Izložba „Radovi“ Vlatka Vinceka @ Galerija Kazamat, 23. 12. 2017.

Posljednja ovogodišnja izložba u prostoru Galerije Kazamat otvorena je u subotu, a riječ je o izložbi „Radovi“ Vlatka Vinceka. Vrlo dobra i zanimljiva izložba za staviti točku na i jedne vrlo dobre i uspješne sezone. 

Drago mi je što i „underground“ umjetnost ima svoje poklonike, tih 20-ak, 30-ak likova koji redovito posjećuju otvaranja izložbi u Kazamatu. Nije mnogo, ali u selendri i palanki u koju se Osijek pretvorio u posljednjih 20 i kusur godina (i taj proces još traje i nažalost je ireverzibilan) možda više od toga nije ni za očekivati. Dobar dio te ekipe okupio se i u subotu na otvorenju posljednje ovogodišnje izložbe „Radovi“ Vlatka Vinceka.

Vlatko je sa svojih 58 godina na grbi već veteran umjetničke scene u nas. Rođeni Koprivničanin, koji se nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu nastanio tamo gdje i danas živi i radi, okušao se u svim sferama umjetnosti, od onih klasičnih poput grafike, kiparstva i slikarstva, pa do ovih modernijih poput video instalacija. Nekoliko takvih video instalacija čini „Radove“, dakle nije riječ o retrospektivnoj izložbi kako bi se po nazivu moglo zaključiti već o video radovima kojima se autor bavi posljednjih 20-ak godina.

Ali prije same ceremonije otvorenja, Vlatko je izveo preformans pod nazivom „Prvo čitanje druge utopije“. U prvoj prostoriji, gotovo potpuno zamračenoj, postavljen je stol i stolica, a potom je umjetnik došetao do tog stola noseći oko ramena jednu starinsku, poprilično pohabanu torbu iz koje je izvadio neki podeblji fascikl, sjeo na stolicu i bez riječi ga počeo listati. Pri tome je koristio kirurške rukavice, a fascikl je stavio na stolnjak koji je prije toga „krstio“ nekom nepoznatom sirupastom tekućinom. Nakon desetak minuta listanja stigao je do kraja fascikla, zatvorio ga je, ustao se i otišao u backstage. Što je autor tim performansom htio poručiti nemam pojma, osim da je bilo efektno gledati ga kako u polutami lista taj fascikl i jedino što se u mrtvačkoj tišini čuje upravo je to listanje papira. Ja sam se naježio, pa ako je intencija umjetnika bila da to postigne kod publike (ili bar kod zlog kritičara 🙂 ), uspio je.

Kraj performansa ujedno je bio i otvorenje izložbe. Nije bilo govorancija, potrebe za veličanjem autorovog lika i djela, ali je Vlatko kao kobac kružio među okupljenima i bio na raspolaganju za čašicu razgovora, pojašnjavanje motiva koje je koristio itd.

A izložba se sastoji od pet video zapisa, dva u prvoj i tri u drugoj prostoriji, od kojih četiri imaju nešto zajedničko: glavni lik je, naime, puž. Da, puž kao životinja iz redova mekušaca, ono stvorenje s kućicom na leđima. Svašta sam viđao u glavnim ulogama na izložbama, ali doista se ne mogu sjetiti kad je to bio puž. Posebice ne u čak četiri videa.

U jednom od njih vidimo puža golaća, bez kućice, kako kruži po nečemu što nalikuje na simbol @, pa smo drug David i ja povezali da je riječ o simbolu puževe kućice. Ispostavilo se da smo u pravu. A taj simbol kućice iscrtan je medom koji puževi navodno obožavaju, pa smo tako pred nama gledali performans u kome puž bez kućice jede svoju vlastitu kućicu, simbolički barem.

Na drugom videu vidimo puža, ovoga puta s kućicom, kako puže preko natpisa „Viva La Revolution“. I taj je natpis iscrtan medom i bogami ovaj je pužićko bio poprilično gladan jer je do kraja performansa slistio cijeli natpis. Pretpostavljam da je ovo aluzija na onu legendarnu izreku kako revolucija jede svoju djecu. Na druga dva rada gdje su puževi u glavnim ulogama gledamo ih kako pužu preko nekog teksta. Prva asocijacija bila mi je da je to neki pravni tekst, kao metafora na onu izreku da je pravda spora ali dostižna, ali onda smo vidjeli da je u pitanju tekst Tome Akvinskog iz 13. stoljeća. Moje je tumačenje da autor želi poručiti kako se puževim korakom vraćamo u srednji vijek, pa čak i prije njega, „zahvaljujući“ konzervativnoj revoluciji i posvemašnjoj talibanizaciji društva koju provodi šljam poput Markićke, katoličkih fundamentalista, vladajuće stranke i svima povezanih s njima. Naravno, moguće je da iščitavanje ovog zapisa nema nikakve veze s ovim što se događa oko nas i da je to samo moja paranoja, ali kao što je davnih dana rekao jedan moj tadašnji friend psihijatar, „To što sam paranoičan ne znači da mi nisu na tragu“ 🙂 .

Jedina instalacija koja nema veze s puževima je ona u prvoj prostoriji gdje gledamo video zapis umjetnika kako priprema jelo. Ima tu svega i svačega – mesa, povrća, mlijeka, vode, ali umjesto da te sastojke baci u tavu, on ih baca u nešto što liči na mjehur obješen na kuku. Nakon što je napunio tu mješinu, umjetnik presiječe špagu za koju je ona pričvršćena i taj mjehur pada na beton gdje se njegov sadržaj rasprskava. I ovdje je riječ o simboličkom činu gdje taj mjehur predstavlja probavni trakt – hrana uđe u nas, preradi se i potom izbaci – ali je i metafora na bavljenje umjetnošću kao takvom, sizifovski posao koji često nema rezultata.

I nekako mi je taj motiv sizifovskog posla ono što povezuje sve video projekcije, i puževe i ovaj probavni takt – uzaludnost i besperspektivnost umjetničkog rada i napora. Kao i manje više bilo kakvog rada i napora u ovom tuberkuloznom ispljuvku od države gdje se kultura i umjetnost cijene koliko i papir od bureka koji leži pored staze. Kažem, možda Vlatko Vincek svojom izložbom ne cilja tako visoko, možda sam po običaju sve pogrešno povezao, ali to je jedna od sasvim legitimnih mogućnosti tumačenja ove izložbe.

A ako vas zanima donijeti vlastiti sud, izložba je otvorena do 5. siječnja 2018. godine.

Golać Hadžo

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s