Najbolji album regionalne scene u prošloj godini (za potrebe mojih glazbenih bedastoća regija je prostor bivše države izuzev Hrvatske i Srbije koji imaju zasebne raporte) ima trojac iz Travnika Holographic Human Element. Možda je bilo i boljih izdanja, ali nisu pronašla put do mojih ušesa…
O bendu Holographic Human Element (Tihana Martinović klavijature i sintovi, Adnan Đonlić gitara i Ajdin Škulj bubanj) prvi put sam pisao još na starom blogu u ljeto 2015. kada su nastupili na osječkom UFO festivalu i oduvali sve oko sebe. U moru kojekakvih hard rock i metal bendova koji su te godine pronašli put do festivala izdvojili su se kao ronilačko odijelo na ambasadorskom prijemu J i natjerali nas muzikoljupce da ostanemo paf. Instrumentalni rock, bez vokala, samo njih troje na sceni ali svirka toliko dobra, energična, poput lavine se obruši na tebe i pokopa te. Definitivno najbolji trenutak cijelog festivala.
Adnan i Ajdin sviraju zajedno cijeli život, HHE su osnovali 2011. godine, a 2013. godine počinju sa živim nastupima. U ljeto 2014. godine osvojili su prvo mjesto na Gitarijadi u Zaječaru što im je trebalo donijeti snimanje i izdavanje albuma, no organizatori su ih žešće zajebali i umjesto snimanja dobili su maunu. Odlučivši da neće glumiti Estragona i Vladimira i čekati Godota iz Zaječara (koji, za razliku od onoga iz knjige, sigurno nikad neće doći 🙂 ), svoj su debi album krenuli snimati sami i sve su uradili sami, od snimanja do produkcije i miksa, i konačni rezultat pojavio se tek pred kraj prošle godine u izdanju naše izdavačke kuće Spona Records.
Pred nama je CD s osam pjesama u trajanju od 43 minute, izvrsno odsviran i isproduciran, koji logično nastavlja tamo gdje sam ih prvi (i jedini) put slušao. Ovo je i dalje instrumentalna glazba (osim jedne pjesme) koja se kreće u širokom rasponu žanrova: post-rock je ono prvo što će nama kritičarima pasti na um zbog kompleksne strukture pjesama, poduljeg trajanja i nedostatka riječi, ali bend ide i mnogo dalje od toga.
Meni osobno najdojmljivije su Tihanine klavijature koje kod HHE nemaju samo ulogu pratećeg instrumenta već jednako nose svaku od ovih osam pjesama. Kad sam čuo uvod u „For All the Lost Children“ imao sam dojam da slušam Mikea Oldfielda i njegov epohalni album „Tubular Bells“, dok u ostalim pjesmama čujemo uticaj klasike i neo-klasike. Inače, ono što posebno treba istaknuti je to da je Tihana jedina u bendu koja ima formalno glazbeno obrazovanje i studirala je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu ali ju nije završila, dok su ostala dvojica samouki, zbog čega je ovaj album još impresivniji.
Uvodna „In Eternity We are Trapped Together“ sadrži i elemente akustičnog folka i etna provučene kroz elektronsku matricu prije nego što nas bend povede na vožnju do Mjeseca i natrag u najboljoj tradiciji Pink Floyda. „Fragile Existence“ ima lagani jazzy uvod koji prerasta u žestoku metalurgiju u stilu Mastodona i to zvuči sjajno uklopljeno, a moj osobni favorit je pjesma s vjerojatno najdužim imenom u povijesti domaćeg rocka, udahnite duboko, „From the Depths of this Valley Shrouded by Mist in the Arms of the Cold Mountain Breeze Hurting Over the Darkest of Forests to the Restless Sea“. Lagana, meditativna i sanjiva, ovo je prava mini simfonija zvukova, prava „ekološka“ stvar, kako naslov sugerira. Ne bojte se, ovo nije new age drlog tipa Enye i sličnih gluposti.
Ljubitelji prog rocka uživat će u „You don’t Have to Close your Eyes to Dream my Dear“ koja zvuči poput neke zagubljene pjesme King Crimsona ali ponovno oživljene uz dodatak elektroničkih ritmova, a „Sputnik Lost Control“ je potencijalni Mogwaijevski hit koji svojim trajanjem od svega 4 i pol minute čak ima prostora i na play listima progresivnijih radio postaja, ako takvo što još postoji. Prvi singl „Running away, Reaching for“ ubacuje u cijeli taj miks i malo post-rock zvuka a la Godspeed! You Black Emperor, a najzanimljivija pjesma je ona koja zatvara album, „Kad rasteš“, jedina koja nije bendova autorska. Riječ je o obradi travničkog benda Puls asfalta koja jedina ima vokal. Original nisam čuo, ali HHE su ovu stvar pretvorili u odličan komad gothic rocka i dark wavea s pojanjem na tragu legendarnog Mizara.
Knjižica diska sadrži pojašnjenja svake pjesme, kako je nastala, što ih je inspiriralo da ju napišu, sve na engleskom jeziku, kao i sjajan prijevod „Kad rasteš“ na engleski koji nije samo prijevod već i pjesničko remek-djelo za sebe. No, kako je to kod ovakve glazbe i običaj, možda je najbolje ne zamarati se time što je pisac htio reći, već uroniti u ovaj sjajan miks glazbenih stilova i uzimati iz njega emocije i osjećanja po želji, kao u samoposluzi. Ima pjesama koje će vas podići, pjesama koje će vas spustiti, ali ovo je jedno od onih izdanja koje se isplati zavrtjeti nekoliko puta jer svakim novim slušanjem otkrivate nešto novo.
Članovi benda za „Philophobiu“ su rekli da je u glazbenom smislu programska suita, osam kratkih priča sklopljenih od različitih žanrova koji se međusobno prepliću u kompozicijama. Možete ga promatrati i kao soundtrack za još nesnimljeni film ili kazališnu predstavu od više činova koji imaju svaki svoju pjesmu, a opet to sve zvuči skladno i vješto pretočeno u cjelinu.
Obavezno bacite uho na ovo sjajno izdanje ako budete u prilici. Netko je davno rekao da je najbolja glazba ona koja vam toliko toga kaže bez i jedne jedine riječi. Ovo je takva glazba. Još kad bih ja to umijeće svladao za pisanje kritika, gdje bi mi bio kraj… 🙂
Hadžo, neljudski element
https://www.facebook.com/Holographic.Human.Element/ ; http://www.hhe.ba/
zlihadzoponovojase 