Cijeli donji kat osječkog Muzeja likovnih umjetnosti u četvrtak je pretvoren u postapokalitički svijet u kojem caruju košmarni, deformirani, prijeteći oblici, nastanjuju ga duhovi i demoni, a prevladava izražena estetika ružnog. I meni je to bilo baš cool… 🙂
U Muzeju likovnih umjetnosti sinoć je otvorena izložba „Tarwuk: 0170621_141332 (2)“. Znam, znam, neki sad misle da mi je nešto palo na brojčani dio tipkovnice pa otud ovi čudni brojevi, no vjerovali ili ne, izložba se doista ovako zove. Što to znači? Pa ništa, barem ne ništa razumljivo. Naslov je interna šifra dvoje autora koja svojim misticizmom najavljuje otprilike da ni sadržaj izložbe neće biti šetnja kroz park… 🙂
Tarwuk je projekt tandema Ivane Vukšić i Bruna Pogačnika Wukodrakule, naše gore listova koji unatrag nekoliko godina žive i rade u Velikoj jabuci (New York). Ova izložba je zamišljena kao trilogija koja će biti predstavljena na tri lokacije: na samostalnoj izložbi u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2016.), na samostalnoj izložbi u Etnografskom muzeju u Pazinu ranije ove godine te sada u Muzeju u Osijeku.
Uz jedan dio radova koje su autori donijeli sa sobom iz NYC-a, karakteristika njihovog pristupa je rad na licu mjesta. Tako su njujorške radove nadopunili radovima iz Pazina i onima iz Rijeke, a dio radova je nastao u MLU gdje je par proveo tjedan dana oblikujući prostor Muzeja i prilagođavajući radove kontekstu i prostoru. Stoga su sve tri izložbe dosta različite jedna od druge, a sve tri ipak tvore jednu cjelinu što bi trebalo biti bolje pojašnjeno u knjizi o ovom projektu koja je planirana za iduću godinu.
Nekoliko je stvari zanimljivo kod ovog dvojca. Prvo, sve izloženo potpisuju kao tandem, pa čak i kolektiv jer često u kreativni proces uključuju i članove svojih obitelji i prijatelje odričući se na taj način svoje individualnosti u korist te fluidne zajednice. Drugo, njihovi eksponati velikim dijelom nastali su recikliranjem starog materijala: željeza, drva, plastike, žice, stiropora, raznih predmeta koji leže zaboravljeni po podrumima i tavanima, objektima skupljenima s otpada i još koječega. Kombiniranjem i rekombiniranjem tih pronađenih materijala i njihovim postavljanjem u konkretan prostor i kontekst pružaju se mnoge mogućnosti interpretacije i pokušaja odgovora na ono vjekovno pitanje: „Što je umjetnik htio reći?“.
I treća stvar koja mi je odmah upala u ćoravo oko, cijeli taj besmisao zapravo ima smisla. Cijela izložba, iako vrlo heterogena u smislu različitih medija, radova i produkcije, tvori jednu cjelinu: od crno bijelog filma u posljednjoj prostoriji, preko višeslojne grafike omotane u prozirnu foliju na u žuto prebojanom zidu s tajanstvenim oblicima i simbolima, pa do kostura, lubanja i sličnih predmeta… Ima nešto demonsko, praiskonsko u svim tim eksponatima.
Izložba je (pre)bogata detaljima koji vam mogu promaknuti ako se pažljivo ne zagledate. Tako sam pored jednog eksponata prošao nekoliko puta kao pored turskog groblja misleći da je riječ o običnom komadu sive šperploče sve dok me kustosica izložbe, Valentina Radoš, nije upozorila da pogledam malo bolje: u sredini tog sivog platna nalazio se mrtvi stršljen pribijen na čavao.
U prvoj prostoriji vidimo neku veliku instalaciju koja je zauzela cijelu sobu u čijem se središtu nalazi nekoliko plastičnih bačvi probušenih po sredini, a uokolo leže neka tijela, bića, fetusi, što li. I ovdje je simbolika dosta jasna: putovanje u utrobu samoga sebe u kojoj se često nađu ružne, deformirane stvari. Jedan eksponat popraćen je svežnjem češnjaka: jedno je tumačenje da je to povezano s Brunovim umjetničkim imenom Wukodrakula, a drugo je da je to artefakt iz Pazina jer, mitovi nam kazuju, tamo je živio prvi priznati vampir. S tim u svezi dolaze i odljevi glave hunskog vojskovođe Atile biča božjeg koje su Istrijani svojevremeno stavljali iznad ulaza u kuće kao zaštitu od vampira i kojekakvih drugih demona.
I upravo to demonsko je glavno obilježje ove izložbe. Demoni izloženi kroz eksponate, ali i demoni koje svi mi, pa i umjetnici, nosimo u nama samima i na neki ih način izbacujemo van. Netko će to napraviti tako da premlati ženu, netko će uzeti automatsku pušku i pokokati masu ljudi, a netko će tu negativnu energiju kanalizirati kroz umjetnost. Tarwukova izložba stoga se može promatrati i kao svojevrsni samo-egzorcizam, pročišćenje od negativne energije koja nas okružuje, pogotovo ako živimo u ovoj i ovakvoj zemlji.
Ta estetika ružnog, propadajućeg, degradirajućeg i košmarnog nije za svakoga, ali opet, umjetnost nije tu da bude lijepa, već da izazove reakciju u posjetitelju. A reakcija može biti i gađenje ili odbijanje, i to je sasvim prihvatljivo. Meni je izložba fascinantna jer volim takve odmake od tradicionalnog i uštogljenog. Ne moram nužno dijeliti stavove ili sklonosti autora, ali mi se sviđa način na koji su svoju mračnu viziju života i stvarnosti oko nas prezentirali i dekonstruirali ponudivši jednu drugačiju vizuru prostoru Muzeja, ali i odbačenim predmetima koji dobivaju neku novu svrhu.
Nebitno gledamo li na ovo kao na diverziju, eksces ili kao legitimni nastavak otvaranja MLU-a nekim novim i modernim stremljenjima, ovu izložbu vrijedi ošacovati. Otvorena je do 15. siječnja, pa znate što vam je činiti…
Hadžo, slavonski Drakula
zlihadzoponovojase 