Smrt Staljina by Armando Iannucci (2018.)

„Smrt Staljina“ je jako dobra politička farsa o lešinarima koji se glođu za vlast nakon što veliki vođa otegne papke, podjednako primjenjiva na Sovjetski Savez početkom 50-ih, ali i na brojne sustave i režime do dana današnjeg, uključujući i ovaj u kome imam (ne)sreću da živim… 

Armando Iannucci je škotski scenarist i redatelj s istančanim osjećajem za dobru satiru. Široj publici možda je najpoznatiji po odličnoj TV seriji „Veep“ („Potpredsjednica“) koja je Juliji Louis-Dreyfus konačno omogućila da pobjegne iz sjene Ellen iz „Seinfelda“, no zahvaljujući filmu o Staljinovoj smrti, to bi se moglo promijeniti.

Naime što, film je postigao velik uspjeh u svijetu, pogotovo u kritičarskim krugovima kojima i sam pripadam (koliko sam puta prokleo sudbu gorku što me tako kaznila 🙂 ), ubrao je i ponešto nagrada po arty-farty festivalima, no najveći push dobio je ni manje ni više već od Staljinovog nasljednika lično – druga Putina, koji je film zabranio za prikazivanje u Rusiji. Naravno, nije ga on zabranio osobno već neki od Putinčića koji mu vire iz šupka, u ovom slučaju ruski ministar kulture koji je zabranu opravdao riječima da „film na izrazito podrugljiv način ismijava kompletnu povijest jedne države koja je porazila fašistički režim, a ide toliko daleko da čak i vrijeđa Staljinove žrtve ”.

Jedno jedino kino u centru Moskve, Pioneer Cinema, lansiralo je odjeb zabrani i prikazalo je film na dvije od 11 zakazanih projekcija, koje su sve bile rasprodane. Epilog pretpostavljam pogađate: nakon druge projekcije policija je upala u kino i najebala se bliže i daljnje rodbine svima tamo, tako da je film prestao s prikazivanjem. Ako slučajno niste bili u kinu tijekom upada policije, a pretpostavljam da niste, ne očajavajte: kako je to otprilike izgledalo možete vrlo vjerno i detaljno saznati ako pogledate ovaj film i uvjerite se kako ruske vlasti dlaku mijenjaju, ali ćud nikada.

Godina je 1953., Staljin je na vrhuncu moći kao i njegova strahovlada: s jedne strane gledamo njega i članove Centralnog komiteta kako uživaju u finim jelima i pićima i zabavljaju se uz western filmove Johna Forda, a s druge strane stotine pripadnika tajne službe NKVD-a svake večeri idu u noćne racije odvodeći iz domova svećenike, intelektualce, gejeve i sve druge „neprijatelje sustava“ koji su nešto zgriješili mišlju, rječju, djelom ili propustom, ali uglavnom zato što ih je netko prokazao, najčešće susjed, prijatelj ili čak član obitelji. Svatko tko se našao na tim zloglasnim listama neprijatelja mogao je očekivati da će biti ubijen, poslan u gulag ili strpan u zatvor. Sve će se to stubokom promijeniti nakon što veliki vođa doživi moždani udar u svojoj dači i umre, a ono što će uslijediti je ruska verzija „Igara prijestolja“ gdje počinje bespoštedna borba članova CK-a za kontrolu i vlast, a u konačnici i za vlastito preživljavanje.

Na čelu te borbe, poput dva ovna na brvnu, nalaze se moćni šef NKVD-a Lavrentij Berija (sjajni Simon Russell Beale) koji je alfa i omega za liste za odstrijel i čovjek s kojim nije dobro biti u zavadi, te Nikita Hruščov (također odlični Steve Buscemi), sekretar moskovskog CK, političar u usponu ali nesiguran u svoj status kod velikog vožda tako da sa ženom vodi bilješke o tome koje viceve je pričao i kako je Staljin na njih reagirao te tako potvrđuje da će dočekati živ iduće jutro. Njihove metode borbe za prevlast su različite: Berija to čini snagom terora i prijetnjama o kompromitirajućim materijalima koje ima o svim članovima CK, dok Hruščov to radi modernije, kroz mingling i networking. Obojica se trude biti dobri s Georgijem Malenkovim (Jeffrey Tambor), Staljinovim zamjenikom i novim glavnim sekretarom partije, ali čovjekom koji se boji vlastite sjene. Hruščov pridobiva jednog po jednog člana CK na svoju stranu, uključujući i marginaliziranog ali još uvijek utjecajnog ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova (montypythonovac Michael Palin) koji je završio na listi za odstrijel zajedno sa suprugom noć uoči Staljinove smrti, ali ga je Berija odlučio poštedjeti kako bi dobio njegovu naklonost. Detalj koji će Hruščovu donijeti stratešku prednost je podrška maršala Žukova (Jason Isaacs), heroja Drugog svjetskog rata, čiji će vojni puč slomiti Berijin NKVD i dovesti Hruščova na vlast.

