Sinoć sam bio prisutan na otvorenju još jedne zanimljive izložbe mladih autora u Galeriji Waldinger. Ovoga puta za divno čudo publika nije podbacila, tako da je ovo bila vrlo dobro posjećena izložba, jedna od bolje posjećenijih u zadnje vrijeme.
Možete vi misliti što god želite o galeriji Waldinger, ali mora se priznati da tamo stvarno ima zanimljivih izložbi za ošacovati, a primjetno je i to da dosta prostora daju mladim umjetnicima što je svakako pohvalno. Tako smo i ovaj put dobili izložbu na kojoj se predstavilo četvero mladih umjetnika iz cijele Hrvatske ali „uparenih“ s četvero kustosa.
O čemu se zapravo radi? Izložba „A4 – 0 (nulto) izdanje“ je dio nacionalnog programa koji povezuje studente likovnih akademija i povijesti umjetnosti zamišljenog s ciljem pripreme budućih umjetnika i kustosa za njihovu buduću profesionalnu suradnju. Putem javnog natječaja na nacionalnoj razini, koji je uključivao studente akademija u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu, izabrani su parovi umjetnika i povjesničara umjetnosti u svrhu organizacije inicijalne „nulte“ izložbe. Sudionicima je ostavljeno na izbor žele li surađivati s polaznicima svog ili nekog drugog sveučilišta.
Izložba je do sada predstavljena u Splitu, Zagrebu i Rijeci, pa je tako došao red i na Osijek da zaključi ovu turneju, barem što se nultog izdanja izložbe tiče. Inače, raspisan je novi natječaj za prvo službeno izdanje projekta (rok je 24. lipnja), pa ako se prepoznate u ovome, evo vam prilike da se prijavite.
Projekt je predstavila Jasminka Babić, viša kustosica Galerije umjetnina iz Splita koja je začetnik ovog projekta preko svog agilnog ravnatelja Branka Franceschija. S njom je bila i Mirela Kordoljak kao koordinatorica projekta te nekoliko sudionica: tri kustosice (Mia Krneta, Anja Tomljenović i Marija Škegro) i jedna umjetnica (Viktorija Križanović, inače gotovo pa domaćica jer je jedina Osječanka u ta četiri para). Dakle, sve dame, sedam samurajki 🙂 …
Mirela je ukratko opisala rad Duje Matetića „Grad koji nestaje“, video instalaciju koja predstavlja odnos starog i novog, odnosno suodnos stare gradske jezgre (Dioklecijanove palače i Peristila) koja se u radu preklapa s Mall Splitom, trgovačkim centrom smještenim na rubu grada (gdje takve nakaradne betonsko-staklene konstrukcije inače i pripadaju). Kroz preklapanje središta Splita i trgovačkog centra vidimo i neke sličnosti u smislu tlocrta i rasporeda, ali je to i jasna poruka kako se grad mijenja i kako središta gradova, kao nekadašnji glavni centri društvenog života, ustupaju mjesto novim centrima, što je posljedica konzumerističkih tendencija modernog društva. Otud i velika svijetleća reklama Mastercarda koja se kočoperi u radu i koja kao da penetrira u staru gradsku jezgru, a pored instalacije nalaze se fotografije Splita od 4. stoljeća do danas uokvirene crnim obrubom poput osmrtnice, što znači da je Split otišao bogu na istinu. Dobro poznata tematika svima nama koji živimo u Osijeku…
Mia je predstavila rad Michela Mesarića „RGB song“, smješten u susjednoj prostoriji galerije. I ovdje je riječ o audio-video instalaciji gdje je umjetnik pokušao vizualno predstaviti zvuk pomoću svjetlosnih zapisa. Taj eksperiment s frekvencijama zvuka i svjetla, odnosno boja Mesarić je započeo istraživanjem zvuka, analognih i digitalnih tehnologija za reprodukciju zvuka, na koje je „nakalemio“ svjetlosne frekvencije i boje u kojoj slika i zvuk tvore jednu cjelinu. Eksperiment je uspio, pacijent je mrtav: cjelina možda jest sinhronizirana, ali rezultat je nepodnošljiva elektronička buka uparena s agresivnim vizualima koji su me nakon jedne minute natjerali da napustim malu prostoriju vrišteći od užasa 🙂 . Dakle, umjetnik je ostvario cilj kada je o meni riječ, premda nisam siguran da mu je to bio cilj…
Anja Tomljenović je predstavila rad Eve Herceg „Suvremena inicijacija“ izložen u središtu glavne prostorije. Riječ je o Evinom diplomskom radu gdje je autorica preko crowdsourcinga prikupila povelik broj kartonskih kutija za jaja koje je pomiješala s ljepilom, samljela i oblikovala u formu ljuski. Autorica je tako povezala nastanak života kroz kutije za jaja i novonastale ljuske, ali i stvorila zanimljivo, upečatljivo i vizualno atraktivno lebdeće djelo kroz koje sam se u nekoliko navrata provlačio tražeći bolji prostor za fotkanje i mogu vam reći da mi nije bilo svejedno: sve to djeluje tako krhko, da je dovoljno da sam ovakav nespretan samo jednu ljusku povukao da bi cijela konstrukcija kolabirala. Izreka „k’o slon u staklarskoj radnji“ mi i inače dobro pristaje, ali eto ovaj put to nisam dokazao i osramotio se pred svekolikim pukom… 🙂
Posljednja je nastupila Viktorija Križanović koja je predstavila rad, hm, Viktorije Križanović „Field Recordings“. Konceptualni rad se sastoji od dvanaest grafičkih otisaka s motivima slavonskih polja i audio segmenta koje je uglazbila glazbenica Ksenija Pešić prema grafičkoj notaciji kao partituru za tri glasa. Na taj način Viktorija pokušava dati glas prirodi, a promatrač sa slušalicama u ušima stoji ispred tih grafika i sluša ono što mu one „govore“. Simpatičan koncept, pa premda meni to zvučno obilježavanje prirode previše vuče na arty-farty new age pizdarije, ovo je ipak mnogo ugodnije slušati nego onaj horor u prostoriji pored. Autorica je napravila i jedan poveći kružok oko sebe kojemu je pojašnjavala što je autorica htjela reći 🙂 , no ja sam zaključio da sam dovoljno vidio i čuo i da je vrijeme da odjašem u pravcu sutona…
Možda ovo nije bila izložba koja me je „kupila“ na prvu, možda sam premator i preciničan da bih uživao u njoj, ali ne žalim što sam joj dao priliku. Kao što rekoh, lijepo je što mladi dobivaju sve više prostora u galeriji Waldinger, i to treba pohvaliti. Inače, izložba je otvorena do 6. svibnja, tako da imate dovoljno vremena da ju ošacujete. OK, znam da nećete, ali moje je da vas pozovom – ponuđen, počašćen… 🙂
Nulti Hadžo
zlihadzoponovojase 