Predstava „Tin“ Željka Senečića @ Dječje kazalište, 24. 11. 2017.

Selenčićeva predstava je prekratka i manje-više uspješna stilska vježba koja je ipak propustila priliku da nam malo dublje predstavi legendarnog pjesnika ali i efektnije progovori o tome kako bi Tin gledao na današnju Hrvatsku. 

Noć kazališta tradicionalno se, već devetu godinu, održava i u Hrvatskoj. Ove godine, ne tradicionalno, umjesto 18. 11. održana je tjedan dana kasnije. Razlog možda znate: neko braniteljsko govno iz tamo neke lijeve, minorne braniteljsko-parazitske udruge se zapjenilo kako nije prigodno na dan pada Vukovara ići u kazalište već valjda svi moramo biti odjeveni u crno i gorke suze neutješno liti za nečim što se dogodilo prije 27 godina.

I upali foluška, što bi rek’o Sejo. Beskičmenjačka vlada koja puši kurac tom braniteljskom smeću od prve sekunde dolaska na vlast i ovaj se put pokorno naguzila i spustila gaće, na čelu s vrlom ministricom kulture, i odlučili da ispune želju ovih para gladnih torbara i pomaknu termin manifestacije. I ne znaš što je žalosnije: to što se u modernom društvu stvorio novi SUBNOR koji si uzima za pravo da po kojekakvim šatorima, zadimljenim birtijama i kockarnicama odlučuje o svemu i svačemu, pa i o kulturi (prosvjedi protiv Frljića, micanje Hribara s čela HAVC-a), ili ova prestrašena vlada koja tom šljamu ispunjava svaku želju, glazbenu i drugu. A riječ je o vucibatinama koji nemaju ni k od kulture: njima je najveći kulturni domet arlaukanje uz Thompsona i pucanje iz pištolja u turbo folk klubovima (pod uvjetom da pojam kultura rastegnemo kao šupak prostituke u luci u Marseillesu 🙂 ).

I tako se ovogodišnja Noć kazališta održala 25. studenog, a osječko Dječje kazalište pripremilo je i jednu predstavu za odrasle. Bilo je još lipih stvari u okolici Osijeka te večeri, vrlo zanimljiv program imao je Hrvatski dom u Vukovaru, pa kazalište u Vinkovcima, ali nedostatak interesa od strane mojih drugara i nedostatak auta spriječili su moj odlazak van grada (Eh, tko zna kad će mi se opet pružiti prilika gledati Ionescuove „Nosoroge“). Tako je predstava „Tin“ ili „Razgovor s Tinom“ ili „Intervju s Tinom“ (vidio sam sva tri naziva, dajte se odlučite koji je pravi) bila moja utješna nagrada i nije me baš do kraja utješila.

Prvo što me je neugodno iznenadilo je jako slab odaziv publike, ne znam je li nas bilo 50-ak sve skupa. OK, program je trajao cijelo poslijepodne, roditelji koji su došli s klincima vjerojatno su odgledali svoje i otišli kući, ali opet je gledatelja bila šaka jada. No dobro, to je vjerojatno i realna slika kulturne publike u ovom gradu…

Tekst predstave napisao je naš poznati kazališni i filmski redatelj Željko Senečić koji ju je i režirao. Senečić je predstavu napisao 2015. dok je snimao dokumentarni film povodom 60. godišnjice smrti Augustina Tina Ujevića (1891. – 1955.). U nekim uprizorenjima predstava i dokumentarac su bili prikazivani zajedno, jedno za drugim, no mi smo u Osijeku dobili samo predstavu. Ipak, ako vas rajca kakav je dokumentarac, imate ga na YouTubeu: https://www.youtube.com/watch?v=E2cN3_IoejY.

Predstava govori o Tinu Ujeviću, jednom od najvećih hrvatskih književnika 20. stoljeća, ali ovdje nije riječ o običnoj biografiji, već o dijalogu između prošlosti i sadašnjosti i o tome kako je bilo nekad a kako je sad. „Tin“ nas, dakle, upoznaje s likom velikog pjesnika, ali kroz interakciju dvaju različitih generacija dosta govori i o Hrvatskoj, koliko se (ni)je promijenila kroz godine i epohe. Scenografija je vrlo spartanska: dva stola, par stolica i bokal s vinčekom – nije ni čudo što se predstava s uspjehom prikazivala (između ostalog) i u birtijama i restoranima.

