Nakon što sam odgledao jako dobar film švedske redateljice Amande Kernell, izlazim iz kina i pita me friendica: „Kamo ćeš sad?“ a ja bez razmišljanja odgovorim: „Idem na Korzo“. I onda izađem van i tada mi tek sine da tu konstrukciju „Idem na Korzo“ nisam upotrebljavao brat-bratu 26 godina. Kino i Korzo – koji povratak u stare dobre osamdesete… 🙂
Povodom ovogodišnje dodjele LUX Prize nagrade Europskog parlamenta, u petak je održana besplatna projekcija nagrađivanog švedskog filma “Sameblod”, simultano u 28 država članica Europa Cinemas mreže, pa tako i u osječkom kinu Urania. Film mi se učinio intrigantan, a i nije da sam imao nekog pametnijeg posla. Doduše, u isto vrijeme bilo je i otvorenje Dana austrijske kulture u HNK, ali čak ni tradicionalni obilni domjenak poslije nije bio dovoljno dobar razlog da se prije toga mučim gledajući jebeni balet. Neke granice ipak moraju postojati, čak i u kulturi, a za mene su to balet i opera… 🙂
„Sameblod“ ili u prijevodu na engleski nam svagdašnji „Sami Blood“ nije ime pjevača nekog finskog heavy metal benda već označava Samije, autohtoni domorodački narod koji živi na sjeveru Švedske i bavi se uzgojem sobova. Strogo se držeći tradicije, trude se izbjegavati asimilaciju i kontakte s većinskim stanovništvom, što ide to te mjere da čak i dan danas žive poput nomada, u šatorima, daleko gore u brdima, i po tome su slični američkim Indijancima pa donekle i našim Romima.
Film počinje kada starija žena, Christina (veteranka švedskog glumišta Maj Doris Rimpi), odlazi sa sinom i unukom na sestrin pogreb u pokrajinu na sjever Švedske gdje je rođena. Ona je rođena kao pripadnica Sami zajednice, ali je svoju zajednicu napustila još kao mlada djevojka i nikada se više nije vratila. Nema nikakvu želju ponovno uspostaviti odnose sa svojom zajednicom ali krv nije voda, pa joj pri povratku u rodni zavičaj naviru uspomene na vlastite korijene i način života koji je svojevoljno odbacila kako bi postala Šveđanka.
Tada slijedi flashback. Zapravo, veći dio radnje filma odvija se nekih 50-ak ili 60-ak godina ranije, otprilike sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća, kada upoznajemo Christinu kao tinejdžericu Elle-Marju (Lene Cecilia Sparrok) koja sa svojom sestrom Njennom (Mia Erika Sparrok) pohađa posebnu školu za Sami djecu u kojoj pohađaju poseban program, ali nakon završetka nemaju mogućnost nastavka školovanja već se od njih očekuje da se vrate svom tradicionalnom načinu života. U školi ih stroga učiteljica tjera da govore samo švedski i daje im šibom po prstima čim zucnu nešto na Sami jeziku, a Sami djeca su poput cirkuskih atrakcija: prosvjetne vlasti ih tretiraju kao rijetke životinje, a lokalno stanovništo kao obične životinje, što će kulminirati kada lokalni klinci napadnu Elle-Marju i nožem joj otkinu komadić uha, na isti način na koji Samiji označavaju svoje sobove.
Jedne večeri Elle-Marja će ukrasti haljinu od učiteljice i otići u obližnje selo na ples gdje će upoznati naočitog Niklasa, među njima će se rasplamsati iskra i ona po prvi put shvati kako je to kad te ne osuđuju i ne vrijeđaju. Elle-Marja tada odlučuje otići iz ove sredine i pronaći budućnost među Šveđanima, no njezina odluka nailazi na osudu Sami zajednice, uključujući njezinu sestru, koji joj okrenu leđa i cura se nađe između dva svijeta od kojih ju niti jedan ne želi…
Redateljici i scenaristici Kernell ovo je prvi dugometražni film, a nastao je kao kratki film „Stoerre Vaerie“ 2015. Film je privukao pozornost na svjetskim festivalima, posebno je hvaljen bio na Sundance film festivalu, pa se krenulo u izradu dugometražnog filma. Uvod i kraj su ostali uglavnom isti (sa starom Elle-Marjom/ Christinom), no dodan je cijeli središnji dio filma s mladom Elle-Marjom. Amandi je tema dobro poznata jer je i sama Sami podrijetla (otac joj je Sami, a majka Šveđanka), no u intervjuima je odbijala tvrdnje da je riječ o autobiografskom filmu već o fikciji utemeljenoj na povijesnim činjenicma o narodu čiji su pripadnici kroz povijest bili građani drugog reda, a situacija se nije promijenila mnogo ni danas.
