In Memoriam Predrag Lucić (1964. – 2018.)

Jučer je otišao jedan od trojice luđaka koji su mi svojevremeno, kroz Studio Viva Ludež i Feral Tribune, u velikoj mjeri uljepšali i olakšali život u ovom šupku svijeta koji se nekoć zvao Jugoslavija, a danas Hrvatska… 

Ok, živim tu gdje živim i na loše vijesti sam već navikao, to je svakodnevnica u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, ali ipak te potrese kada na drugi svijet ode netko koga nikad nisi osobno upoznao, ali imaš osjećaj da ste najrođeniji jer ga pratiš od stoljeća sedmog ili tu negdje. Takav je slučaj s Predragom Lucićem koji je preminuo jučer, a čija me je smrt baš pogodila.

S Lucićem sam se prvi put sreo negdje ’87. kada je moj stari počeo kupovati Nedjeljnu Dalmaciju, u ono vrijeme dosta napredan i progresivan list koji je počeo sve jače i oštrije pisati protiv bivšeg sustava. A perjanice tog i takvog pisanja bila su tri momka u 20-im godinama koji su zajedno studirali, trojica budućih Feralovaca koji su činili Studio VIVA LUDEŽ -Viktor IVAnčić, Predrag LUcić i Boris DEŽulović.

To je bilo nešto do tada neviđeno na koliko-toliko slobodnom medijskom prostoru bivše države. OK, Mladina je bila još oštrija i pomicala je granice slobode novinarstva, ali na slovenskom, a Nedjeljna i njezin podlistak to su radili na ipak svima razumljivijem hrvatskom. Kažem, medijski prostor je bio koliko-toliko otvoren, ali samo dok se ne zajebavaš s tekovinama revolucije, a Feralovci su upravo to radili. Oni stariji sjećaju se da je to vrijeme raspada SKJ, uspona Miloševića i njegovih jataka, pojave višestranačja… Sve je to Feral pratio i duhovito bilježio. Sjećam se da sam znao ponedjeljkom donositi Nedjeljnu u školu kako bi pod odmorom, a bogami ponekad i pod satom, ja i moji pajdaši čitali njihove zajebantske kolumne i valjali se od smijeha. Uf, koliko smo puta bili izbačeni iz razreda zbog nepraćenja nastave, pa bi se zajebancija nastavila u hodniku ili preko puta škole, kod legendarnog Brke.

Ipak, pritisci na Nedjeljnu bili su preveliki pa su otkazali suradnju ovom trojcu te se negdje 1990. Feral kao prilog seli u Slobodnu Dalmaciju koju je tada uređivao genijalni Joško Kulušić. On je u to vrijeme od Slobodne napravio izuzetno kvalitetan list koji je okupio ono najbolje što je splitsko novinarstvo toga vremena imalo i tu se Feral nastavio razvijati, s time što su teme SKJ, Jugoslavije, Markovića i slično sada zamijenili Tuđman, Šušak i cijela plejada krezubih HDZ-ovskih prvoboraca od kojih je većina, hvala kurcu, danas zaboravljena, i bolje je što je tako.

Idila u Slobodnoj trajala je do 1993. a onda ju je preuzeo, ili bolje reći preoteo, jedan od pripadnika čuvenih Tuđmanovih 200 obitelji, Miroslav Kutle zvani Destroyer, jer nema tvrtke koju nije za sitne pare kupio i zatim razjeb’o. Tako je rasturio i Slobodnu k’o beba zvečku, otjerao Kulušića i doveo podobne, nacionalno osviještene kadrove, a u sklopu čistke otišao je i trojac iz Ferala koji nije dugo časio časa već je iste te godine pokrenuo časopis Feral Tribune, najbolje novine koje je Hrvatska imala od svoga osamostaljenja. A prvi urednik Ferala bio je upravo Lucić.

Feral je u svojim najboljim godinama, a to je druga polovica 90-ih, konstantno bio trn u nozi vladajućih. Niti jedan časopis nije bilo toliko utuživan, njegovi urednici uredno su dobivali pozive za vojne vježbe, bili su praćeni i prisluškivani, prijetilo im se i na sve moguće načine ih se pokušalo ugasiti, ali Feral je opstajao zahvaljujući nama koji smo ga revnosno kupovali. Tad sam već srednjoškolske klupe zamijenio fakultetskim, ali trend kupovanja Ferala i njegovog čitanja u kantini ili na dosadnim predavanjima se nastavio.

Krajem 90-ih otišao sam raditi u Zagreb i tu sam se pomalo počeo razilaziti s Feralom. Ne zbog nekih ideoloških razloga, već jednostavno misija OESS-a u kojoj sam radio bila je pretplaćena na sve važnije novine, pa smo tako redovno dobivali i Feral te sam ga mogao prolistati pod pauzom, pa čak i odnijeti kući i vratiti drugi dan pa ga više nisam kupovao. Sad, neću reći da je moje nekupovanje uzrokovalo prestanak izlaženja časopisa 🙂 , bilo je tu više razloga, a najvjerojatniji je onaj da je Feral ubilo upravo ono što Tuđmanova represija nije mogla – tržište.

