Josipa Lisac @ Sava centar, Beograd, 14. 02. 2018.

Josipa Lisac uspjela je ponovo rasprodati beogradski Sava centar i održati vrlo upečatljiv i čaroban valentinovski nastup kojim je pokazala da, voljeli ju neki ili ne, ima sjajnu sposobnost transformacije, a predstavila je Beograđanima i ekipu iz benda Chui koji su zreli za veliki samostalni koncert preko i to čim prije. 

A otkud ja na koncertu Josipe Lisac zapitat će se netko. Pa, zahvalimo to jednoj karti viška i podmuklom i podlom planu druga I. i njegove žene da me „spare“ s jednom njihovom slobodnom friendicom. Mislim, da li je slučajnost što sam cijelim putem tamo i natrag sjedio pored dotične gospođe, pa sam još dobio i kartu pored nje? Ali ne brinite se, bio sam postojan kano klisurina pa sam odolio svim putenim iskušenjima i vratio se s puta neoskrvljen. A ionako se čuvam za neku mladu milijunašicu iz Kalifornije (ako znate neku takvu, spojite me s njom 🙂 ).

Ne kažu uzalud mornari da žena na brodu donosi nesreću, a još kad imaš dvije žene u autu… Plan je bio da se krene ranije i još malo ošacuje Beograd, no u polasku smo kasnili više od sat vremena tako da smo imali samo vremena za laganu šetnju oko Sava centra, nešto smo na brzinu ubacili u kljun i nacrtali se na mjestu zločina točno u zakazano vrijeme početka. Jer ovo su jazzeri, a jazzeri počinju na vrijeme.

Da, za one koji ne znaju, Josipa Lisac je okupila sjajan bend jazzera s kojima već više godina nastupa i koji su joj pomogli prebaciti njen materijal u jazz vode. Gledao sam ju na EXIT-u na Fusion bini prije par godina ali to je bio festivalski nastup na otvorenom i to nije pravi setting za koncert ovakvog tipa – žamor publike oko tebe, gužva, guranje, stalno netko prolazi… Ovakvi prostori su idealni za ono što Josipa i ekipa danas sviraju: zvuk u Sava centru bio je gotovo savršen, Josipa raspoložena za pjevanje, ali i pričanje, a publika kulturna i pristojna. Bilo je tu mladih, ali nekako mi se čini da su ipak prevladavali oni stariji, koji su se došli pokloniti „boginji“.

Kako sam i očekivao, svirka je počela točno u 20:30, a na bini su se pojavili klavijaturist Toni Starešinić (inače iz benda Chui) i Josipa, ovaj put odjevena u nešto za što sam ja prvo pomislio „Kakve su ovo mazarije“? I fakat bile su mazarije; dosljedna sebi Josipa je nosila haljinu koja je podsjećala na slikarsko platno. Ajd’ sve je bolje od onih vješalica za odjeću s kojima je nekoć nastupala kada je postojala ozbiljna opasnost da svaki put kad se okrene probode nekog od svojih glazbenika… 🙂

Za sam početak dobili smo prikladan evergreen „Da li sam ti ikad rekla da te volim“ s njenog pomalo zaboravljenog albuma „Hoću samo tebe“ iz 1983. Prava stvar za Dan zaljubljenih i odličan ice-breaker, posveta Karlu Metikošu ali i pozdrav beogradskoj publici koja zna da ju Josipa voli, a po količini emocija i glasnoći aplauza, ljubav je očito uzajamna. Inače, koncert je bio poseban iz nekoliko razloga: jebo Valentinovo, ali 14. veljače je i Josipin rođendan (neću otkriti koji ali ću reći da je 68. 🙂 ), plus njena turneja povodom 50 godina bavljenja glazbom počela je na istom ovom mjestu za prošlo Valentinovo, pa se tako zatvorio i jedan krug.

 

Potom se na bini pojavio gitarist Davor Doležal, kojeg je Josipa najavila kao svog dugogodišnjeg i dragog prijatelja, koji je svojim profinjenim gitarističkim tonovima obojio „Vjerujem ti sve“. Odličnu međuigru gitare i klavira pokvarila je preafektirana Josipina izvedba: OK, to je njen zaštitini stil, ali kad ti riječ ne razumiješ što dotična pjeva, ne znam, meni je to bilo mučno za slušati. Trebalo mi je više od pola pjesme da mi se uši priviknu na te mutirane frekvencije. Bit će toga još kasnije kroz koncert, ali ne toliko izraženo.

Na idućoj pjesmi trojcu na bini pridružio se ostatak ekipe: Davor Črnigoj na basu, Borna Šercar za bubnjevima i Josip Grah na trubi, harmonici, udaraljkama i tko zna čemu sve ne. Sada je ekipa prešla u full bendovski mode kroz raskošnu „Boginju“ koja je ogledni primjer koliko se Josipa odmakla od klasičnog pop zvuka. „O jednoj mladosti“ je ispraćena ogromnim aplauzom kao neupitni klasik naše pop glazbe, a taj uvodni, nešto laganiji dio koncerta privela je kraju uz „I dok razmišljam o nama“ uz malo predugu Davorovu uvodnu solo dionicu te prekrasan Josipov solo na trubi. „1000 razloga“ nije aranžmanski doživjela toliko promjena ali je malo podigla atmosferu u publici, dok je svoj talent za vokalize Josipa pokazala u jednoj od novijih pjesama, „Živim po svome“.

