Dvije jazz svirke u dvije večeri u dva kluba, jednog ganc novog i jednog ponovno okupljenog benda. Bogami, kod ovakvih večeri Osijek na kratko prestane biti prćija u šupku svijeta i postane pravi mitel-ojropski gradić…
U prošlu subotu u caffe baru Peppermint ovjerio sam bend ChordOnBlue, mladu ekipu koju sam već gledao ranije ali pod drugim imenom i u donekle promijenjenoj postavi. Oni nisu isključivo jazz bend, ali jazz je važan dio njihove zvučne slike. A samo nekoliko dana kasnije double whammy program: još jedna svirka u Pepošu u četvrtak i jedna u caffe baru Marjan u petak.
U četvrtak je u Peppermintu nastupio Au Privave jazz kvartet. Au pičku materinu, odakle mi je to ime poznato? Krečana žešća, u usporedbi sa mnom ljudi koji boluju od Alzheimera pravo su vrelo točnih i pravodobnih informacija 🙂 . No, onda sam prekopao svoje stare tekstove i voila – pisao sam o njima prije dvije godine na starom blogu. Da vas podsjetim, to je bila četvorka koju su tada činili Benjamin Lamza alt sax, Mislav Pavin za klavirom, Zvonimir Liker kontrabas i Milan Ivanić za bubnjevima. Gledao sam ih u Matrixu u jesen 2015. na nekoj promociji piva u jednoj jazz-unfriendly atmosferi i bili su odlični, a potom su započeli seriju nastupa u Pepošu, no tamo ih nisam stigao ošacovati jer sam počeo raditi s izbjegličerosima u Sl. Brodu.
Onda se dogodilo ono uobičajeno za ovaj grad: mladi Mislav je otišao na studij u Zagreb, Liker je također napustio bend, a onda je cijeli projekt okačen o klin. Samo privremeno ispostavilo se, jer su nedavno Benjamin i Milan bend ponovo okupili, ovoga puta s Krešimirom Arambašićem na gitari i Sorinom Cristeaom na basu, a prošlog mjeseca su otvorili i novu sezonu svirki na bini u Pepošu. Pa rekoh ajd da vidim kako momci zvuče.
Svirka je počela točno kako je i najavljeno u 21 h i kad sam došao na mjesto zločina tamo su bila četvorica na bini i nas četvero u publici. Mirisalo je na katastrofu, no publika se ipak pojavila ali tek iza 22 sata, otprilike pred kraj prvog od dva seta. Ja sam si našao slobodan stol, uvalio dupe u udobnu stolicu, ladna Coca Cola je bila v ruki, bend na bini svira dobar jazz i što mi više treba u životu?
Bend je sjajan; imenovani prema poznatom bebop jazz standardu velikog saksofonista Charlieja Parkera piče svoju kombinaciju bebopa, swinga, bluesa i bossa nove i oduvali su me. Nabrijani, energični, svirački sjajni, prolazili su kroz epohe jazza podjednako uvjerljivi u legendarnom „Caravanu“ Dukea Ellingtona sa sjajnim ritmom i istočnjačkom sax dionicom koja zvuči poput fakira koji hipnotizira zmiju; „Blue Bossa“ je prpošna i rasplesana kao i uvijek, a delikatna „Misty“ dobila je novo čitanje kroz međuigru gitare i saksa. Krešimir voli solirati i ne boji se malo otfrljiti svoju gitaru tako da to na trenutke svirku odvede u vode fusiona jazza i rocka. Stvarno sjajnih sat i pol svirke s mnogo improvizacija, no nakon što su završili prvi set, a ja dokusurio drugu Colu, zaključio sam da je vrijeme da laganini krenem kući. Au Privave kvartet bi trebao imati redovnu rezidenciju u Peppermintu sve do proljeća, pa će biti još prigoda za (d)ruženje…
Petak je donio nešto potpuno novo, novi bend na osječkoj jazz sceni, Slavonic Jazz Quintet. Bend je možda nov, ali ga čine većinom iskusni glazbenici: Ante Blažević na klaviru, Dario Dobek za bubnjevima, vokal Josip Paulić, ponovo Benjamin Lamza na saksu i jedno novo lice, barem za mene, mladi basist/kontrabasist Marjan Gašparović.
Interesantan je odabir lokacije: caffe bar Marjan, legendarni kafić na početku Štrosike gdje je moja generacija često zalazila u svoje vrijeme, no to je bilo dosta davno. U Marjanu nisam bio brat-bratu desetak godina jer ne prolazim baš često onuda, a ne znam baš da često rade live svirke. Ako je ovo naznaka nekih novih trendova onda supika, ali sinoćnja svirka bila je bremenita problemima.
