Izložba Bure baruta 7 – Luka Petrak, Mirna Pokorić i Dorian Trepić @ Galerija Kazamat, 26. 01. 2018.

U sklopu Noći muzeja u osječkoj Galeriji Kazamat održano je otvorenje izložbe Bure baruta 7 na kojoj se predstavilo troje mladih autora: Mirna Pokorić, Luka Petrak i Dorian Trepić. 

HDLU Osijek već sedmu godinu zaredom organizira skupnu izložbu pod nazivom Bure baruta koja služi kao odskočna daska za mlade i neafirmirane umjetnike odabrane putem natječaja ili poziva. Obično bude po troje umjetnika koji predstavljaju svoje samostalne umjetničke koncepte unatoč tome što su okupljeni pod kišobranom skupne izložbe.

Prošle godine ovjerio sam šesto izdanje festivala na kome su se predstavili Andrea Knezović, Mia Štark i Jasmin Mišković, a ove godine šansu je dobilo troje novih umjetnika: Mirna Pokorić, Luka Petrak i Dorian Trepić. Nastavljen je trend da se daje šansa umjetnicima iz Osijeka ili onima koji su u Osijeku završili Umjetničku akademiju.

Prošle godine Bure baruta se otvorilo krajem veljače, a ove nešto ranije pa se poklopilo da je otvorenje bilo na samu Noć muzeja. Obzirom da je tema ovogodišnje Noći bila vezana uz sport, a mene za sport zaboli đoka, odlučio sam da ću manifestaciju preskočiti i doći u Kazamat na izdvojenu izložbu. Ne znam jeste li primijetili, ali program Noći muzeja sve je gori iz godine u godinu, a broj posjetitelja navodno sve veći. Ništa čudno, tako je i s glazbom, pogledajte samo koji šrotovi privlače najviše ljudi na svirke…

Nakon što sam ovlažio suho grlo jednom krepkom Coca Colom i popričao kratko sa stalnim mušterijama koje viđam na otvaranjima događaja u Kazamatu, već je krenuo svečani dio programa. Loinjak je ukratko predstavio svakog od troje autora (muški duo je bio prisutan, cura nije, bar dok sam ja bio tamo. Eh, moja sreća u životu… 🙂 ), dao je nekoliko mudrih riječi o cijelom projektu i izložba je proglašena otvorenom. Kratko i jebitačno, bez mnogo palamuđenja, pa ću i ja pokušati ići njegovim stopama i biti kraći i koncizniji…

Muški dio ekipe zauzeo je prvu prostoriju. U dnu sobe s lijeve strane bio je video rad „Waypoint“ Luke Petraka na kojoj vidimo jednu zastavu kako se vijori na vjetru. Zapravo, mi ne vidimo zastavu već samo njezinu sjenu iznad neutralne sive pozadine što sve skupa daje dojam postapokaliptične atmosfere. Kako je autor kasnije priznao dok smo mu prijatelj David i ja držali lampu uperenu u lice i pitali ga gdje su partizani 🙂 , zastava je zapravo zastavica nabodena na štapić od kebaba, a vjetar je nastao uz pomoć ventilatora, dakle totalni diy kućni rad ali vrlo uvjerljivo izveden. Pojednostavljeno i reducirano djelo kojim je Petrak postigao totalnu redukciju vizualnog prostora uz zadržavanje distopijskog karaktera njegovih slika, pa se može reći da je ovaj video rad nastavak njegovih izražajnih preokupacija drugim sredstvima.

A na suprotnom kraju prostorije smjestilo se something completely different, mada na neki način slično: Dorian Trepić s nekoliko izloženih digitalnih printeva. I Trepić se bavi redukcijom prostora, ali on uzima postojeći prostor kao predložak i oblikuje ga po svom ćeifu tako što uklanja sve što smatra suvišnim i nepotrebnim i onda to još provuče kroz Microsoft Paint. I Petrak i Trepić primjenjuju princip „manje je više“, ali Trepićeve intervencije su catchy, živahnih boja, od gayaste ružičaste do travnato zelene i djeluju nekako smirujuće.

Drugu prostoriju okupirala je Mirna Pokorić, osječka multimedijalna autorica koja ima nekoliko izložaka povezanih u jednu cjelinu. S jedne strane, tu su foto albumi jedne osječke obitelji čiji su isječci okačeni na zidu i na kojima se Mirna igra tuđim sjećanjima tako što ih rekonfigurira, dekonstruira i reinterpretira, dajući im drugačiji smisao i značenje od onoga koji su izvorno imali. Tu su i obojene životinjske kosti koje također prenose tragove ili ostatke nečijih sjećanja. Na oba kraja Mirnine prostorije nalaze se po jedna vrata koja dimenzijama odgovaraju ulaznim vratima Kazamata. Jedan je mural bezbojan, dok je drugi plavkast i djeluje nekako vilinski magično i nestvarno. Posjetitelji se nalaze između tih dvaju vrata kojima Mirna kao da poručuje da smo ušli u njezin intimni prostor, njezin prostor slobode i imaginacije gdje je sve moguće, a čim izađemo iz ove prostorije i iz Kazamata vraćamo se u surovu stvarnost.

Što sam ja nevoljko i učinio, na kraju. Mislim, da nisam, vjerojatno bi me prije ili kasnije izbacili van, ne? Izložba mi je bila sasvim OK, ukazala je da postoji velik bazen mladih i školovanih umjetnika koji djeluju izvan kulturno-umjetničkog establishmenta i koji kroz ovakve izložbe dobivaju prijeko potrebnu priliku da upoznaju javnost sa svojim radom i djelovanjem.
A ako ste i vi zainteresirani da pružite šansu mladim autorima, izložba je otvorena do nedjelje, 18. veljače.

Hadžo, bure bez baruta

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s