Buscemi i Russell Beale su sjajni i samo zbog njihovog nadmudrivanja vrijedi pogledati ovaj film, ali ne treba zaboraviti ni ostatak ove ekipe koji su se fino (neki čak i previše) uživjeli u uloge koje glume, uspijevajući ih prikazati kao korumpirane, moći gladne gadove ali s dovoljnom dozom humora i zajebancije. Jedan od najvažnijih razloga te opuštenosti koja postoji među castom svakako je Iannuccijevo insistiranje da glumci ne pričaju nikakvim ruskim naglaskom već da govore onako kako govore kod kuće, britanskim ili američkim engleskim, što je i njihovu glumu učinilo prirodnijom te pojačalo komične efekte.

Jedno od pitanja koje se od početka provlačilo je pitanje povijesne autentičnosti i utemeljenosti, i dosta je ljudi isticalo da se film ne drži povijesnih činjenica k’o pijan plota. Iannucci je morao opetovano ponavljati kako ovo nije biografski film, kako čak nije ni snimljen po povijesnim događajima i faktualno točnim podacima (osnova za film je strip roman Fabiena Nuryja i Thierryja Robina „Staljinova smrt”) te kako film jest zasnovan na povijesnim događajima i ličnostima ali na način kako ih je on doživio.

Unatoč karikaturalnosti likova i njihovom svođenju na razinu cirkuskih nakaza, dosta toga u ovom filmu doista se odigralo, možda čak i gore od onoga što je ovdje prikazano. Npr. scene odvođenja ljudi iz njihovih domova uz malu šansu da će se ikada vratiti, ili sjajna scena kada NKVD nakon voždove smrti dekontaminira daču, a to uključuje ubijanje kompletne posluge kao svjedoka (čak i Staljinovih dvojnika i vojnika koji su bili na straži). A ne sumnjam ni da se odigrala, ili se mogla odigrati, i legendarna uvodna scena kada Staljin sluša prijenos uživo nekog Mozartovog djela i onda od direktora radio postaje traži snimku tog djela koju oni naravno nemaju jer je koncert izveden uživo pa direktor naređuje orkestru da ostanu i ponovo odsviraju cijeli koncert, uz novog dirigenta kojeg su doslovno izvukli iz kreveta u pidžami i novu publiku koju su djelatnici kazališta doveli s ulice da bi bilo što više ljudi. „Nitko neće biti ubijen“, umiruje diša uznemirene glazbenike, ali da nikom nije svejedno, nije. O uspjehu ovakvih diktatorovih zahtjeva ovisi hoćeš li se naći na popisu ili ne i hoćeš li dočekati novo jutro…

Film će se dopasti onima koji vole satiru i crni humor (tipična lajna: dok CK stoji okupljen oko voždovog tijela netko predlaže da se pozove najbolji liječnik u Moskvi, na što dobiva odgovor da su najbolji liječnici ili mrtvi ili u gulagu 🙂 ) ili apsurd montypythonovskog tipa: Molotov pljuje po svojoj ženi kao izdajici sustava da bi ju idućeg trenutka ugledao na kućnim vratima i pojurio joj u zagrljaj). Ima i čisto komičnih scena, poput one kada se ekipa svađa oko toga kako će podići beživotno vođino tijelo jer nitko ne želi stati među njegove popišane noge, ali ovo je ipak gorak, opor humor koji vam na trenutke zastane u grlu (dobro, ja sam mislio da je to od kokica… 🙂 )

Iannuccijeva satira vremenski se referira na Sovjetski Savez 50-ih, ali njegov film je i više od toga: to je ujedno i upozorenje da je borba za vlast i moć oduvijek bila jednako brutalna i okrutna, i takva je ostala do danas. Možda je razlika samo u tome da se političke suparnike više ne eliminira fizički (iako se to još uvijek događa, evo baš u današnjoj Rusiji pod Putinom koji se na taj način obračunava s opozicionarima, novinarima ili oligarsima koji ne plešu kako on svira). S te strane, dakle, Rusija se nije mnogo odmakla u ovih 60 i kusur godina, ali nisu se mnogo promijenile ni beskrupulozne barabe i spletkari žedni vlasti. Uostalom, cirkusanti poput Trumpa, Berlusconija ili Pernara bi se savršeno uklopili u ovaj cirkus Kolorado…

Preporučujem vam da bacite oko na ovaj film ako vam se ukaže prilika, ali ne očekujte salve smijeha. Očekujte pametno napisanu i režiranu i sjajno odglumljenu satiru izrazito pozorišnog karaktera (osim nekih masovki vani, gotovo cijeli film se odvija u zatvorenim prostorima i ima izraženu komornu crtu). Nekome se možda neće dopasti tolika karikaturalnost likova, kao ni činjenica da njihove verbalne eskapade na trenutke znaju postati naporne, ali osim tih manjih prigovora, ovo je jako dobar film.

Hadžo na popisu za odstrijel

 

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s