana 1991. i inspirirana je Domovinskim ratom, ali ton skladbe je daleko od petparačkog, kičerskog rakursa kakav je dominirao u ono nesretno vrijeme. Marin je odlično prenio Miletićevu poruku da je rat zlo, nešto čemu se ne treba radovati niti ga slaviti. (Niti bi na njemu trebalo profitirati kako to rade Glogoški, Klemm i ostala hrpa braniteljskih govana i k’o fol invalida, ali to je neka druga priča…).
E, onda je uslijedio najzanimljiviji dio nastupa i nešto što se nikada do sada nije dogodilo u ovih šest godina OGS-a: izveden je medley od nekoliko skladbi modernih elektronskih DJ-eva, tako da smo na popisu autora uz Schumanna, Papandopula i druge imali i trance kralja Armina Van Buurena, EDM/pop zvijezdu Martina Garrixa i producentski tim Vast Vision. Nije rijedak slučaj da rock izvođači posuđuju iz klasike, ali da klasičar obrađuje elektroniku – to se ne viđa baš svaki dan. Ali Marin je ove godine u Splitu baš u vrijeme Ultra festivala izvodio program „Classic meets Ultra“ gdje je cijeli program bio posvećen EDM pjesmama provučenima kroz klasični filter i mogu vam reći da to jako dobro funkcionira: da ne znate o čemu je riječ, nikada ne biste pogodili da je riječ o elektronskoj plesnoj glazbi.
Tu i tamo provuče se neka poznatija melodijska linija, ali sve je to prearanžirano i, hm, „remiksirano“ u pitko klasično ruho koje je u Marinovoj verziji komunikativno i bolje leži nama starim prdonjama nego EDM izdrkavanja s top lista. Ali gledajte na to s ove strane: glazba se danas toliko degradirala, i taj trend se nastavlja (hvala ti „Despacito“ i hebem ti mater!), da se ne bih začudio ako za 30-50 ili 100 godina neki budući klinci budu proučavali nedjela Buurena, Garrixa i sličnih i govorili: „U jebote, kako je tada mjuza bila dobra“… 🙂
Za sam kraj dobili smo i jednu autorovu vlastitu skladbu jer Marin, osim što je talentirani pijanist, uspješan je i skladatelj, a ja često kažem da tko nije za sebe, nije ni za druge 🙂 . Nedavno je objavio svoj prvi autorski CD „Skladbe za klavir“ s koga je izveo „Tokatu“ i pokazao da je i s te strane nadaren. Ništa čudno, Marin je odrastao u okruženju u kojem se svirala autorska glazba, njegov otac Marin Krešimir Limić jedan je od osnivača benda Stijene, pa je momak dobar dio djetinjstva proveo u Klisu, u očevu studiju, a tamo nešto malo svirucka i danas sa svojim rock bendom.
Dakle, svestran momak koji je dio te svestranosti predstavio i osječkoj publici u srijedu. Inače, Marin ima i poseban projekt Classichic (Klašik) koji je pokrenula nezavisna izdavačka kuća Sidra Music s Lastova gdje Marin promovira slušanje klasične glazbe među mlađom publikom kao „modni trend“. Nadam se da će s tim programom doći ponovo i u ove krajeve jer je svojim nastupom donio jednu svježinu, neobičnost i prijeko potreban otklon od „klasičnih“ klasičara koje gledamo iz tjedna u tjedan.
Hadžo, EDM klasičar
zlihadzoponovojase 