Post festum apokaliptičnog Porina – najgora dodjela ikada!

Ovogodišnji navodno jubilarni Porin bio je najgori do sada, ili barem najgori u posljednjih desetak godina otkako sam i sam član biračkog tijela nagrade koja je ove godine dotakla povijesno dno, s tendencijom da nastavi kopati sve dublje i dublje, „boldly going where no (sane) man has gone before…“ 🙂  

Znam, već sam dosadan sa svojim žalopojkama kako se Porin nisko srozao, ponavljam to iz godine u godinu, ali uvijek mislim da će doći neka mlađa generacija, pomesti ove stare prdonje i redizajnirati nagradu tako da prati tijekove vremena, barem stoljeće ako već ne desetljeće ili godinu 🙂 , ali ne. Ako i dolaze nove, mlađe (de)generacije one su, čini se, još zaglupljenije od onih starih, a rezultati večerašnjeg glasanja to najbolje potvrđuju…

Mlada Osječanka Mia Dimšić doslovno je pomela konkurenciju u najvažnijim kategorijama svojim bljutavim pjesmičuljcima za djecu i retardirane, osvojivši Porina za najbolji album („Život nije siv“) i pjesmu godine („Bezimeni“). Inače ne bih imao ništa protiv da se pojavi neko novo (i vrlo ljupko) lice i pomete dinosaure, ali ne s materijalom koji bi u iole strožijoj i kompetentnijoj selekciji eventualno zaslužio nominaciju u kategoriji najboljeg albuma za djecu. Već sam pisao da cura nije bez talenta i da ju jednog dana mogu zamisliti u rastućem društvu CRO kantautorica, ali ne s ovakvim bezličnim pop smećem. Hoćete dokaz koliko je Osijek propao: to nije ni masovno iseljavanje ni kolabirajuća gospodarska situacija ni opća apatija, već činjenica da je jedan ovakav šrot od albuma pretvorio do jučer totalnog anonimusa u najveću pop zvijezdu koju je ovaj grad imao još od vremena kad su Topić, Pejaković i slični radili dobru glazbu. A možda i najveću pop zvijezdu ikada. Kila Porina to potvrđuje…

Mia je, ako ništa drugo, donijela dašak nečeg novog. Kad pogledate tko su dobitnici u ostalim kategorijama, pomislite da je riječ o nekoj lošoj šali, kao da ste ušli u vremeplov koji vas je vratio 20 ili 30 godina unatrag. Parni Valjak je osvojio čak tri Porina: za singl „Vrijeme“ (najbolja izvedba grupe s vokalom) te za album „Live in Pula“ (najbolji koncertni album i najbolja produkcija). Parni jebeni valjak, ej ljudi, u 2018. godini? Sjećam se drugog Porina, dodijeljenog 1995., kada je Valjak poharao dodjelom kao Mia večeras sa svojim albumom „Buđenje“ i još tada smo se izrugivali koliko je glasačko tijelo Porina izgubljeno u vremenu i prostoru, a što onda reći za danas?

Tragedija ide naravno još dublje. U kategoriji Najveće estradno sranje, pardon, Najbolji album zabavne glazbe Porina je osvojio album „Ono nešto naše“ Željka Bebeka. Željko jebeni Bebek? Eto nas vremeplovom u 70-ima, što je bilo vrijeme kada je ovaj dinosaur zadnji put bio aktualan i relevantan. Bebek je osvojio još jednu nagradu u kategoriji Najbolja vokalna suradnja za duet s Oliverom Dragojevićem u pjesmi „Ako voliš ovu ženu“. Koju sam prvi put čuo na dodjeli večeras (bez Olivera koji zbog zdravlja nije mogao doći) i nadam se da ju više nikada neću čuti, što je lako moguće jer sam cijepljen od slušanja Narodnog radija, Radio Osijeka i sličnih monstruma. Naravno da ni matoru podrtinu Olivera nisu mogli preskočiti pa mu je tako uletio još jedan kipić za najbolju mušku vokalnu izvedbu za pjesmu „Rusulica“ s albuma Elvisa Stanića „Air/Zrak“, a na samom kraju dodjeljen mu je Porin za životno nedjelo. U pravo vrijeme čini mi se jer je u živom javljanju izgledao kao statist iz „The Walking Dead“-a bez šminke 🙂  i lako je moguće da bi mu iduće godine dodjeljivali nagradu posthumno…

