Predavanje i izložba Robina Hammonda @ Centar “JA kao i TI”, 11. 11. 2017.

U afričkim zemljama psihički bolesne ljude trpaju u zatvore, a u samostalnoj, suverenoj, razvijenoj i civiliziranoj Hrvatskoj takvi su ljudi stupovi zajednice. Pa sad vi recite da se mi ne brinemo za mentalno zdravlje pojedinaca, ZNA SE i kojih… 

OK, analogija nije baš sasvim umjesna jer psihički bolesne osobe nisu krive za zlu sudbinu koja ih je snašla, dok su naši društveni i politički bolesnici proizvod bolesnog društva u kojem živimo, bolesnog kadroviranja po strankama, svojih bolesnih ambicija itd. A neki su jednostavno bolesni u glavu – Glavaš, Kujundžić, Pernar i slični… Pa ako se moram nekome ispričati zbog neumjesnih usporedbi, ispričavam se onima prvima. Ovi drugi ionako nisu ljudi… 🙂

Takve neke misli pale su mi na um dok sam u subotu prijepodne boravio u Centru za pružanje usluga u zajednici „JA kao i TI“ u Divaltovoj ulici gdje je otvorena izložba fotografija jednog od najcjenjenijih svjetskih fotografa i aktivista koji se bavi pitanjima ljudskih prava, Robina Hammonda, koji je tom prigodom održao i jednostano predavanje o fotografiji kao o važnom aktivističkom mediju.

Šteta što odaziv nije bio veći, ali to ide dijelom i na dušu organizatorima: kako su se samo usudili organizirati ovakav događaj u subotu prijepodne, kad Osječani upražnjavaju svoj ritual ispijanja kavica u nekom od mali milijun kafića? J I drugo, jako loše je izreklamiran ovaj događaj, najava je medijima poslana tek dan ranije pa velik broj ljudi uopće nije znao da će se ovo održati. Morali su to bolje riješiti, pa ipak čovjek u našem gradu boravi već sedam dana…

Dakle, Robin Hammond je poznati fotograf, dobitnik nagrade World Press Photo, najvećeg priznanja koje za svoj rad može dobiti novinski fotoreporter, ali i četiri nagrade Amnesty International za novinarstvo s temom ljudskih prava jer je to lik koji se bavi ljudskim pravima, posebice kada su u pitanju prava osoba s mentalnim problemima. A razlog dolaska u Osijek ovog Novozelanđanina koji živi i radi u Londonu je novinarski zadatak: angažirao ga je poznati britanski magazin The Guardian da napravi reportažu o štićenicima Centra i projektu njihovog uključivanja u zajednicu. Ovo mu je inače prvi put u životu da boravi u Hrvatskoj, iako je snimao strahote rata u susjednoj Bosni.

Tijekom svog jednosatnog predavanja Robin je ukratko opisao kako se u njemu „probudio“ aktivist. Godine 2011. boravio je u Sudanu koji je tada bio usred građanskog rata i dok se vozio taksijem upitao je vozača gdje smještaju osobe s mentalnim problemima, a on je ravnim i nezainteresiranim glasom odgovorio da ih se stavlja u zatvor. Robin je bio zbunjen i šokiran pa je zamolio vozača da ga odveze do zatvora gdje je ugledao stravičan prizor: gole ljude tretirane poput životinja, vezane lancima za zidove, bez ikakve medicinske skrbi, koji žive u nesnosnom smradu i zastrašujućim, neljudskim uvjetima.

Do tada je Robin bio fotograf uvijek u lovu na senzaciju, na fotografiju koja će ga proslaviti i, naravno, obogatiti, no ovi prizori su ga naveli da se kao novinar osjeća ponosno, ali kao čovjek prilično, hm, posrano. Vidio je ljude o kojima se nitko nije brinuo, o kojima se ne govori, ništa se ne zna niti itko želi išta znati o njima. Stoga je odlučio da samo objavljivanje tih fotografija neće biti dovoljno već da mora učiniti mnogo više.

A to „mnogo više“ uskoro je preraslo u projekt „In My World“ čiji je cilj pomoći ljudima s mentalnim poteškoćama koji su najteže pogođena kategorija bolesnika: države se ne brinu za njih, strane organizacije im okreću leđa, a novac za njihovo liječenje teško je prikupiti jer nisu dovoljno „atraktivna“ skupina potencijalnim donatorima. Stoga je Hammond pokrenuo web portal a kasnije i udrugu preko kojih pokušava pomoći ljudima s mentalnim problemima u zemljama Trećeg svijeta da se i njihov glas čuje.

Osim nagrađivanih fotografija, napisao je i knjigu („Condemned“) i snimio bezbroj video uradaka, a njegovi napori nisu ostali bez odjeka: uspio je podići svijest javnosti i političara, pa je tako spomenuti zatvor u Sudanu zatvoren, a bolesnici su počeli dobivati lijekove, a u većini zemalja Afrike psihički bolesni ljudi više se ne šalju u zatvore što je ipak pomak nabolje. Svoje zanimljivo predavanje Hammond je završio konstatacijom da „nema zdravlja bez mentalnog zdravlja“.

Uslijedio je razgovor s okupljenima tijekom kojega je Hammond izrazio zadovoljstvo načinom na koji se osječka udruga brine o svojim štićenicima, posebno kroz program smještanja starijih ljudi u zajednice umjesto da ih drže zatvorene. U suradnji s udrugom Inkluzija, Centar je do sada napustilo više od stotinu ljudi koji sada žive u zajednici i brinu se o sebi, što je uspjeh kojega se ne postidjele ni neke zemlje s mnogo razvijenijim sustavom socijalne skrbi.

Bilo je to zanimljivo predavanje i ugodno potrošenih sat vremena, svakako bolje nego da sam gluvario u nekom od bezbroj kafića uz obalu Drave. A ako vas zanima saznati nešto više o ovom aktivistu za ljudska prava i njegovim aktivnostima diljem svijeta, posjetite njegovu službenu stranicu http://www.onedayinmyworld.com/.

I baš si nešto mislim, ne bi bilo loše raditi suprotno od Afrikanaca: oni su se počeli brinuti o svojim građanima s mentalnim bolestima, možda bi mi mogli krenuti u suprotnom pravcu pa gamad poput političara, šatoraša, tajkuna, popova i sličnih početi vezati lancima o gole zidove? Barem golih zidova imamo na izvoz, zahvaljujući pretvorbi, privatizaciji i sličnim marifetlucima… 🙂

Mentalno labilni Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s