High Maintenance by Ben Sinclair & Katja Blichfeld, sezona 2 (HBO, 2018.)

„High Maintenance“ nije samo jedna od ponajboljih serija proteklih par godina, to je jedna od najnjujorškijih serija proteklih godina, podjednako urbana, nervozna i neodoljiva poput grada čije stanovnike opisuje… 

Moj prvi dodir sa serijom „High Maintenance“ tada bračnog para Katje Blichfeld i Bena Sinclaira bio je prije nekoliko godina kada mi je friendica skrenula pozornost na nju. Dala mi je dvd na koji je spržila izbor epizoda iz prvih nekoliko sezona dok je serija emitirana iz kućne radinosti i to mi se dopalo. Potom je serija prešla na Vimeo, a onda ju je HBO preuzeo i odjednom mi je postala dostupna i bez da kopam po bespućima Interneta.

Prva sezona od šest epizoda (prevedena dosta ingeniozno „Gdje ima dima…“) emitirana je krajem 2016., a druga sezona od 10 epizoda započela je s emitiranjem u siječnju ove godine i upravo se bliži kraju. Do sada je emitirano 8 epizoda, sve sam ih odgledao, i mogu vam samo toplo preporučiti da napravite isto.

Ako kao razlog za negledanje navedete nedostatak prethodnog iskustva, ne morate se bojati, svaka epizoda je priča (ili priče) za sebe. Neki likovi se znaju pojaviti u više epizoda, obično u nekom drugom kontekstu, ali u osnovi svaka nova epizoda je priča za sebe, slike iz života ne jednog idiota kako su davnih dana svoj album nazvale beogradske Babe, već iz života Njujorčana.

Glavni lik u seriji je, hm, Lik (The Guy, glumi ga Ben Sinclair, jedan od autora), bradati gmaz (kako kaže Pušenje u jednom svom starom hitu) i bezimeni diler trave koji svojim proizvodom opslužuje Njujorčane. Lik svako jutro kad se ustane uzima svoj bajk, stavlja kacigu na glavu i kreće u maratonsko pedaliranje ulicama grada noseći u svom ruksaku od kojeg se nikad ne odvaja cijelu malu drogeriju raznoraznih proizvoda. Njegove mušterije su sjajan presjek mozaika kakav je New York danas: mladi i stari, uspješni i propali, poznati i anonimusi, zaposleni i besposličari, bolesni i zdravi, živčani i… Pa dobro, u New Yorku su gotovo svi živčani na svoj način, to je takav grad, ali zato je tu Lik da im pomogne.

Zaboravite na one klasične prikaze trave: danas tražiti travu je kao da uđete u pivnicu i naručite pivo J. Naravno, može, ali koje? Koje imate? Pa krene nabrajanje… E, tako je i s travom otprilike: trebaš nešto da te smiri? Može. Nešto da te digne, nema frke, trebaš afrodizijak, čas posla, hoćeš nešto da ti širom otvori vrata percepcije, sve pet. Kod Lika nema čega nema, a za one neodlučne on će uvijek ubaciti savjet ili im preporučiti nešto novo i nešto „in“. Nazivi trava podsjećaju na nazive koktela na morskim plažama, sve nešto fensi-šmensi ali šljaka. Lik garantira. 🙂

Zapravo, pogrešno je reći da je Lik glavni lik u seriji, on se pojavljuje u svakoj ili gotovo svakoj epizodi, ponekad ima centralnu ulogu, ponekad se pojavi na par sekundi, isporuči dostavu kao pizzu i nestane. Glavni likovi u seriji zapravo su njegovi klijenti, Njujorčani kojima njegova trava pomaže da nekako pregrme još jedan dan u velegradu.

To je bio koncept još od začetka serije. U početku su epizode trajale po sedam, osam ili deset minuta, maksimalno 15, i svaka je bila svijet za sebe, jedna priča o ljudima koji se snalaze u velikom gradu. Prelaskom na HBO i struktura serije se malo promijenila: epizode traju 20-25 minuta, ima nekih koje prate samo jednu priču, ali najčešće su u jednu epizodu ubačene dvije ili tri priče različitih ljudi koje ništa ne povezuje osim bradatog neo-hippija.

Ono što oduševljava kod ove serije je to što je toliko jednostavna i prizemljena, totalni opozit razvikanim „Igrama prijestolja“ i sličnim budalaštinama. Jeftina, gotovo asketski snimljena, serija se doima kao dokumentarac koji prikazuje živote Njujorčana svih staleža, rasa, profesija i seksualnih opedijeljenja, a tom dojmu pomaže i upadljivo odsustvo „velikih faca“. Svi koji se pojavljuju u seriji nisu tu dospjeli zbog toga što glume ili su glumili u blockbusterima, već zbog svoje sposobnosti da se užive u likove koje tumače i tako nam približe njihove priče. Poznate face samo bi nam odvlačile pažnju od likova – sjetite se filma „Blue in the Face“, nastavka kultnog hita „Smoke“ (o sličnom opijatu, ovaj put cigaretama), koji je bio mnogo slabiji jer je bio prenatrpan zvijezdama iz svijeta tevea, filma i glazbe koje su totalno zasjenile samu priču filma.