Zanimljivo je da uloge Sami djece glume naturščici, pripadnici te male i izolirane zajednice, bez ikakvog prethodnog glumačkog iskustva. Taj miks profesionalnih i neiskusnih glumaca bio je vrlo zahtjevan, ali Kernellica je taj zadatak izvela sjajno, izvlačeći iz svih njih maksimum te pametno nijansirajući različita raspoloženja u filmu u jednu skladnu, ujednačenu cjelinu koja ne moralizira, ne osuđuje, već sve ostavlja gledatelju na ocjenu. Ovo je naturalistički prikaz života unutar jedne zajednice kojim bi i Emil Zola bio ponosan.
Film se, dakle, može promatrati kao sociološka studija, prvi korak u upoznavanju jedne izolirane, samodostatne manjinske zajednice, a ujedno i kao još jedna oštra kritika odnosa većine prema manjini, bilo kojoj manjini (naši bi Romi tu imali svašta za reći). No, u svojoj osnovi to je ipak priča o odrastanju i (ne)prilagođenosti pojedinca: Ella-Marje/Christine će ostvariti ono za čime je žudjela u životu, no to joj neće donijeti sreću. Svojom upornošću ona će ostvariti svoje ciljeve no na kraju, u poodmakloj dobi, zatičemo ju kao grubu, otresitu staricu koja o vlastitoj zajednici govori kao o „kradljivcima i lažovima“ i koja se pretvara da ne razumije Sami jezik već govori isključivo švedski. Na neki način, Christine je utjelovila sve predrasude i stereotipove s kojima se borila dok je bila mlada, i tek će dirljivi ponovni susret s pokojnom sestrom dovesti do katarze za kojom je toliko dugo žudjela.
Nakon projekcije, putem Twittera održana je video konferencija s producentom filma Larsom Lindstromom koji je odgovarao na pitanja gledatelja o samom filmu. Na konferenciji smo se trebali družiti s redateljicom filma, no iz nekog razloga ona je bila spriječena što je šteta jer je većina pitanja bila upućena baš njoj. Lars je pokušavao odgovoriti najbolje što je mogao, ali rupa je bila prevelika da bi ju jednostavno ispunio. No, ideja je odlična i nadam se da će to streaming druženje postati tradicija koja će se nastaviti.
Nakon što sam odgledao film, izlazim iz kina i pita me friendica: „Kamo ćeš sad?“ a ja bez razmišljanja odgovorim: „Idem na Korzo“. I onda izađem van i tada mi tek sine da tu konstrukciju „Idem na Korzo“ nisam upotrebljavao brat-bratu 26 godina. Korzo se ponovo održao, navodno je bio još posjećeniji nego prethodni put, no oko 21 30 većina ljudi već je bila otišla, baš kao u neka stara vremena: onda su ranije odlazili jer su lovili zadnje buseve ili tramvaje ili zato što su imali ograničenje izlaska od staraca, a sad u poznim godinama zato što i sami imaju mladunčad.
Malo sam prođirao, popričao s par ljudi, no nisam se dugo zadržavao jer im nije trebalo mnogo da duh starog Korza sjebu onim disco programom na otvorenom. Pa pizda vam materina, na Korzo se dolazilo na druženje, ne na slušanje glazbe, a još kad su tu postavili štandove s kuhanim vinom vidjelo se da se cijela manifestacija trivijalizirala i estradizirala. Još samo fale pečene kobasice i šećerna vuna pa da dojam kirvaja bude potpun. Ideju okupljanja stare generacije pozdravljam, ali ovo je prostituiranje i zato treba lansirati odjeb onim kriplovima iz Slavonskog radija i svim tim džidža-midžarima i ostaviti Korzo da bude ono što je desetljećima bio: mjesto druženja. A ako ideja druženja sama po sebi nije dovoljna ljudima da upregnu svoja lijena dupeta do grada, OK, ali nemojte raditi cirkusariju i mamuzati mrtvog konja ovakvim jeftinim pizdarijama.
Ali kino i Korzo zajedno u istoj večeri – jebote, koji povratak u stare dobre osamdesete… 🙂
Laponac Hadžo
zlihadzoponovojase 