Predstava „Zašuti“ @ Dječje kazalište Branka Mihaljevića, 26. 10. 2017.

Predstavu „Zašuti” trebali bi pogledati svi učenici i učitelji, kao i svi roditelji, da postanu tolerantniji prema problemima djece s poteškoćama u razvoju, ali trebali bi ju pogledati i svi ne-roditelji da se još jednom uvjere zašto je pametno nemati djecu uopće… 🙂 🙂 🙂 

Nakon premijere u Koprivnici na Festivalu „Jaje“ prije dva tjedna, u četvrtak je održana i osječka premijera predstave „Zašuti” u režiji Damira Mađarića, voditelja i ravnatelja Kazališta „Oberon” iz Koprivnice, nastale u koprodukciji „Oberona“ i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku.

Predstava je to za tinejdžere i nešto stariju publiku, otprilike za ekipu 13+, pa kako i sam i ja dio te 13+ (x4) ekipe, odlučio sam otići baciti oko o čemu je tu zapravo riječ. Dvorana Dječjeg kazališta bila je gotovo u potpunosti ispunjena, a u publici je bilo i klinaca i klincezi i njihovih roditelja, pa ako je cilj predstave bio upozoriti što širu publiku na negativnosti koje se događaju oko nas, u tome su uspjeli.

Predstava se temelji na engleskom predlošku autora Jana Sobrieja i Ravena Ruella („Shut Up“ u originalu) kojega je redatelj Damir Mađarić preveo i dramatizirao, a govori o troje „neprilagođene“ djece iz sedmog razreda (Kristina Fančović, Srđan Kovačević i Edi Čelić, svo troje glumci Dječjeg kazališta) s posebnim potrebama, koja su drugačija od ostale, „normalne“ djece i koja su neshvaćena u obitelji, društvu i školi.

Prvo upoznajemo Damiena kojemu je dijagnosticiran ADHD, poremećaj održavanja pažnje. Damien je sklon impulzivnom ponašanju, hiperaktivan je i često odluta u svijet fantazije gdje mašta kako pobjeđuje u utrci BMX-a. U stvarnosti je žrtva bullyinga jer ga izvjesni osmaš Eddie svaki dan maltretira i tuče, povremeno uprizorujući bliske susrete treće vrste između čelične šipke i Damienovih muda. Roditelji, učitelji, ravnatelj pa ni psiholog kojega svaki tjedan posjećuje ne brinu se previše za njega već ga kljukaju tabletama koje ga smiruju, ali mu se od njih povraća i osjeća se totalno popišano.

Rebecca – Beka sporo razmišlja i sporo uči, pati od smetnji u učenju što posebno frustrira njene roditelje koji od nje očekuju dobar rezultat u školi, no Beku škola nešto posebno ne motivira (Starci su joj obećali tjedan dana Diznilenda za svaku peticu iz nekog predmeta na kraju godine no, kako sama priznaje, još nikada nije bila u Diznilendu). Njeni roditelji su bogati, daju joj lovu ali nije sretna jer se osjeća zapostavljena od njih koji joj iskažu pažnju i ljubav jedino kada donese dobre ocjene. Također je na lijekovima (stari joj je predsjednik uprave jedne velike farmaceutske tvrtke) ali u praksi iskazuje praktičnu i normalnu inteligenciju, zna što treba činiti u kriznim situacijama te je neformalni vođa ove skupine „frikova“.

Treći lik je novi učenik u školi, Francois, koji iskazuje opsesivno-kompulzivno ponašanje i smetnje u socijalnoj prilagodbi i ponašanju prema drugima. Francois je inteligentan, dobar je u svim predmetima a posebno matematici, ali mu je problem socijalna interakcija, zatvoren je, teško uspostavlja ljudski kontakt, sklon je nasilnim eksplozijama: izbačen je iz čak šest škola u posljednje dvije godine, posljednji put zato što je škarama izrezbario jednog učenika od usta do uha. Francois teško dopire do ljudi, teško se emotivno veže i povezuje, ali s ostalo dvoje se zbližava i počinje otvarati te oni postaju BFF (Best friends forever).

