Obzirom da sam stjecajem subjektivno-objektivnih okolnosti bio spriječen otići na otvorenje VIII. dana grafike, propušteno sam (djelomično) nadoknadio stručnim vodstvom kroz izložbu kroz koju nas je proveo autor Leon Zakrajšek.
Malo sam ranije otišao s predavanja o sakupljanju samoljepivih sličica u ex-YU kako bih stigao jednim udarcem ubiti dvije muhe, no kada sam došao do MLU-a, vidio sam razočaravajuć prizor: samo nas se dvoje pojavilo na stručnom vodstvu, jedna žena i ja. Dobro, taj je dan napadao snijeg, vrijeme je bilo šuć-muć, bilo je nekoliko ovakvih stručnih vodstava ranije, a i grafika ne kotira baš visoko po popularnosti tako da manji interes publike i nije iznenađujuć. Tja, što da se radi, kad je već autor izložbe Leon Zakrajšek potegnuo čak iz Zagreba, mogu i ja potegnuti papke i naučiti nešto novo o japanskoj kulturi.
VIII. po redu dani grafike (posvećeni japanskoj grafici) otvoreni su krajem siječnja samostalnom izložbom Harumija Sonoyame i skupnom izložbom tokijske udruge grafičkih umjetnika HAN17. Na otvorenju je bila hrpa ljudi, od veleposlanika Japana Keijija Takiguchija pa do Harumija Sonoyame, jednog od vodećih litografa u svijetu i predsjednika tokijskog udruženja HAN17 i još šestorice japanskih umjetnika. Gledao sam izvješća u medijima i bilo mi je krivo k’o psu što sam propustio otvaranje, ali ovim stručnim vodstvom definitivno sam nadoknadio propušteno.
Leon Zakrajšek je Slovenac ali mu je hrvatski jako dobar tako da nije bilo problema pratiti izlaganje. Inače je grafičar te počasni član udruženja HAN17 i predstavnik japanskih grafičara za Europu. Prije 20 godina dobio je stipendiju japanske vlade i studirao je grafiku kod nekih od najznačajnijih japanskih grafičara pa mu nije bio problem odabrati po četiri djela od svakog autora. Izložba članova HAN17 postavljena je na katu Muzeja, dok je u prizemlju postavljena samostalna izložba Harumija Sonoyame.
U uvodnom dijelu Zakrajšek je (previše) opširno govorio o povijesnom razvoju japanske grafike. Suvremena grafika u Japanu oslanja se na tradicionalnu Ukiyo školu koja je osnovana sredinom 16. stoljeća (to je kod njih bilo ono što je u Evropi bila renesansa). Japanska kultura i umjetnost duboko su uronjeni u tradiciju, pa tako i japanska grafička škola. No, nakon 2. svjetskog rata i kod umjetnosti dolazi do tektonskih promjena te sve više jača utjecaj zapadnjačkih tendencija.
Dolazi i do sve veće uporabe modernih tehnologija, no nekima to nije baš najbolje sjelo pa je Yuki Rei (čiji je učenik bio i sam Zakrajšek) 1994. osnovao udruženje HAN17 čija je misija očuvanje tradicionalnih tehnika. To je izrazito zatvorena udruga grafičara iz Tokyja s ograničenim brojem članova koji to mogu postati isključivo putem poziva ili natječaja. Svaki član bavi se jednom grafičkom tehnikom, a cilj udruženja je prezentacija suvremenih strujanja u umjetničkoj grafici ali kroz očuvanje tradicionalnih tehnika koje se prenose generacijama još od vremena Ukiyo škole.
Zakrajšek za sebe kaže da je tradicionalist koji inzistira na „starinskom“ načinu rada – originalne grafike preko prvog otiska. Sve drugo za njega je uvreda umjetnosti, a najviše ga vrijeđa kada u muzejima vidi fotokopije eksponata izložene kao originale. Za njega je to kazneno djelo, što ga baš ne čini omiljenim među modernistima.
Govoreći o razlici između japanskog i evropskog ili američkog poimanja grafike, Zakrajšek kaže kako je, osim gotovo religioznog poštovanja tradicije, kod Japanaca izražena i inovativnost. Uveli su mnoge tehnike u ovaj medij i grafiku doveli do savršenstva. Japance odlikuje bogatstvo boja i motiva te neuobičajen način izrade samih grafika, često mukotrpan proces i metode.
Pričati o pojedinim autorima i njihovim djelima nema mnogo smisla, niti mi imena poput Shogea Riska, Yoshikatzu Tanekane ili Sei Kato nešto znače, a vjerujem ni većini vas. Mislim da bi najbolje bilo doći osobno do Muzeja i ošacovati izložbu ili uloviti još jedno stručno vodstvo jer izložba je otvorena do 8. ožujka i sigurno će biti bar još jedno ovakvo vodstvo.
A nije isključeno ni da ćemo se vidjeti tamo opet jer Zakrajšek, koliko god bio zanimljiv, ipak je zabrazdio u detaljima koji me nisu nimalo zanimali, pa se predavanje oteglo na sat i pol, a samo smo stigli odraditi gornji dio izložbe, prizemlje nismo ni primirisali. Malo uravnoteženije vodstvo s manje inzistiranja na detaljima nastanka djela i tehnika rada ostavilo bi vremena i za brzinski posjet prizemlju, no to ću ostaviti za (nadam se) idući put.
Uglavnom, izložbu suvremene japanske grafike vrijedi ošacovati jer je ovo ekskluzivna prigoda da Osječani i Slavonci vide umjetnost koja se ne može često vidjeti, škole koja je slabo poznata u Evropi, ali je od velikog značaja i utjecaja na svjetskoj likovnoj sceni. Ova djela manjim dijelom već su bila izložena u Dubrovniku i Zagrebu, ali mi ovdje imamo ekskluzivu vidjeti kompletnu izložbu kako bog (ili Zakrajšek 🙂 )zapovijeda.
Mogla je pasti i treća skakaonica te večeri – u Oxygenu je ponovno krenuo jazz program četvrtkom s Baračem i ekipom – ali kako čovjek mora nešto pojesti i obaviti druge fiziološke potrebe, jednom kad sam se dokopao svoje jazbine više nije bilo šanse da se izvučem iz nje.
Kosooki Hadžo
zlihadzoponovojase 