Izložba „Skice“ Maria Čaušića @ Galerija Waldinger + Autorska runda s Nebojšom Slijepčevićem @ Klub Peppermint, 21. 12. 2017.

Vrlo dobar dupli program u četvrtak navečer koji je bio toliko nakrcan događanjima da sam mogao imati i turneju četiri skakaonice, samo da su bili malo drugačije posloženi… 

Zna se tako dogoditi da Osijek ima tri, četiri, pa i više kulturnih događaja iste večeri. Što bi bilo pohvalno kada ostalim danima u tjednu ne bi bila rupa. Slično je bilo i ovog četvrtka. Četiri zanimljiva događaja od kojih sam tek dva uspio apsolvirati.

Prvo pa žensko 🙂 : koncert učenika Glazbene škole u Arheološkom muzeju (koji je prije nekoliko dana ponovo i službeno postao Arheološki jer se odvojio od Muzeja Slavonije, premda sam ja u svojim tekstovima uvijek koristio termin „Arheološki“ i nisam to pripajanje jeb’o ni suhu šljivu). Učenika Glazbene ima k’o termita, pa još kad ti svaki od njih dovede roditelje i širu rodbinu, ogroman prostor Arheološkog postane pretijesan za primiti sve zainteresirane. Nakon što sam se jedno vrijeme borio i doslovno laktario za što bolji položaj, odustao sam i lansirao im odjeb. Osim velike gužve, ovo je bio božićni koncert a ja lansiram odjeb svima koji slave to smeće.

Dva događanja odigravala su se u isto vrijeme: promocija zbirke pjesama u Muzeju likovnih umjetnosti i izložba u galeriji Waldinger. Obzirom da je galerija samo par sto metara udaljena od Arheološkog, ona je pobijedila. A i nisam neki ljubitelj poezije, da se ne lažemo…

Mario Čaušić je jedan od poznatijih osječkih autora najboljih godina (rođen je tek godinu dana iza mene što znači da pripada najboljim godinama jer – Hadžin poučak o ugodnom starenju kaže: Najbolje su one godine u kojima se trenutno nalaziš 🙂 ). Profesor je na Umjetničkoj akademiji, često sudjeluje na izložbama u Rvackoj i šire, a „Skice“ su njegova posljednja izložba koja je nastajala posljednje dvije godine koliko mu je trebalo da izradi 40 crteža. Koristeći olovku, tuš i ugljen, Mario je izradio 40 skica za objekte koji to (najvjerojatnije) nikada neće postati u stvarnosti, monumentalne konstrukcije i strukture koje levitiraju u zraku. To levitiranje čini se da je centralni motiv ove izložbe, jer pored tih 40 crteža, Čaušić je izložio i jedan levitirajući objekt koji lebdi na principu magnetskog polja, te još jedan, u manjoj prostoriji, gdje neka drvena kocka lebdi praćena prikazima s video instalacije. Čaušićeve „Skice“ su skice neke druge, paralelne stvarnosti, tvrdog i nadrealističnog vizualnog stila kojim se ovaj umjetnik u najboljim godinama potvrđuje kao jedan od zanimljivijih osječkih autora.

No, nešto drugo mi je bilo zanimljivo na Čaušićevoj izložbi, a to je hrpa poznatih mi ljudi koji su se tamo okupili. Bila je to jedna od posjećenijih izložbi u Waldingeru u posljednje vrijeme, no 90% ljudi tamo bili su ljudi koje inače nikada ne možeš vidjeti na izložbama ili drugim kulturnim događajima. Bio je tu jedan friend iz srednje škole koji je na izložbu došao zato što mu klinac ide u školu s Marijevim klincem; drugi lik je došao jer mu je Čaušić kum, treći je s njime išao u školu, četvrtom je predavao na Akademiji… Ok, došli su ispoštovati lika iako ih za njegovu umjetnost boli kurac, pa i to je legitimno valjda…

Među poznatima je bio i Herr O. koji je nekoliko dana wifeless, pa se u njemu probudio iskonski zov avanture i divljine te se ukazao na izložbi (i on je došao zbog osobnog poznanstva s umjetnikom, zar ste sumnjali?), a onda kad sam mu rekao da idem na filmsku rundu u Peppermint, bez razmišljanja mi se pridružio.

Nakon 20-ak minuta ugodne šetnje stigli smo do Pepoša, taman na početak autorske runde u organizaciji udruge Restart. Filmska runda inače je revija hrvatskog kratkog filma i imali smo ju priliku gledati prošlo i ovo ljeto u dvorištu Kazamata, a kako se projekt ne bi sveo samo na jedno druženje godišnje, osmišljen je projekt autorskih rundi, filmskih autorskih večeri gdje mladi autori predstavljaju svoje kratke filmove i potom razgovaraju s publikom o njima. Ova runda s autorom Nebojšom Slijepčevićem navodno je druga takva autorska večer, iskreno se ne sjećam kad je bila prva jer sam ju očito iz nekog razloga propustio, ali mislim da ću od sada biti redovitiji gost ovakvih rundi.