Važno je još nešto: trava je, baš kao i Lik, samo vezivno tkivo za spajanje tih različitih priča i likova. Ovo nije serija o travi, u smislu u kojem je to bila „Weeds“ ili meth u legendarnoj „Breaking Bad“, njezina upotreba se ne glorificira, ali se prikazuje koliko je važna u svakodnevnom suočavanju brojnih Njujorčana s izazovima koje život u velikom, šarenom, zabavnom ali i preskupom i neurotičnom metropolisu donosi.

Dodatni plus ovoj seriji odnosi se na prikaz manjina u Velikoj jabuci: Lik se susreće s etničkim, rasnim, spolnim i svim drugim zamislivim manjinama, od LGBTQ skupina, preko feministica, transvestita, transseksualaca, ortodoksnih Židova Hasida itd. Svi su oni ovakvi i onakvi, ali Sinclair i Blichfeldova ih prikazuju kroz posebno toplu prizmu, s mnogo razumijevanja i empatije, kako to i doliči grupacijama koje su na margini, slabo zaštićene, često prezrene čak i u liberalnoj sredini kakva je New York.

A možda je to i srednji prst dvoje autora novom američkom predsjedniku. Prva epizoda druge sezone počinje viralnim širenjem sms poruka o nekoj neimenovanoj katastrofi koja je pogodila grad. Iako se izrijekom ne kaže o čemu se radi, lako je naslutiti da bi ta vijest mogao biti izbor Trumpa za predsjednika, koji je u gradu New Yorku dobio manje od četvrtine glasova birača. Iako se Trump u seriji ne spominje i politike uopće nema, tom uvodnom epizodom autori kao da su nagovijestili da smo ušli u novu eru koja ne izgleda nimalo obećavajuće…

Meni je odlična peta epizoda u kojoj Lik završava u bolnici nakon što se strmopizdio s bicikla. Ionako pod sedativima, dok leži u krevetu u prijemnoj sobi odluči još malo zagrabiti u svoju zalihu proizvoda i totalno odlijepi, dok oko njega gledamo slike iz jednog dana na njujorškoj hitnoj i mogu vam reći da ti prizori nisu ništa bolji od onih koje vidimo kod nas po hitnim službama. Liječnici i sestre u stalnoj su žurbi, pacijenti nervozno krate vrijeme kako god znaju, a najsretnija se čini jedna crna obitelj koja cijeli dan provede na hitnoj bez da dođu na red za pregled – možda imaju pogrešnu boju kože… U epizodi se pojavljuje i Julia (odlična Kate Lynn Sheil), Likova bivša žena koja se tu i tamo pojavi u seriji. Zanimljivo, Blichfeld i Sinclair su i u stvarnom životu bili bračni par, serija je napisana dok su bili zajedno, no onda su se i oni rastali, ali su (hvala kurcu) nastavili poslovno surađivati.

Serija uspješno balansira na tankoj granici između komedije i drame. U jednoj od epizoda upoznajemo mladi bračni par koji je dobio subvenciju od grada za najam stana u zgradi u elitnoj četvrti, no njihova radost zbog preseljenja kratko traje jer ubrzo vide da nemaju pristup zajedničkim sadržajima zgrade kao što su sauna ili velika terasa na vrhu jer je on zajamčen samo onima koji su stanove sami kupili. Taj kastinski sustav nažalost i dan danas postoji u gradu; gradske vlasti imaju ugovor s graditeljima da se jedan manji dio stanova ostavi slobodan za potrebe smještaja subvencioniranih stanara, no oni obično bivaju prezreni od strane ostalih stanara kao manje vrijedni ili građani drugog reda.

Meni je možda najdraža vinjeta iz druge sezone kratka priča o jednom matorcu koji Lika zamoli da mu pomogne ući u stan i obaviti neke sitnice za njega obzirom da ima slab vid. U tih nekoliko minuta među njima se javlja bliskost kakva se može naći samo kod dvije srodne duše izgubljene u gradu stranaca, a uporni pokušaji matorog da privoli Lika da ostane na ručku pokazuju razmjere otuđenosti i usamljenosti na koju su stariji ljudi u velikim gradovima osuđeni. Zaključna scena, kada poprilično dementni starac Lika počne doživljavati kao svog sina, sjajan je testament obiteljske i društvene odbačenosti.

Da ne idem sad u detaljno prepričavanje svih epizoda, nema smisla. Svakako pogledajte ovu seriju ako vam se ukaže prilika: malo ćete se nasmijati, možda i naljutiti, čak pustiti suzu, ali to je u redu: „High Maintenance“ je sjajan mozaik ljudskih priča i sudbina, s jedne strane toliko lokalnih i njujorških, a s druge strane toliko univerzalnih i svima razumljivih. Serija koja uspijeva pronaći ljudskost i empatiju čak i tamo gdje je naizgled nema.

Hadžo kome se dimi iz ušiju

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s