Osijek je postao bogatiji za još jedan vid umjetničkog izražavanja – obiteljsku rezidenciju, koncept koji je u svijetu već odavno prihvaćen, dok kod nas, po običaju, treba vremena da ovakvi primjeri dobre prakse zažive (ako ikada zažive 🙂 )…
Moram priznati da, kada sam čuo da osječki umjetnik i predavač na Umjetničkoj akademiji Mario Matoković organizira obiteljsku rezidenciju, pojma nisam imao što mu ga to dođe. Ali, kako sam po prirodi znatiželjan, a i iz nekog čudnog i neobjašnjivog poriva pratim umjetnost u svim njezinim oblicima i pojavnostima, rekoh sam sebi: Why not? Put u Beograd na Cavea ionako mi je propao, pa mi ovo dođe kao utješna nagrada…
Vjerojatno se sjećate onog vica koji kaže: Iza sedam brda, iza sedam gora, iza sedam mora živi zmaj u svojoj pećini. Jednog jutra izađe na rub pećine, pogleda lijevo, pogleda desno, pogleda gore, pogleda dolje i kaže: „Pa dobro pička mu materina, gdje ja to živim?“. 🙂 Taj mi je vic pao na pamet dok sam pedalirao prema Zelenom polju, dijelu grada na krajnjem istoku, gdje se u zadnjoj ulici nalazi Mariov studio u kome se održava rezidencija. Neki kažu da je pola sata bicikliranja dobro za zdravlje. Ja sam nakon pola sata bicikliranja mogao reći samo: „Puf pant puf pant“.
Dakle, studio se nalazi u bivšoj tvornici Analit, jednoj od nekada velikih tvornica koja je u međuvremenu u pretvorbi „pretvorena“ gotovo u prah i pepeo. Radi se o privatnom umjetničkom studiju njegovih staraca u koji je Mario ušao 2013., uredio ga i danas mu služi kao radni i izložbeni prostor. Studijem dominira veliki stroj za izradu grafičkih plakata, a poseban touch daje mu mala pećica na drva, ono totalno old school, koja fino grije i bude vam ugodno čak i uz otvorena vrata. Da je riječ o obiteljskoj raboti svjedoči i naziv studija: MMML, za koji sam isprva mislio da je to rimski broj (3.050) koji ima neko dubinsko, kozmičko značenje za autora, no Mario mi je u razgovoru prije početka rekao da su to inicijali njega, supruge mu i dvije curice. A još ako znate da je na rezidenciju došao i dio njegove obitelji, a da je njegov stari donirao gajbu piva za otvorenje, vidite da je to ful obiteljska stvar…
Sam Mario obiteljsku rezidenciju usporedio je s OPG-om (obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo), pa mi je odmah palo na pamet da bi ovo onda mogao biti OUR (obiteljska umjetnička rezidencija) ili (or) OR (obiteljska rezidencija) ako vas izraz OUR previše vraća u doba „mraka“, „tamnice naroda“ i ostalih novohrvatskih laži i obmana. Koncept je sljedeći: Mario je otvorio vrata svog doma i svoga studija mladim umjetnicima nebitno iz kojeg dijela svijeta dolaze i kojom vrstom umjetnosti se bave; nudi im tjedan dana boravka u Osijeku, pri čemu on u potpunosti pokriva trošak njihovog boravka. Gostujući umjetnik tijekom tih tjedan dana će raditi, a rezultat tog rada bit će izložen javnosti posljednjeg dana na otvaranju izložbe i uz prigodnu ćakulu s umjetnikom. Mario pokriva i produkciju radova, dakle njihovo uokviravanje, izradu kataloga i sve ostale troškove, još jednom ponavljam sve iz vlastitog džepa.
