O umjetničkim dosezima izložbe „Samoupravna interesna zajednica“ koja je otvorena u petak u galeriji Waldinger da se raspravljati, kao i o njezinim ideološkim aspektima, ali meni je to vrlo efektan spoj aktivizma i umjetnosti koji se i nazivom i simbolikom doima kao da je došao iz nekih davno prohujalih vremena…
Nekoć davno, iza sedam brda, iza sedam gora i iza sedam mora postojalo je nešto što se isprva zvalo komunizam, pa potom socijalizam. Danas se zove demokracija, ali u osnovi je to (barem gledano iz naše perspektive) isto sranje, drugo pakovanje 🙂 . U tom bivšem sustavu postojale su brojne institucije čudnih naziva, a jedan od njih bio je SIZ – Samoupravna interesna zajednica. To mu ga dođe nešto kao kolektivno udruživanje pojedinaca u svrhu zajedničkog istupanja na području zdravstva, kulture, obrazovanja, kurac-palac…
SIZ-ovi su se formirali u okviru grada, zajednice općina ili na još višoj razini, bilo ih je i u Osijeku, a jedan od njih svoje je sjedište imao u Tvrđi, u Fakultetskoj ulici 7, u istoj zgradi gdje se danas nalazi galerija Waldinger. Bio je to SIZ za kulturu čiji je tajnik bio Nikola Mak, časna starina koja je mojim čitateljima možda poznata kao član stručnog povjerenstva za ocjenjivanje kvalitete programa Osječke glazbene srijede. Dakle, koincidencija ili ne, ali prikladna lokacija za održavanje izložbe pod istim imenom.
Samoupravna interesna zajednica je riječka galerija, ali bolje rečeno to je umjetnički kolektiv koji postoji od 2009. godine, a vodi ga Nemanja Cvijanović koji je i kustos izložbe u Osijeku. Riječ je o putujućoj izložbi koja se razlikuje od grada do grada, tako da se nikada ne prikazuje u identičnom postavu. Kolektiv oko sebe okuplja umjetnike iz Hrvatske, regije i inozemstva koji su socijalno i politički angažirani te koji pokazuju kritičnost u odnosu na društvenu stvarnost (politika, kultura, ideologija itd.).
I upravo ta borbenost i aktivizam ono su što karakterizira sve ovdje izložene radove. Da se razumijemo, nije ovdje riječ o recikliranju simbola starog sustava ili njihovoj rekontekstualizaciji u novim društvenim okolnostima (premda ima ponešto i od toga), već o stvaranju novih borbenih simbola za novo vrijeme koje obilježavaju neoliberalni kapitalizam, nacionalizam, šovinizam, jačanje desnice i poraženih ideologija poput fašizma, diskriminacije itd. prema kojima se izloženi radovi kritički postavljaju. Svi ovdje predstavljeni umjetnici propitkuju nasljeđe i mogućnosti suvremenog međunarodnog borbenog stvaralaštva te se u svom političkom angažmanu bave aktualizacijom revolucionarnih praksi, a u svom radu koriste brojne reference na prve revolucionarne avangardne umjetničke prakse.
To je možda najočitije u radu „Smrt fašizmu!“ Nemanje Cvijanovića koji se sastoji od 10 grbova sadašnjih ili bivših imperijalističkih država u kojima Nemanja odrubljuje glave lavovima i sličnim simbolima imperijalizma, upozoravajući međutim da imperijalističke tendencije nisu nestale, već su u razdoblju neoliberalnog kapitalizma samo dobile nove forme (velike korporacije, banke itd.).
Umjetnički kolektiv Fokus grupa predstavljen je radom „Family Apartment“ gdje su kamene gromade s Oltara domovine prebačene u prirodnoj veličini u nečiji stan kao simbol zadiranja politike u privatno, a sve je to osnaženo logotipom udruge U ime obitelji koju vodi ona zadrta kučka Markićka.
Meni osobno su zanimljive tri majice riječkog slikara Marijana Mavrića koji inače slika pejsaže i ne bavi se revolucionarno-aktivističkim temama, ali u gradu ga se često može vidjeti kako nosi tri majice s konceptualnim i aktivističkim porukama koje je sam dizajnirao i proizveo, a meni je najštosnija ona na kojoj su ispisana slova od O do Ž, ali bez U, možete i sami pretpostaviti zašto 🙂 .
Zanimljiv je postav i u maloj dvorani sa strane iznad ulaza u koju se kočoperi natpis „Hrvatima ulaz dozvoljen“ jednog od najradikalnijih hrvatskih umjetnika Siniše Labrovića koji se iz svog rakursa bavi desničarskim govorom mržnje. Pariška umjetnica Claire Fontaine predstavljena je neonskom svijetlećom skulpturom „Provalnički ključ“ kao simbolom prijetnje privatnosti svakog pojedinca od strane države, tajnih službi ili tko zna koga. Tu je i video instalacija „Večno telo“ makedonskog kolektiva sjajnog imena OPA (Opsesivno progresivna agresija) u kome autori glazbu makedonske himne spajaju s video isječkom mase na nekom prosvjedu gdje su ljudima izbrisana usta, simbolički na taj način upozoravajući na posvemašnju apatiju i nedostatak političke akcije i hrabrosti.
Ima tu još puno lipih stvari ali ne smin kazat’, što bi rekao Meštar iz „Velog mista“. Nema potrebe: ako ste aktivistički nastrojeni i dolazite s lijeve strane ideološkog spektra, ovo će biti gozba za vaše oči. Ako pak dolazite s druge strane, ovo ćete odmah odbaciti kao jugo-komunističko-četničku propagandu na koju ne treba trošiti vrijeme. Mogu razumjeti i jedne i druge, ali iako je ideološki moment kod ove izložbe bitan (i nitko od autora ga niti ne skriva), iako ima djela o čijoj vrijednosti se da raspravljati, ovdje ipak ima i dosta zanimljivih i vrijednih umjetničkih djela per se koja zaslužuju da odvojite pola sata na njih.
Izložba je otvorena do 15. travnja, pa tko voli nek izvoli.
Neaktivni Hadžo
zlihadzoponovojase 