Ovoga tjedna u Osijeku (i dijelom u Đakovu) održavaju se Dani Julija Knifera u organizaciji Umjetničke akademije i ima tu svašta nešta zanimljivo za vidjeti, pa sam i ja odlučio dići lijeno dupe i ovjeriti nešto iz bogate ponude…
Dani Julija Knifera održavaju se po treći put od 25. – 28. travnja i radi se o godišnjoj manifestaciji čiji je cilj pružiti Osijeku interdisciplinarnu manifestaciju inspiriranu likom i djelom Julija Knifera kao velikog slikarskog imena, ali i umjetnika koji je poznavao sve oblike umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Ujedno se ovom manifestacijom stvara platforma za predstavljanje mladih umjetnika i znanstvenika.
Svake godine manifestaciju organizira drugi odsjek UA, a ove godine radi ju novoustrojeni Odsjek za novu glazbu, pa se stoga i osnovni koncept manifestacije uglavnom vrti oko glazbe, iako su zastupljeni i drugi oblici umjetnosti. Ima tu svašta nešta – radionica, predavanja, izložbi, kazališnih predstava, okruglih stolova i naravno koncerata.
U srijedu je održano svečano otvorenje u Prolazu Julija Knifera, onoj maloj uličici između Eurodoma i Zavoda za zapošljavanje, dvije ustanove koje često pohodim iz teško dokučivih razloga 🙂 , a istog dana održan je i okrugli stol „Note Kniferovog meandra – glazbeni korijeni Kniferovog koncepta“ s četvoricom gostiju koji su razgovarali (ili su trebali razgovarati) o korištenju glazbe u svom i Kniferovom umjetničkom djelovanju.
Da stvari baš neće ići kao po špagi dalo se naslutiti već iz činjenice da je okrugli stol bio zakazan za bizaran termin – u tri popodne. Mislim, znam da je program opširan i sve, ali tri popodne, po najvećoj sunjari, pa to je sumanuto, savršen termin da ti nitko ne dođe 🙂 . Zato nas je i bilo jedva desetak, možda koja glava više. I to se tek kasnije „popunilo“, na početku predavanja bilo je više ljudi za stolom nego nas u publici.
Moderator je bio stari lisac Igor Gajin koji je za stol doveo dva teoretičara umjetnosti, Krešimira Purgara i Igora Loinjaka, te dva „praktičara“ umjetnosti, Dubravka Matakovića i Gorana Lišnjića. Ideja je bila s teorijskog aspekta malo prodivaniti o utjecaju glazbe na Kniferovu umjetnost (obzirom da je sam Knifer govorio kako su njegovi legendarni meandri nastali pod uticajem Igora Stravinskog i njegovih kompozicija).
Iako se Igor svojski trudio svojim pitaanjima usmjeriti Purgara i Loinjaka da se drže teme, ova dvojica su okrugli stol iskoristili da popričaju o svemu i svačemu, od recepcije i interpretacije umjetničkog djela do Maljeviča i kraja umjetnosti. To je bio rakurs primjereniji predavanju za studente umjetnosti nego za jedan ubogi okrugli stol i, barem meni, to je brzo postalo dosadno i zamorno filozofiranje koje me je uspavalo. Možda je to do toga što nisam imao uobičajenu popodnevnu dremku, vrag će ga znati…
Atmosfera se malo podigla kada su na red došli „praktičari“. Mataković je govorio o utjecaju glazbe na svoje stripove te je tom prilikom opovrgao teze da su njegovi rani radovi punk stripovi. Istaknuo je kako je velik utjecaj na njega u mladosti izvršio talijanski crtač Benito Jakoviti (autor kultnog Coco Billa), a što se glazbe tiče njega je punk samo površno zakačio, više je bio tip koji se ložio na Bowieja, Hendrixa i ine. I dan danas glazbu sluša dok radi, ali više kao pozadinu i ne utječe na njegov rad, a što se glazbe koju sluša tiče sve može proći osim estrade.
Meni osobno najzanimljiviji dio predavanja bio je razgovor s Goranom Lišnjićem, liderom i pjevačem prve osječke punk/post punk grupe Diskretni šarm buržoazije koji je nakon 1984., kada se bend raspao, otišao u nekom totalno drugom smjeru okrenuvši se elektronici, produciranju i radu u kućnom studiju. Ljubiteljima eksperimentalne elektronike poznatiji je možda po projektu Lebensformen koji je trajao od 1992. do 2000. godine, ali Goran je i danas aktivan, iako duboko u undergroundu i ispod radara. Kao informatičar koji se bavi programiranjem, također je istaknuo važnu ulogu glazbe u svemu što radi, a za sam kraj njegovog izlaganja (i predavanja) prikazao nam je i tri kratka filmića, jedan iz 80-ih, jedan iz 90-ih i jedan recentan, gdje je pokazao način na koji spaja filmsku i glazbenu umjetnost s obilatom upotrebom semplova, pod očitim utjecajem Noise Slovenische Kunsta, sovjetske avangarde prve polovice prošlog stoljeća ali i redatelja Davida Lyncha kome je posljednji filmić bio i posvećen.
Na koncu je okrugli stol tek donekle uspio. O odnosu Knifera prema glazbi i obrnuto nismo mnogo saznali, dobili smo samo puno teorijskog trkeljanja, dok je drugi dio bio mnogo zanimljiviji jer su Mataković i Lišnjić govorili o osobnim iskustvima i važnosti glazbe za umjetnost kojom se bave tako da mi je to mnogo bolje sjelo. Bit će još zanimljivih stvari na ovogodišnjim Kniferovim danima, pa ako još nešto ošacujem, podijelit ću to s vama, na vašu neizmjernu žalost… 🙂
Hadžo koji meandrira
zlihadzoponovojase 