Kao prvi „rezidencijalac“ predstavio nam se novosadski grafički dizajner Filip Bojović koji je u sklopu rezidencije boravio cijeli ovaj tjedan u Osijeku, od 23. do 29. listopada. Iako je grafički dizajner po struci i od toga zarađuje za život, njegova ljubav je fotografija, i to ona prapovijesna, analogna. Novim generacijama naviknutima na mobitele sam koncept foto aparata je zastarjeo, čak i ako je riječ o digitalnom aparatu, a što bi tek onda rekli na analogni fotić u koji se stavlja film od 24 ili 36 snimaka, ispuca se i onda se odnosi u foto studio na razvijanje. Da, nekoć smo svi mi iz stare garde radili na taj način, potrošili bi film i onda ga nosili na razvijanje što je moglo potrajati nekoliko dana pa bi onda s nestrpljenjem dolazili po fotke i guštali držeći ih u ruci i razgledavajući ih. A ako želite više kopija za prijatelje na slikama – nema problema, zapišete broj fotke s filma i ponovo ga odnesete u studio da vam naprave kopije. I to opet čekate nekoliko dana. Da djeco, tako se to nekoć radilo, dok pametni mobiteli i instant kačenje na društvene mreže nisu ubili taj užitak iščekivanja i taj osjećaj držanja fotografija u vlastitim rukama. Svaka usporedba s kurcem u vlastitoj ruci i virtualnim seksom sasvim je primjerena… 🙂
Filip možda nije ta generacija (ima 33 godine, u vrijeme dok je rastao digitalci su već počeli preuzimati vlast), ali njegova je baka imala neki stari japanski fotić Yashica koji je on kao klinac koristio i zaljubio se u fotografiju. Onda ga je studij grafičkog dizajna odveo u nekom drugom smjeru, da bi prije nekoliko godina ponovno otkrio taj aparat, otkrio da nakon svih tih godina još uvijek radi (ipak je to Japanac, braćo 🙂 ) i ponovno se bacio na fotografiju, ali za svoj gušt. Kad su on i Mario dogovarali Filipov dolazak u Osijek dogovorili su se da se predstavi serijom fotografija grada. Nakon tri dana snimanja (i tri filma od 36 snimaka u boji), plus dva dana za post-produkciju (razvijanje, tiskanje kataloga…), sinoć je eto predstavljen produkt prvog privatnog umjetničkog rezidencijalnog programa u Osijeku.
Filip je imao potpunu slobodu što će fotkati te što će odabrati za prezentaciju, a desetak izloženih radova uglavnom se bavi zgradama i prostorima u gradu, ali ne onima u centru grada ili Tvrđi. Ovo nije obično turističko putovanje: Filipa privlače neugledne, socijalističke zgrade, napušteni hodnici i pasaži, ono što običan turist neće nikada snimiti, a vjerojatno ni posjetiti. Dobar dio materijala snimljen je upravo u rubnim dijelovima Osijeka, na Zelenom polju i Jugu 2, a šteta je što zbog kratkoće vremena nisu stigli ovjeriti i Retfalu koja bi također, posebice ona stara mađarska Retfala, bila dobar izvor inspiracije.
Svi radovi nastali tijekom rezidencije ostaju u vlasništvu domaćina i bit će stavljeni na prodaju te će tako Mario pokriti jedan dio troškova, ali ideja mu je, nakon što rezidencija zaživi, stvoriti kolekciju eksponata različitih autora te ju povremeno predstavljati javnosti u obliku skupnih izložbi. Njegov je plan organizirati 2-3 rezidencije godišnje i pozivati isključivo one umjetnike koji su mu zanimljivi i koje bi volio ugostiti.
Što se mene tiče – pozdravljam i podržavam sve ovakve napore, posebno ovakve „male“ projekte koji se baziraju isključivo na nečijoj dobroj volji, trudu, a u ovom slučaju i vlastitom novcu. U svijetu postoji čitava mreža rezidencijalnih programa za umjetnike, najčešće financiranih od strane nevladinih udruga (a ponekad i od lokalnih ili državnih vlasti), ali kad njih već nema onda bar neka bude više ovakvih privatnih inicijativa. Fakat bi bilo lijepo da takav koncept zaživi ovdje, pa makar i u ovom studiju iza sedam brda, iza sedam gora i iza sedam mora… 🙂
Hadžo, zmaj koji riga slova
zlihadzoponovojase 