Marko Vidojković, E baš vam hvala (Laguna, Jesenji & Turk, 2017.)

Jako dobar novi roman beogradskog pisca Marka Vidojkovića u kome daje svoje viđenje odgovora na pitanje koje je većina nas u nekom trenutku postavila: što bi bilo da se bivša država nikada nije raspala? 

Imam dvije knjige Marka Vidojkovića u svojoj skromnoj kolekciji: „Kandže“ i „Sve su Crvenkape iste“. Lako sam se mogao poistovjetiti s njegovim načinom pisanja, njegovim (anti)junacima, njihovim manijama i paranojama. Tu je i ta generacijska bliskost (Marko je četiri godine mlađi od mene, dakle nije baš da ga mogu poslati da mi kupi žvake 🙂 ), sličan glazbeni, filmski i općenito pop (ne)kulturni (ne)ukus… Nakon „Crvenkapa“ skliznuo mi je s radara, ali evo ga opet s novim romanom koji se dijelom nadovezuje na njegove ranije radove, ali donosi i nešto novo i na ovim prostorima rijetko korišteno: distopijski roman.

Distopijski žanr postao je dosta popularan vani i kod nas još sredinom prošlog stoljeća, a posljednjih godina doživljava svojevrsni mini revival zahvaljujući serijama poput „Čovjeka u visokom dvorcu“ (čija treća sezona uskoro kreće) ili recentne „Counterpart“ čija je prva sezona upravo završila. A novi Markov roman ima jako mnogo sličnosti upravo s „Counterpartom“ iako je knjiga pisana u isto vrijeme kad je serija snimana i dežurni teoretičari zavjere ne mogu reći da je netko „maznio“ nešto od onog drugog.

O čemu se u novom romanu radi? Radnja je smještena u paralelnu stvarnost u kojoj Jugoslavija još uvijek postoji, nema nacionalnih država, nije bilo rata, još uvijek je na snazi bratstvo i jedinstvo i samoupravni socijalizam u kome se ljudi i dalje oslovljavaju s druže i drugarice. Kako se to dogodilo? Lijepo, u lipnju 1989. godine u avionskoj nesreći izginulo je cjelokupno jugoslovensko predsjedništvo te svi predsjednici socijalističkih republika dok su polijetali iz Beograda za Dubrovnik na sastanak koji je trebao odrediti budućnost tada još zajedničke države. U avionu nije bio jedino premijer Ante Marković koji je upravo te godine počeo provoditi reforme; on je nastavio s time, JNA i SKJ su se nakon prvotnog šoka konsolidirali, novo političko rukovodstvo uspjelo je zauzdati nacionalne tenzije te je zajednička država nastavila postojati, a bivše rukovodstvo proglašeno je „novim narodnim herojima“ kojima je podignut velebni spomenik u Beogradu, na mjestu pada aviona.

Marko radnju romana smješta u sadašnjost, u 2017. godinu i prikazuje nam kako bi hipotetički život u Jugoslaviji 2.0 izgledao. Po Marku, to je utopijska zajednica, najbolja i najljepša zemlja na svijetu, gospodarsko čudo koje je proživjelo high-tech revoluciju gdje se proizvode vrhunski Gorenje tableti, Obod Cetinje mobiteli, masovno se voze nečujni električni automobili Zastava 1001 s paljenjem na prst, marihuana je legalizirana, a između svih glavnih gradova republika prometuju super brzi magnetski vlakovi Jugoslovenskih željeznica koji put od Ljubljane do Skoplja prelaze za četiri sata, a od Beograda do Zagreba za jedva sat vremena. Prometnim gužvama u Beogradu je odzvonilo jer je izgrađen metro s tri linije tako da su prometnice manje-više prazne.

Ali, takav napredak imao je i svoju cijenu. Jugoslovenski gospodarski rast, usporediv s onim kineskim u posljednjih 30-ak godina, odvijao se pod vodstvom centraliziranog Saveza komunista Jugoslavije koji, uz vojsku i tajne službe, i dalje upravlja i dirigira svime. Komunistička partija je dopustila ekonomske slobode, privatno vlasništvo i sve te kerefeke, ali od demokracije nema ni „d“, zemlja je i dalje nesvrstana i unitaristička tako da se može reći da je u političkom pogledu ta Jugoslavija samo nastavila tamo gdje je bila krajem 80-ih. Na neki način ona je preslika Kine i razvijala se po kineskom modelu. A to znači da ima i golemu mrežu čudnih ureda i uprava, a upravo u jednoj takvoj upravi radi i glavni junak ove knjige.

Mirko Šipka je istraživač natprirodnih pojava u Upravi za neobjašnjive fenomene Saveznog SUP-a (dakle, neka vrsta našeg Foxa Muldera, u knjizi postoji čak i jedna referenca na tu sličnost). Mirko je jako sličan Howardu Silku iz „Counterparta“: godinama radi posao koji ne razumije i koji ga ne ispunjava, živi u dosadnom braku i tipičan je primjer aparatčika koji je prošao sve društvene inicijacije (primanje u pionire, pa omladince, pa studij pa posao) i sada kao stoji na braniku domovine boreći se protiv neobjašnjivih fenomena kojih jednostavno – nema. A nema ih zato što su jugoslovenski stručnjaci najpametniji na svijetu pa svemu nađu objašnjenje J. Doduše, u početku ih malo jebe to što se u njihovom svijetu odjednom pojavljuju četnički i ustaški elementi koji ne bi trebali biti živi jer su ih tajne službe efikasno eliminirale, ali i za to će se pronaći objašnjenje: osim njihove turbo Jugoslavije, ispostavit će se da postoji i paralelna dimenzija u kojoj se bivša država raspala i sada postoje nacionalne države, upravo one u kojima mi sada živimo. Između dviju dimenzija počinju se otvarati portali, sve više ljudi prelazi iz jedne dimenzije u drugu, a to naravno ugrožava tekovine NOB-a, socijalističkog samoupravljanja i inoga, a da bi se to spriječilo i ti portali zatvorili, Šipka i odred vojnih specijalaca prelazi iz njihove u našu dimenziju kako bi pobili sva vodstva novonastalih država i pokrenuli novu revoluciju koja će vratiti „tekovine socijalizma“ u regiju…