Početkom 90-ih izašli smo iz ratne psihoze, gospodarska situacija se popravila, HDZ je srušen, nažalost samo privremeno, zemlja je počela disati i živjeti, na kredite doduše što će mnogima ostati omča oko vrata, myself included 🙂 , a moja generacija, kojoj je Feral 90-ih bio jedini feral u mraku neprosvijećenog Tuđmanovog apsolutizma, diktature i satrapije, otkrila je neke nove časopise, Internet je postajao sve dominantniji, sadržaji u mainstream medijima sve banalniji, nove generacije sve zaglupljenije… Feral se nije mogao ili znao (ili htio) prilagoditi novim okolnostima. Promijenili su i izgled časopisa, prešli na ful kolor, doveli Heni Erceg da pokuša spasiti što se spasiti može, ali 2008. morali su staviti ključ u bravu. Moram priznati da u početku to nisam čak ni registrirao, živio sam la vida loca u Zagrebu i tek kad sam vidio da na stolu u uredu više nema Ferala pitao sam što se događa i saznao da je časopis ugašen.

Originalni Feralov trojac tako se razišao nakon više od 20 godina. Nastavili su pisati u različitim medijima, u onima koji su bili dovoljno liberalni da objavljuju glas razuma, pa ako to nije bilo moguće u Hrvatskoj, bilo je to u nekoj od susjednih država. A Lucić je 2009. prešao u riječki Novi list gdje je pisao dnevnu kolumnu pod naslovom „Trafika Predraga Lucića“.

No, ako već i nisu pisali zajedno, nastavili su se zajebavati zajedno, pa su Lucić i Dežulović posljednjih desetak godina redovito nastupali diljem bivše Jugoslavije, ali i u mnogim gradovima Europe, sa svojim kabaretskim scenskim nastupom pod nazivom „Melodije Bljeska i Oluje“. Zapravo, nazivi su se mijenjali kao i program, ovisno o lokaciji gdje su nastupali, ali to je bio Feral poslije Ferala, duhovita satira i parodija aktualne političke situacije gdje nikada nisu izvodili isti program već su ga prilagođavali aktualnim zbivanjima, Imao sam priliku gledati ih u osječkom Dječjem kazalištu i bili su beskrajno zabavni, pričajući i pjevajući o temama kao što su ulazak u EU, referendum o braku, ćirilica u Vukovaru, INA i MOL, pripadnicima zemunskog klana koji lakše dobivaju hrvatske putovnice nego mi rođeni ovdje itd.

U svibnju 2017., u jednom splitskom kafiću održana je posljednja izvedba „Melodija…“ u okviru splitskog sajma knjige. Dan poslije Luciću je u bolnici dijagnosticiran tumor u fatalnom stadiju. Povukao se iz javnosti, prestao je pisati, borio se koliko je mogao, ali kao i mnogo puta do sada bolest je bila jača i nakon sedam mjeseci patnje morao je potpisati kapitulaciju.

Lucića nikada nisam upoznao ali sam od samog početka, od sredine 80-ih, osjećao bliskost s njim preko njegovih tekstova. Tekstovi koje je on pisao ili surađivao u pisanju s jedne su strane nastavak splitske tradicije duhovitog pisanja Smojine škole, ali s druge strane to su neki od ponajboljih satiričkih i parodijskih tekstova napisanih u smiraj jedne i osvit nastajanja nove države i ideologije. Britak na jeziku i na peru, Lucićev humor bio je razoran i nepogrešivo je pogađao sva neuralgična mjesta naše svakodnevnice, a takvih je bogami bilo i još ih ima u izobilju. No, najvažnije od svega, Lucić i ostali Feralovci nisu dopustili da ih se podjarmi u plug nacionalističkog i šovinističkog ludila, bili su i ostali luč u mraku 90-ih i zvijezda vodilja svih nas koji nismo htjeli prihvatiti lopovsku državu onoga doba, kao što ne želimo prihvatiti konzervativnu revoluciju, valjajuću ustašizaciju, pomahnitale popove fašiste i sličan šljam koji se posljednjih godina nakotio.

Treba se boriti, treba im prkositi, ne treba im dopustiti da ovu zemlju vrate u mračni srednji vijek. I zato mi je žao što smo jednog od najboljih boraca izgubili. Feral i dalje svjetli u mraku, ali sada mnogo slabijim sjajem…

Počivaj u miru druže.

Tvoja Svitlost Hadžo

P.S Kopajući po svojoj arhivi pronašao sam deblji svezak sačuvanih tekstova onog ranog Ferala, iz druge polovice 80-ih, pa sam odlučio nešto od toga fotografirati i okačiti kao ilustraciju teksta. Nažalost, nemam niti jedno izdanje Fearl Tribunea. Prije odlaska u Zagreb, u sklopu preuređivanja stana, sklonio sam ih u nekoliko kutija u podrum i zaboravio na njih, a voda i protok vremena učinili su svoje i kad sam prije nekoliko godina čistio podrum otkrio sam da su sva ta izdanja popljesnivila i morao sam ih baciti. Eto, Feral je preživio Tuđmanovu eru straha, no protiv vlage ipak nije imao šanse… 🙂

 

Ovaj unos je objavljen u Svašta nešta. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan odgovor na In Memoriam Predrag Lucić (1964. – 2018.)

  1. Sanja Babić napisao:

    Sjajan in memorian osvrt.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s