Ideja predstave je prilično kafkijanska: mlada i ambiciozna novinarka Jasna (Iva Šimić) od svog urednika dobiva zadatak da napravi intervju s pokojnim Tinom Ujevićem (Antun Tudić). Da, s pokojnikom! Naime, Tin je viđen kako dolazi s onog svijeta u jednu od zagrebačkih birtija u kojoj radi nezainteresirani konobar (Robert Roklicer). Tin se doista pojavljuje i, tijekom intervjua, saznajemo kako pripadnica mlade, moderne generacije i stari pjesnik doživljavaju današnju Hrvatsku.

Ta inicijalna ideja o sudaru dvaju svjetova je vrlo dobra: Jasna je tipična mlada cura ovisna o mobitelu i društvenim mrežama, dok je Tin stara škola, u zgužvanom kaputu, čiji je prvi susret s mobitelom Sonijem urnebesan (Tin razgovara s njim kao s ljudskim bićem). Tijekom razgovora dotaknut će se i Matoša, politike, odnosa Hrvatske i Evrope, pokušat će odgonetnuti što je poezija i umjetnost uopće, kakav je odnos pisaca i kritičara itd.

Predstava ima svojih dobrih trenutaka. Njezin trpki humor i velika količina ironije, pogotovo u Tinovim lamentacijama, više puta su mi izmamili osmijeh na lice, posebice Tinov odgovor na pitanje je li on boem: „Nisam boem. Boem može biti samo slab pjesnik, slab slikar, slab umjetnik; boemi su samo oni koji ne mogu završiti (a često ni započeti) djelo“. 🙂  Ipak, ispod tih naslaga humora krije se predstava koja progovara o mnogo ozbiljnijim stvarima: problem odlaska iz zemlje (Tin se vraća na drugi svijet, a novinarka odlazi na Novi Zeland), problem biranja nesposobnih i glupih političara na funkcije, loša kvaliteta TV programa koji je od političara napravio celebrityje, ovisnost o modernim tehnologijama itd.

Sve su to dobre teme o kojima se može i treba pričati, ali u ovih 45 minuta samo su ovlaš dotaknute. Uz to, prvih 15-ak minuta uvodnog rječkanja između novinarke i konobara jedva je gledljivo – lik konobara u predstavi je zapravo suvišan jer se svodi na okretanje očiju i dosađivanje, uz povremena dobacivanja i pokoju nazovi humorističnu opasku. No, meni više smeta što se cijela predstava doima kao skica: sve su te teme zagrebane, otvorene ali i brzo zatvorene; prelazi se s jedne na drugu kao na tekućoj traci, a svaki od tih problema zaslužio bi dulje elaboriranje. Razumijem želju da se ne bude dosadan, ali pola sata je efektivno puno premalo.

To je posebice došlo do izražaja na kraju razgovora kada novinarka pita pokojnog pjesnika kako je na drugom svijetu, a on joj odgovara u jednoj rečenici. Kafka bi od toga napravio cijelu pripovjetku, možda čak i roman, i pokušao bi odgovoriti na odlično pitanje koje mi u Hrvatskoj često postavljamo: Ima li života prije smrti? 🙂  Ovako, uz sve te bitne teme tek ovlaš okrznute, dojma sam da je ovo više bila tek stilska vježba, predložak koji je zahtijevao bolju doradu prije nego se pripusti među publiku.

Dakle, predstava ima svojih dobrih strana, sviđa mi se taj osuvremenjen pokušaj pristupa promišljanja o hrvatskom klasiku u kojemu se na humorističan način miješaju prošlost i sadašnjost, ali je sve i ostalo na pokušaju. Ali, možda ne bi bila loša ideja pokušati napraviti sličnu predstavu u kojoj bi glavnu ulogu imao, recimo, Krleža: tu bi se dala napraviti sjajna, duboka i slojevita predstava o Hrvatskoj nekad i sad i o umjetnosti nekad i sad. „Tin“ je pokazao put kojim bi se moglo ići, ali šteta što se sam nije usudio ići dalje njime.

Boem Hadžo

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s