Sjećate se kako sam svojevremeno predlagao da se dodaju dvije nove kategorije: Elvis Stanić i Matija Dedić jer se toliko često pojavljuju (i pobjeđuju) da se ostali ne moraju niti natjecati? Ove godine Stanić je u svojoj kategoriji osvojio dva Porina: za najbolji aranžman (gore pomenuta „Rusulica“ u izvedbi Olivera) te s Ivanom Popeskićem za najbolju snimku albuma („Air/Zrak“). Da Matija ne bi ostao s gaćama na štapu glasači su mu udijelili Porine za najbolji instrumentalni album (izvan klasične i jazz glazbe) „Male ljubavi (susreti)“ te za najbolju instrumentalnu izvedbu (izvan klasične i jazz glazbe) za pjesmu „Potraži me u predgrađu“ koju izvodi s Merimom Ključo.

Ostajemo među besmislenim nominacijama i pobjedama, pa su tako Mayaless za svoj psihodelični pop album „Simbol za sunce“ dobili Porina za najbolji album rock glazbe, iako s rockom imaju veze koliko i Tereza Kesovija 🙂 . Za najboljeg novog izvođača proglašeno je još jedno smeće iz Osijeka – grupa Fluentes koja, osim što se njihova glazba može proglasiti udruženim zločinačkim pothvatom i ratnim zločinom protiv dobrog ukusa i zdravog razuma, postoje još od 2004. godine. Ali su debi album službeno objavili prošle godine, pa su valjda po toj liniji nominirani. Glazba za domaćice i to one ružne…

Porina koji su otišli u prave ruke i koji imaju veze sa zdravim razumom može se na prste izbrojati: neuništiva Josipa Lisac osvojila je Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu za pjesmu „Tebi putujem“ u suradnji s bendom Chui koji su se okitili s još dva Porina: Chui i Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije dobili su kipić za najbolji album jazz glazbe „Chui ovu glazbu“ te za najbolju izvedbu jazz glazbe za pjesmu „Punch“. U kategoriji najboljeg albuma alternativne i klupske glazbe nagradu je zasluženo dobio bend Kozmodrum s albumom „Gravity“ u produkciji Janka Novoselića, dok su Cinkuši dobili nagradu za najbolji album folklorne i etno glazbe za „Krava na orehu“.

Od nastupa uživo vrijedi izdvojiti druga Mileta koji je okupio mladu ekipu rockera kao prateći bend i s njima izveo pjesmu koja je trebala osvojiti Porina za pjesmu godine – „Reno 4“. Ljudi, čovjek ima četiri gitare u bendu – lead, ritam, akustičnu i bas, plus bubnjar, kljovista (nije Deda) i on na vokalu i to sjajno zvuči, fascinacija Springsteenom koja se čuje u pjesmi vidi se i u ovako posloženoj live postavi, pa ako starog Brucea zovu Gazdom (on je taj nadimak zaslužio za razliku od jednog drugog Gazde koji zadnjih dana obilazi mjuzikle na londonskom West Endu 🙂 ), Mile bi mogao biti Šefić…

I, što reći na kraju? Da se sramotim što sam dio ove Porinovske glasačke priče? Naravno, crvenim se k’o semafor, a tako bi se trebao crvenjeti svatko tko nekog kurca zna o glazbi. Retrogardno, nakaradno i promašeno bila bi najbolja ocjena onoga što se u Splitu događalo. Po tko zna koji put pomisliš što ti uopće radiš u ovoj priči i zašto se jednostavno ne povučeš, a onda opet pomisliš da je najlakše odustati i pustiti primitivcima da kolo vode. Pripadnik sam pokreta otpora u glasačkoj mašineriji srednjestrujaša, populista i beskičmenjaka koji ne bi prepoznali dobru glazbu ni da joj stanu na rep i tu se, bojim se, ništa ne može učiniti. Samo dva moja kandidata u drugom krugu došla su do Porina (Kozmodrum i Josipa), ne sjećam se da je ikada bio toliko veliki jaz između mojih opredjeljenja i „vox populi“-a. A ako ja za sebe smatram da sam normalan, to znači valjda da ovi drugi nisu…

Chui razočaranog Hadžu

Fotke: http://www.porin.org

A kako sam glasao u drugom krugu Porina pogledajte ovdje: Porin 2. krug

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s