I ove se godine diljem Hrvatske, pa i u Osijeku, održala manifestacija „Noć knjige“ s temom „Budućnost knjige“. Svoj obol manifestaciji dala je i Umjetnička akademija u Osijeku koja je organizirala predstavljanje knjige „Svjetska povijest stripa: od 1968. do danas“ i raspravu o budućnosti istoga. Jer bez poznavanja povijesti nema ni budućnosti, right?
Malo je falilo da propustim ovu prezentaciju. Toliko je bilo događanja povodom Dana knjige da se ova promocija izgubila među njima, ali tu je drugarica T. koja me pitala da li dolazim pa eto, njojzi hvala. Nije se baš okupilo mnogo svijeta, bilo nas je možda 20-ak, što bi optimist objasnio onim mnoštvom događanja od gore, a pesimist (ili realist 🙂 ) žešćom kurcoboljom ekipe za strip. Dakle, ako je po posjećenosti ovoj tribini suditi, budućnost stripa je vrlo crna, no govornici ipak ne misle tako…
A govornici su bili Papro iz udruge HAS (Hrvatski autorski strip), strip crtači Dubravko Mataković i Domagoj Rapčak (u sjajnoj crnoj majici Del Boya u pozi „Kuma“) te stripovski i filmski fan(atik) Luka Pejić, asistent na Filozofskom faksu, nama alternativcima poznatiji kao polovica braće Pejić koji snimaju one super mockumentarce iz Zone sumraka, odnosno Višnjevca 🙂 .
Luka je održao i uvodno predavanje o knjizi „Svjetska povijest stripa: od 1968. do danas“ američkih autora Dana Mazura i Alexandera Dannera. Knjiga je dosta obimna (više od 300 stranica), izvorno je objavljena prije četiri godine, a ove godine pojavilo se i hrvatsko izdanje.
Iako naslov sugerira da knjiga počinje 1968., autori u kraćem uvodnom dijelu ipak idu malo dalje u prošlost. Hm, malo dalje, da, do slika u spiljama i antičkih crteža kojim potvrđuju svoju inicijalnu tezu da je strip univerzalni medij, svojstven svim kulturama te da niti jedna ne polaže copyright na njega. Autori se potom prebacuju na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kada je strip bio crna ovca umjetnosti, nedovoljno cijenjen, nedovoljno plaćen i, pored svega toga, izrazito cenzuriran.
Šezdesete su donijele tektonske promjene u stvaranju i prihvaćanju stripa i njegovom pretvaranju iz dječje zabave u ozbiljno štivo za odrasle. Posebno je značajna bila upravo revolucionarna 1968. godina: to je vrijeme studentskih prosvjeda, masovnih radničkih štrajkova, nemira, borbe za građanska prava, antiratnih prosvjeda i drugih oblika aktivizma koji su se neminovno odrazili i na strip. Dodajmo tome i još neke začine iz tog vremena, poput jačanja kontra- i supkulture, pojave hipija, feministica, jačanja seksualnih sloboda te pojave LSD-a i drugih „sredstava za širenje percepcije“ i dobivamo plodno tlo za pojavu novog stripa i novih strip autora.
Tijekom 70-ih, kako su odjeci ’68. jenjavali, tako je i strip oštrica znatno otupjela, pojavila se nova cenzura tako da je strip ponovo upao u manju crnu rupu, uz iznimku nove generacije europskih i japanskih autora, da bi medij novi uzlet doživio početkom 80-ih pojavom velikog broja novih autora koji su redefinirali strip (Moebius, Frank Miller, Alan Moore…). Meni kao filmoljupcu neki od ovih autora poznatiji su kao autori predložaka za manje ili više dobre filmove (Mooreovi stripovi „V For Vendetta“ i „The Watchmen“, Millerovi „Sin City“ i „300“).
Početkom 90-ih strip počinje dobivati i prestižna priznanja, pa je tako 1992. Art Spiegelman dobio Pulitzerovu nagradu za svoj strip „Maus“ kao jedini strip kome je to pošlo za rukom. Do današnjeg dana strip je uspio preživjeti i održati se unatoč zlogukim prorocima koji su mu, kao i knjizi uostalom, predviđali propast u borbi s novim tehnologijama.
Luka je iznio i zamjerku ovoj knjizi upozorivši kako se ona ne može zvati svjetskom poviješću jer uopće nije pokrila područje bivšeg Sovjetskog Saveza niti Jugoslavije, a ja bih dodao da bilo koja knjiga koja ne nađe za shodno barem uzgred spomenuti Alana Forda je bezveze. Naravno, knjiga je pisana iz amerocentrične perspektive (mi pa mi pa mi, a onda netko treći, tamo neki Francuzi, Talijani, Japanci i slični kurci-palci), što je i inače američki rakurs na svijet, pa to i nije ništa čudno.
Zatim je Papro „zapaprio“ nekim svojim zanimljivim opservacijama o stripu u bivšoj državi, spomenuvši kako je prvi strip u SFRJ nakon rata (1948.) objavljen upravo u Osijeku, u Glasu Slavonije, i to je bio Bordin „Udarnik Ratko“. Nadopunio je Lukin raport podacima o Giraudu, Ecou, čak i filmašu Felliniju, a onda se rasprava odmakla od prošlosti prema sadašnjosti i budućnosti.
Domagoj i Luka su predstavili svoj strip u nastajanju temeljen na Lukinim doživljajima iz Tanzanije ili nekog sličnog zabitog kutka ove planete, koji se za sada može naći na netu ali na fizičko izdanje morat će još pričekati. Na moje pitanje kakav je položaj stripa danas obzirom na internet, društvene mreže i ostala zla suvremenog svijeta, svi su se sugovornici složili kako je glavni izvor prihoda autorima i dalje tiskani strip koji još uvijek ima vjernu sljedbu, ali su priznali i da sve polako prelazi na web koji se pokazao jako dobrom platformom, posebice za mlade autore koji traže načine da se predstave široj javnosti. Dubravko je ponovio kako nema boljeg osjećaja od držanja stripa u ruci te je izrazio uvjerenje da digitalni strip ipak neće prevladati, barem ne tako skoro.
I to je bilo to, sve skupa tek sat vremena. Možda malo premalo za temu o budućnosti stripa ali dobro, o tome će se sigurno još mnogo razgovarati. Ugodna atmosfera, zanimljivi sugovornici koji nisu htjeli previše daviti i sasvim fin način da se obilježi Dan knjige. Vidimo se za godinu dana na nečemu sličnom, nadam se…
Udarnik Hadžo
zlihadzoponovojase 