Prvo, sam prostor za svirku je za kurac: klavijaturist je bio potpuno zaklonjen iza pjevača, a saksofonist je svirao preko puta njih zbog skučenosti. Plus, Josip je iza svog stalka bio statičan poput gospinog kipa i doimao se kao da drži predavanje a ne da je na bini (pa, kad zapravo nije ni bio J). No, najveći je problem bio to što su bend postavili odmah do vrata koja vode u drugi dio kafića gdje se nalaze stolovi za bilijar i wc, pa kad god je netko ulazio ili izlazio prolazio je pored njih kao na Korzu. Marjan nije koncertni prostor, a bogami ni njegova klijentela nije bila nešto zainteresirana za jazz; vjerojatno je to njegova stalna ekipa koja je tamo došla popiti rundu-dvije i svirka ih nije nimalo zanimala, tako da je žamor na trenutke nadglasavao bend. Za šankom odmah do mene neka dvojica su torokala cijelu večer i ubili su mi užitak u svirci.
Ali, dio krivice leži i na bendu. Za razliku od Au Privave, ovo je nešto drugačija vrsta jazza, smirenija i više sporog ili srednjeg tempa. U instrumentalnim kompozicijama bend je pokazao da su odlični svirači, pogotovo momak na kontrabasu koji je zvučao toliko sigurno kao da je stari, prekaljeni mačak: Blažević i Lamza su majstori svojih instrumenata, a jedinu zamjerku imam na preglasan Dobekov bubanj koji je zasjenio sve ostale instrumente, pa čak i vokal: Dobek je stari rocker koji je u osječkom bendu Intriga svirao još početkom 80-ih, pa možda ima jači udarac primjereniji rock zvuku, a možda je to do akustike prostora, ne znam.
Instrumentali su se izmjenjivali s vokalnim skladbama gdje je Josip croonirao poput starog dobrog Sinatre, uostalom, i repertoar je bio sastavljen većim dijelom od evergreena koje je izvodio i popularizirao legendarni ol’ blue eyes, od „Someday“, preko „Blue Moon“, „I’ve Got You (Under My Skin)“ do „As Time Goes by“, teme iz legendarnog filma „Casablanca“. Tu je koncert malo šepao jer su sve to laganice koje su spuštale atmosferu i još više navodile publiku na ćakulanje. Na trenutke se bend doimao terasasto, kao da smo na terasi nekog jadranskog hotela gdje slušaš ugodnu ali neobaveznu pozadinsku glazbu.
I oni su izveli kultni „Caravan“ i ovdje je odlično zvučao i to je kvaliteta koju cijenim kod jazza, tu slobodu da se pjesme mogu prearanžirati ovisno o broju članova sastava i instrumentima koje sviraju: gitara kod Au Privava i kljove kod Slavonic kvinteta jednu te istu pjesmu učinile su aranžmanski drugačijima, uzbudljivima svaka na svoj način. Verzija Au Privavea možda mi je bolje legla, ali piano ima poseban šmek koji kod ovakvih kompleksnih skladbi savršeno leži.
Nisam ni ovdje ostao do kraja, ekipa je svirala tri seta, svaki od po 50-ak minuta, što je više nego pošteno ali predugo, pogotovo ako zadnji set zavrđava oko 1 a mene još čeka 40-ak minuta šetnje do kuće. Možda neki drugi put ulovim i ostatak svirke, baš kao i kod Au Privavea. Oba benda mogu preporučiti: Au Privave će više leći pravovjernim ljubiteljima jazza zbog svojih improvizacija i solaža, dok je Slavonic Jazz kvintet po svom repertoaru, kombiniranju vokalnih i instrumentalnih stvari te držanju pjesama u klasičnim gabaritima od 3-4 minute možda prijemčljiviji širokim narodnim masama. Nadam se da će i jedni i drugi svirati što više, a ja ću ih sigurno još koji put doći ovjeriti: ne nužno da pišem o njima, već da poslušam malo dobre glazbe, popijem Colu-dvije i pobjegnem kad mi se učini da je bilo dosta.
A ni vama koji ovo čitate ne bi pala kruna s glave da učinite isto: odete baciti uho, izvedete dragu osobu (ženu ostavite kod kuće naravno 🙂 ) ili ekipu koja je došla u Osijek pa želi negdje izaći… To sam ja radio do prije nekoliko godina u klubu Oxygen dok nisu ukinuli jazz svirke četvrtkom. Zahvaljujući upravo ovakvim svirkama Osijek još zadržava epitet grada koji nije baš sasvim potonuo pod najezdom cajkarških barbara s istoka…
Privatni Hadžo
zlihadzoponovojase 