Ovo troje jedini su likovi u predstavi i praćenje događaja iz njihove turbulentne prošlosti i sadašnjosti postiže se kroz česte monološke forme. Većina njihovih problema svoje korijene ima u lošim odnosima s roditeljima: kod Damiena i Beke to je roditeljska nebriga i žešća kurcobolja, dok Francois uspijeva imati neki odnos s ocem u onim rijetkim trenucima kada ga vidi jer mu stari radi cijeli dan kako bi ih uspio prehraniti.

Ostali likovi se ne pojavljuju fizički, ali njihovi su postupci (ili nedostatak istih) važni za razvoj priče. Tu su posebno važna dva lika koja ne vidimo ali su ključni za razvoj predstave: zlostavljač Eddie i slavni violončelist g. Alfenar. Naša trojka će se u jednom trenutku usprotiviti Eddieju (predvođeni Francoisom koji, kako smo vidjeli, već ima iskustva u nasilnom ophođenju s vršnjacima), dok je g. Alfenar jedina svijetla točka predstave, svojevrstan svjetionik u tami: on je kao klinac proživio sličnu priču ali se uzdigao iznad toga i postigao je svjetski uspjeh, pa motivira i ovo troje da se drže zajedno jer su zajedno jači i zajedno mogu odgovoriti na sve probleme.

Ton predstave je težak i opor, na trenutke i groteskan (pišanje po licu kako bi se ublažile opekline od kopriva, come on…), ali je vrlo realan i, nažalost, svakodnevan. Predstava je čvrsto usidrena u današnje vrijeme, tu su mobiteli, društvene mreže i slične modernarije, ali tu su i problemi poput bullynga, gubitka posla i ovrha te posebno oštra kritika farmaceutske industrije koja zarađuje ogromne pare na lijekovima koji najčešće nisu ni od kakve koristi. U jednom od duhovitih i zabavnih dijelova, Beki priča kako u Japanu nije postojala depresija sve dok njezin tata nije sjeo u avion, otišao na turneju i za tri tjedna cijela Azija je patila od depresije. A kada objašnjava zašto pokuse na ljudima vrše u Africi, dječje izravno i iskreno kaže da je to zato što „kad tamo netko od toga umre, to nitko ni ne primjeti“ 🙂 .

Kristina mi se čini kao najuspjeliji lik u predstavi jer je najbolje dočarala tu dječju razigranost, barem onako kako ju ja vidim. Srđan i Edi mi na trenutke djeluju „odraslije“ i teško mi ih je zamisliti kao učenike 7. razreda, a i tekst se doima kao da je prije pisan za srednjoškolce no dobro, prošlo je mnogo godina otkako sam ja išao u osnovnu školu, svijet se stubokom promijenio i moguće je da nove generacije danas ozbiljnije govore o temama koje ih muče nego mi onomad. Ipak, glumcima treba odati priznanje: iako predstava nije duga, traje 53 minute, naporna je i fizički zahtjevna, s dosta teksta i pokreta na sceni, što su oni vrlo dobro iznijeli.

Ja bih predstavi još zamjerio i previše srcedrapajući završetak jer taj happy end baš odudara od prevladavajućeg hiper-realističnog tona i nekako nisam baš siguran da će djeca s ovakvim poremećajima u ponašanju imati pored sebe dobrog anđela iz susjedstva koji će im pomoći onda kada im je najteže.

No, ovu predstavu svakako bi trebali pogledati svi oni o kojima ona izravno ili neizravno progovara: od djece sa sličnim problemima preko predstavnika društva koje ih najčešće ignorira i zanemaruje (roditelji, učenici, psiholozi…). Ozbiljna je to tema s kojom se mnogi mladi, pogotovo osmoškolci i srednjoškolci, mogu poistovjetiti, a poanta predstave je u toleranciji prema nekome tko je drugačiji, tko je različit. Rijetke su predstave koje govore o djeci i mladima s ovakvim problemima i koje daju realnu i neuljepšanu sliku današnjeg društva.

Ali predstavu je dobro pogledati i ako, poput mene, niste ni roditelj ni učitelj ni psiholog i ako vas boli kurac za svu djecu ovog svijeta, jer učvršćuje moje uvjerenje da su djeca kopilad i da ih ne treba imati. Ni onu s problemima ni onu bez njih. Tako ni vi nećete imati problema… 🙂

Djecomrzitelj Hadžo

Fotke: Dječje kazalište Osijek

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s