Izložba „Amazing Moments“ Damira Žižića i Kristiana Kožula @ Galerija Waldinger, 09. 02. 2018.

Žižić i Kožul su donijeli dašak ljeta u ove zimske dane u Osijek svojom jako simpatičnom i catchy izložbom koja daje jedan fini ironijski pogled na našu turističku ponudu koja se i dalje bazira na zastarjelom konceptu sunca i plaže od prije 30 i kusur godina. 

Sinoć je u galeriji Waldinger održana prva redovna izložba u novoj godini. Ček ček, reći će neki stalni pratitelj ovih mojih črčkarija, zar nisi to isto rekao i prošli tjedan za izložbu „Kozmički prolaz“ Kristine Ćavar? Jesam, ali organizatori to očito nisu smatrali klasičnom izložbom jer je ona bila održana u sklopu većeg happeninga organiziranog od strane Matice hrvatske, pa stoga kao prvu izložbu u ovoj godini uzimaju „Amazing Moments“ Damira Žižića i Kristiana Kožula.

Nebitno. Bitnije je da je ovo, nažalost, bila jedna od najslabije posjećenih izložbi u dugo vremena. Vrag će ga znati zašto: da li zbog koncerta Prljavog kazališta istu večer, premda nekako sumnjam da čobani i seljoberi koji slušaju Kazalište idu na ovakve događaje, ili zato što je nešto ranije iste večeri održano i predstavljanje knjige Luke Brekala u MLU pa se ljudima nije dalo ići na dva događaja iste večeri? Ili je jednostavno ova izložba pala na jedan od onih dana kada publika iz neobjašnjivog razloga zakaže? Vrag će ga znati…

Uglavnom, oni koji nisu bili popustili su otvorenje jedne vrlo cool i zanimljive izložbe. Damir Žižić živi u Splitu, a Kristian Kožul u Dusseldorfu, ali ih prostorna udaljenost nije spriječila da zajednički surađuju od 2013. godine i zabilježe više od 20 što samostalnih što grupnih izložbi kod nas ali i vani, uključujući i nastupe u Njemačkoj, Poljskoj pa čak i „samostalnjak“ u Južnoj Koreji.

U Osijeku su se predstavili svojim novim projektom za čije je potrebe prostor galerije pretvoren u jadransku plažu. Prostorom dominira neko ogromno naborano šatorsko platno koje predstavlja more, sa strane se nalaze dva kišobrana/suncobrana koji se okreću kao da su izloženi vjetru, a tu su i dva televizora na kojima se vrte računalno generirane slike bazena, šum valova i umirujući glas na engleskom koji govori o ljetu. Dominira plava boja, ma totalni ljetni pejsaž. Gđa Ljerka iz Odjela za kulturu u uvodnom je govoru umjetnike opisala kao čuvare plaže u zimskom periodu i ta dosjetka drži vodu. S malim twistom, naravno.

Cijela izložba jest zamišljena kao ljetni pejsaž, s puno humora, ali i puno ironije. Prije svega, ne mogu se oteti dojmu da je ovo kritika naše turističke ponude i pogleda na turizam općenito, da mi anno domini 2018. i dalje prodajemo sunce i more, baš kao što smo to činili i prije 20, 30 ili više godina. Žižić i Kožul se sprdaju s takvim mentalitetom i načinom razmišljanja gdje se gostu nudi samo sunce, plaža i suncobrani (čak mu se oni ni ne nude, njih mora posebno doplatiti). Turistički trendovi se mijenjaju, profil i želje turista se mijenjaju, ali kod naših turističkih lanaca to se ne primjećuje. Većim dijelom naš je turizam ostao okrenut tradicionalnim obiteljima – mamek, tatek i dvoje djece – koji se preko dana sunčaju, kupaju, navečer prošeću, pojedu sladoled i u 22 sata su u krevetu. Jebote, pa Split je tek prije 4-5 godina preko Ultre otkrio da i mlađa publika, tzv. backpackeri, mogu biti itekako dobri potrošači, samo im moraš ponuditi odgovarajući sadržaj.

Drugi aspekt izložbe povezan je s onim prvim, a odnosi se na marketing tog i takvog turizma. Dok gledam one video snimke pada mi na pamet milijun istovrsnih, generičkih reklama, lišenih ikakve originalnosti, autentičnosti ili posebnosti, kojima također caruju sunce, more, nakrcane plaže… Svaka reklama može se koristiti za maltene svako turističko odredište, samo ćete dubrovačke zidine zamijeniti Dioklecijanovom palačom ili Dekumanovom ulicom u Poreču. Ta bezidejnost naše turističke promidžbe je frapantna – bavimo se nečim sto godina, a do dana današnjeg to nismo naučili predstaviti kako spada…

Još jedna razina koju Žižić i Kožul propituju je i raskorak između stvarnosti i načina na koji je naš um doživljava. Njihova izložba je očito surogat iskustvo, surogat stvarnosti, no je li takav i naš doživljaj tog iskustva? Kad idem na more uvijek očekujem neko nezaboravno iskustvo, neki prostor ugode, nešto što će biti vrhunac prošlih 365 dana, nešto o čemu ću pričati unucima uz logorsku vatru… A onda se vratim kući i obično nema ničega što bih mogao izdvojiti, osim činjenice da sam, eto, desetak dana bio izvan kuće. Bez pravog sadržaja, prostor ugode postaje prostor dosade.

Autori kritiziraju i isprazni konzumerizam, postavljaju pitanje odnosa umjetnosti i marketinga koji se sve više preklapa i zamagljuje granice, dakle, postoji cijeli niz razina o kojima se može razmišljati. Sviđa mi se i taj ironični odmak: na jednom od TV ekrana slušamo ozbiljan muški glas, kao da govori tekst za neku kvalitetnu putopisnu reportažu iz serijala odabrao Đelo Hadžiselimović, no ono što on govori zapravo je čitanje refrena potroš(e)nog ljetnog EDM pop hitića Calvina Harrisa „Summer“ od prije par godina.

I tako se Osijek na trenutak pretvorio u morsko odredište. Lijepo je to zamišljeno i izvedeno, zahtijeva više iščitavanja, da ne gledate samo ono što je izloženo kao pojedinačne aspekte već kao dio jedne složenije cjeline te da malo razmišljate i iza onog viđenog. Ako vas put odvede do galerije Waldinger, svakako ju ošacujte.

Hadžo, morski džukac

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s