Marko je ideju za knjigu imao još prije desetak godina i čak je mislio da krene raditi na njoj odmah poslije „Crvenkapa“, no u početku je htio da to bude horor priča smještena u doba bivše Jugoslavije. No, u međuvremenu je stvarnost postala toliki horor – HDZ na vlasti u Hrvatskoj, Vule u Srbiji itd. – da se okanio ćorava posla i odlučio napraviti distopijski SF roman, u podjednakoj mjeri komediju, dramu i satiru. To je, dakle, odmak od prethodnih Markovih knjiga.

Ono što je slično, Marko piše iz prvog lica jednine. To volim kod njega jer se uspije uživjeti, ući u glavu lika koji priča priču. Marko se gotovo po svemu razlikuje od Mirka, no svejedno je strašno dobro „izuo“ čovjeka koji je cijeli život odgajan u socijalizmu i uvjerenju da je Jugoslavija sve naj. Stil pisanja je donekle drugačiji, rekao bih odrasliji i zreliji. Marko je bio uvjerljiv i kao buntovni student s prosvjeda protiv Miloševića u „Kandžama“, kao seksom opsjednuti književnik u „Crvenkapama“ te sada kao socijalistički pregalac. Jezik ulice iz ranih knjiga ovdje je zamijenio jezik službe, manje je prostota i psovki, ali to je i dalje jezik iz istih labrta: Markov stil je izravan, duhovit, vrlo blizak načinu kako ljudi govore svakodnevno na ulici i to romanu daje čitljivost i tečnost. Dok čitate roman odmah vam pred očima iskoči pop-up slika likova i situacija, a ja sam kao čitatelj vizualni tip koji ne čita brzo već „študira“ i koji si voli sam stvarati slike u glavi. Kod Marka su te slike jasne i iskaču lako i brzo.

Friend koji mi je posudio knjigu veli kako je ovo odlična knjiga za jugo nostalgičare. Mogu se složiti s njim, premda Marka ne bih baš stavio u tu kategoriju. Mislim da smo nas dvojica slični po tom pitanju: ne nedostaje nama ta Jugoslavija kao država, imamo dovoljno kuka na leđima da razumijemo kako se ona morala raspasti jer joj je istekao rok trajanja, problem je u načinu na koji se raspala i u tome što je našoj generaciji na najgori mogući način razjebala djetinjstvo, formativne godine i proces odrastanja. Mi imamo lijepe uspomene iz tog razdoblja ali samo zato što smo bili klinci i žrvanj bivšeg sustava nas još nije bio dohvatio; da jest, možda ne bismo na to razdoblje gledali s takvim ružičastim naočalama. Uostalom, Marko je vrlo dobro svjestan represivnog sustava u kome smo živjeli. Tako, primjerice, i u njegovoj alternativnoj Jugoslaviji 2017. Hrvati su nedovoljno zastupljeni u saveznim tijelima gdje se donose sve važnije odluke, a pravi karakter te države pokazuje činjenica da problem otvaranja dviju dimenzija odluče riješiti ognjem i mačem, na sličan način na koji je JNA početkom 1991. planirala izvršiti vojni udar protiv neposlušnih republika. Vuk dlaku mijenja…

Ako bih morao navesti i neke mane ovog romana, onda je to njegova kratkoća. 170 i kusur stranica lako se i s guštom čita, roman prosto klizi niz grlo, ali dojam je da je brz pripovjedački ritam uzeo svoj danak u plošnosti i jednodimenzionalnosti likova. Neki likovi (pukovnik Mićka, inspektor Kruno) uspjeli su se koliko-toliko profilirati unatoč skromnoj minutaži na terenu, ali većina ostalih je šablonizirana. Također, Marko nije dovoljno istražio dublje aspekte odnosa Mirka i njegovih najbližih, uključujući sina iz naše dimenzije, ali pretpostavljam da je to s jedne strane žrtva kvalitete kako bi se roman priveo kraju, ali i činjenice da Marko nije otac, pa nije htio riskirati da ide preduboko u materiju o kojoj sam ne zna mnogo.

Ali, bez obzira na to, ovu knjigu najtoplije preporučujem svim jugo nostalgičarima ili onima koji su, poput mene, u bivšoj državi proveli zabavno i bezbrižno djetinjstvo, ali i nacionalistima, velikim ovima ili onima, novopečenim tajkunima, današnjim političkim elitama i sličnima da se zapitaju kako bi oni prošli u hipotetskom slučaju da se Jugoslavija nikada nije raspala i da nije bilo rata (jer zna se da u ratu govna uvijek isplivaju na površinu… 🙂 ). Marko nam je dao svoj pogled na pitanje koje smo svi često postavljali ovih godina: što bi bilo, kad bi bilo?; siguran sam da svatko od nas ima svoje mišljenje što bi se i kako odigralo i ono se može podudarati s Markovim ili ne, ali nema sumnje da je on svoju viziju alternativne Jugoslavije izložio na vrlo zanimljiv, duhovit i domišljat način.

Zahvalni Hadžo