Da sve bude u skladu s nazivom manifestacije, poslužena nam je runda kokica, a sami smo se pobrinuli za rundu cuge (to nažalost nije bilo uključeno u cijenu ulaznice od 0 kuna 🙂 ). Ugodno smo se smjestili odmah u prvom redu u lijepo popunjenoj sali u podrumu birtije i, nakon kratkih uvodnih riječi, krenula je projekcija filmova.

Prvo je prikazan kratki dokumentarni film „Muški film“ koji se može shvatiti i kao hrvatska inačica Michael Mooreovog filma „Ludi za oružjem“, naravno u mnogo jeftinijoj i kraćoj varijanti. Film nema neku čvrstu narativnu priču već kroz 12 minuta prati djecu iz jednog neimenovanog mjesta na ovim prostorima „negdje između dva rata“ kako luduju za plastičnim oružjima svih vrsta i fela. Dječja igra, reći će netko, pa svi smo se igrali rata kao djeca i to je točno, ali ima ovdje nekoliko stvari koje čovjeka natjeraju na razmišljanje. Prvo je frapantna sličnost sa stvarnim oružjem, ne samo u izgledu već i u zvukovima koje to dječje oružje proizvodi. Zvonjava crkvenih zvona također nije tu slučajno jer su upravo krvožedni crnomantijaši blagosiljali ono pravo oružje koje je odnijelo toliko života u besmislenim ratovima na ovim prostorima, a ima nešto zastrašujuće u sceni kad gledate jednog klinca kako svog drugara uči kako se „muški“ drži puška.

Zloban kakav jesam moram primjetiti da je ovo vrlo edukativan film jer, govori nam iskustvo s ovih prostora, svakih nekoliko desetljeća imamo neki rat u kome će trebati topovsko meso pa je dobro kandidate novačiti još od najranijeg djetinjstva, a drugo, kako uvozimo sve što ne valja sa zapada, posebice Amerike, nemojmo se iznenaditi ako uskoro uvezemo i trend masakra po školama, a među ovim klincima iz filma ima nekoliko izglednih kandidata da jedno jutro ušetaju u školu s pravim oružjem u ruci i krenu smanjivati njezinu populaciju. Ili da izvrše sulude ideje onog kopileta vjeroučitelja ili onog smrdljivog generala HOS-a koji bi javno ubijali hrvatske političare s kojima se ne slažu. Pretjerivanje? Buncanje? Možda, ali tako su mnogi i mogući izbor Trumpa za predsjednika SAD-a smatrali pretjerivanjem i buncanjem pa eto, ostvari se ružan san…

Potom su prikazana još dva filma: animirani „Pas/Zec“ te igrani „Kutija“. Animirani film mi je bio bezveze pa na njega neću trošiti riječi, no „Kutija“ je bila sjajna: 25-minutna alegorija na paranoju koja svuda oko nas postoji zbog bombaških napada po svijetu. Jedna kutija ostavljena u malom kafiću na Trešnjevačkom placu zorno će prikazati kako se kod ljudi stvara takva paranoja i kakve posljedice mogu iz toga proizaći. Hermetičan, klaustrofobičan film mogao bi funkcionirati i kao kazališna predstava sa svega pet likova i ima to nešto kazališno u sebi, a meni je najveća fora to što na kraju filma, kada otvore kutiju, mi ne vidimo njezin sadržaj. To je zato što sadržaj kutije u konačnici nije ni bitan: Nebojši je važniji način na koji likovi reagiraju na nju, a imam dojam da bi reakcija bila slična i u nekom malom bircu u New Yorku ili Berlinu. Ili možda ne bi?

U malo čudnoj strukturi događanja odmah poslije prvog filma krenuo je razgovor s Nebojšom, a poslije drugog i trećeg filma uslijedila je druga runda razgovora (i druga runda Coca Cole) gdje smo saznali zašto on nije zadovoljan kako su neki od tih filmova režirani, zašto sam piše i snima svoje filmove, zašto se bavi različitim filmskim žanrovima, kako funkcionira sustav proizvodnje filmova u nas… Bilo je mnogo pitanja iz publike i Nebojša se pokazao kao vrlo zahvalan sugovornik ali kad sam pogledao na sat i vidio da je već 15 do 10 ustao sam se i otišao. Na meniju je još bio polusatni dokumentarni film „Nešto o životu“ i još jedna runda razgovora, no ja nisam imao namjeru ostajati do 23 sata tamo. Razumijem (opravdani) strah organizatora da će nakon projekcije sva četiri filma jednog za drugim publika jednostavno otići i da neće ostati nitko na razgovoru, ali ovako smo imali razlomljeni razgovor s autorom i, što mi je najviše smetalo, sve se to nepotrebno razvuklo. Pazi ironije: to su sve kratki filmovi i još se poklopilo da se prikazuju u najkraćem danu u godini, ali kumulativni rezultat je prijetio da traje poput „Gospodara prstenova“… 🙂

Rado ću se i ubuduće odazivati na ovakve autorske runde, što i vama preporučujem, ali ću ostajati samo dok mi bude ćeif. Ionako što sam stariji to sve više cijenim kratke forme: singlove i kraće svirke u glazbi, kratke filmove, kratke predstave, sažete promocije knjiga, čak sam i u sexu batalio veze i okrenuo se jednočinkama 🙂 . Jedino još nisam naučio kako biti kratak u svojim raportima, ali valjda ću jednog dana i to savladati…

Rundaš Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s