 

Josipa se pokazala i kao vrsna MC (majstorica ceremonije) koja je u pauzama između pjesama popričala s nekim od članova benda, a nije štedjela riječi ni kada se obraćala publici. Prisjetila se tako i nedavno preminulog kolege, glumca Nebojše Glogovca, s kojim je surađivala na filmu „Ustav Republike Hrvatske“, za kojeg je rekla da se tako smijao da se čulo od Fažane do Briona, od Beograda do Pančeva.

Gotovo petominutni bubnjarski solo poslužio je kao uvod u divlju i raspojasanu „Ja bolujem“ koja je presvučena u afro beat razarač kojega se ne bi postidjeo ni veliki Fela Kuti, a predivna harmonika obojila je „Gdje Dunav ljubi nebo“ i dala joj dašak francuske šansone, kišnih pariških ulica i jutarnje kave s croissantom u nekom od kafića uz Seinu.

E, onda je uslijedio meni najdraži dio koncerta, prvi nastup zagrebačke jazz-electro senzacije Chui u Beogradu. Ivanu za kljovama pridružili su se Konrad Lovrenčić na basu, Ivan Levačić (da, sin velikog Krune) za bubnjevima i još jedan Josipin stari prijatelj, saksofonist Vojkan Jocić iz Big Benda Hrvatske radio-televizije, koji je svojim žovijalnim saksom obogatio fenomenalan instrumentalni uvod u zajednički singl Josipe i Chuija „Tebi putujem“. Možda griješim dušu, ali meni su taj instrumentalni uvod i sama kolaboracija bili najbolji trenutak i inače gotovo savršenog koncerta. Tu se najbolje čula tajna Josipinog uspjeha i opstojnosti: sposobnost prilagodbe i praćenja trendova.

Joispa je s neskrivenim oduševljenjem pričala o Chuiju kao o modernoj glazbi koja se danas svira u cijelom svijetu i kada je egzaltirano povikala „Ovo je budućnost!“ fakat je bila u pravu – Chui su revitalizirali jazz scenu u Hrvatskoj i ponudili njegovu modernu, plesnu verziju koja doista zvuči kao nešto totalno in. Mislim da Chui trebaju što prije nastupiti samostalno u Beogradu i činjenica da ih još nitko nije zvao na beogradski jazz festival, koji se voli kurčiti kako daje šansu novim imenima i modernim tendencijama, dokaz je sljepila, kratkovidnosti i ograničenosti ljudi koji taj nekoć renomirani festival vode. Pozivaju kojekakve fićfiriće s raznih meridijana kugle zemaljske, a nešto ovako dobro imaju doslovno pred nosom…

 

„Tu“ i „Hir“ su nastavili bildati atmosferu svojim old-school tvrdokuhanim funkom koji je u ovoj potonjoj imao i finu modernu elektronsku podlogu kao još jedan dokaz uspješnog spajanja starog i novog zvuka. Jedno od iznenađenja koncerta došlo je kada se Josipa prisjetila davne suradnje s Bajagom na pjesmi „Ja mislim 300 na sat“, najavnom singlu njegovog trećeg, ozbiljnog i mračnog albuma „Jahači magle“, pa nam je otpjevala refren te pjesme bez glazbene pratnje. Podsjetila je i na nedavno objavljenu kompilaciju „Posve slobodna“ na kojoj se nalazi velik broj njezinih vokalnih suradnji, uključujući i posljednju, s Hladnim pivom, i eto još jedan razlog njenog dugog trajanja – sposobnost da upija i prihvaća druge uticaje i da uči od mlađih kolega.

„Danas sam luda“ je nastavila u tom funk/afro beat fazonu, a potom je uslijedila njezina možda i najpoznatija stvar, legendarna „Magla“, otpjevana jednako strasno i uvjerljivo kao i prije 40 i kusur godina, ali u najboljem jazz maniru prearanžirana na deset minuta čistog savršenstva. Posebno mi je efektno kako stvar nakon svedenog prvog dijela odjednom pred kraj preraste u totalni raspašoj koji se potom prelio u „Ispočetka“, nošenu divljom dionicom na trubi.

 

I to je bio kraj, dobila je cvijeće, ogroman aplauz publike, ali bisa nije bilo. Nije ni trebalo, svirka je trajala gotovo dva i pol sata što je više nego pošteno. Joispa je još jednom pokazala da je diva naše glazbene scene i da je još uvijek relevantan izvođač, a fantastična ekipa koja ju prati i gosti iz benda Chui dali su njenim pjesmama potrebnu svježu krv. Neće se svakome dopasti ovaj njen prijelaz u jazz vode, neke njezine vokalne afektacije mogu biti na momente iritantne, ali kad podvučem crtu ovo je bilo nezaboravno koncertno iskustvo dostojno jedne „boginje“.

Hadžo, pali bog

Fotke: Teodora Ćirić /Long Play http://longplay.rs/2018/02/15/josipa-dala-srce-i-dusu-beogradu-na-kraju-slavljenicke-turneje/

https://www.facebook.com/josipa.lisac.diva/ ; http://www.josipalisac.com/

 

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 odgovora na Josipa Lisac @ Sava centar, Beograd, 14. 02. 2018.

  1. nYo napisao:

    Jihaaaa, idemo na CHUI 17-tog (o.m.) u Oxygene-u!

    Sviđa mi se

    • hadzonovi napisao:

      Ja se neću prerano veseliti jerbo koncerti u Oxygenu počinju oko ponoći, a ja u ponoć volim biti u krevetu, a ne čekati početak nečijeg nastupa. Zato sam i Repetitor odjebao, a zna se koliko volim Repetitor. Tako da, možda se vidimo, ali vjerojatnije ne…

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s