Dani Julija Knifera: Koncert četiri akademije @ Filozofski fakultet, 27. 04. 2018.

U petak se u dvorani Filozofskog faksa odigralo nešto što organizatori kažu da još nismo imali prilike vidjeti: po prvi put studenti instrumentalističkih smjerova s četiri akademije zajednički su nastupili na jednom koncertu. Pa kako ja volim biti dijelom povijesti kao i svako od vas, ukazao sam se na tom spešl iventu i preživio… 🙂  

Dani Julija Knifera održavaju se punom parom. Bio sam na otvorenju manifestacije, pa na okruglom stolu o utjecaju glazbe na umjetnost, a planirao sam ići i na koncert studenata Umjetničke akademije iz Splita u četvrtak, no kako smo baš za taj dan dogovorili (d)ruženje kod mene na terasi, to je propalo. Ali, znao sam da će ta ekipa nastupiti na koncertu dan kasnije na Filozofskom, pa sam imao priliku za popravni.

Ono po čemu je ovaj koncert značajan, vele organizatori, jest to što je to prvi put da studenti instrumentalističkih smjerova s četiri Umjetničke akademije zajednički nastupaju na jednom koncertu. Tu su studoši Umjetničke akademije iz Osijeka, Muzičke akademije iz Zagreba, Umjetničke akademije iz Splita i Muzičke akademije u Puli, zastupljene s jednim ali vrijednim studentom.

Koncert je počeo točno u minutu što cijenim, a cijenim i to što su oni koji su kasnili pristojno čekali da izvođači završe svoju točku i tek onda su ulazili ili izlazili iz dvorane. To su mali znaci pristojnosti i kulture koji polako izumiru, pa ih je tim važnije spomenuti. Dvorana inače nije bila ni dopola puna, što može biti problem njezine veličine ili nezainteresiranosti opće populacije za ovaj događaj ili slabog marketinga ili svo troje, ali tko je bio lijepo se proveo (uglavnom).

Ono što mi se u globalu dopalo je raznolikost repertoara koju smo dobili, a posebice to što je fokus bio na domaćim, uglavnom recentnim i manje zastupljenim autorima koji ne dobivaju često prostor na koncertima poput Osječke glazbene srijede. Za početak nas je kompletna ekipa (njih 15-ak ako sam dobro prebrojao stanje glava) uvela u program skladbom „Workers Union“ nizozemskog skladatelja Louisa Andriessena, eksperimentalnim, ritmički zanimljivim ali i napornim djelom. Bilo je zanimljivo čuti raznorodne instrumente poput harfe, harmonike, tamburice i kojekakvih gudačih i puhačkih instrumenata kako komuniciraju u ovom složenom djelu koje nema unaprijed zadanu melodiju već svaki instrument svira različite note uz strogo određenu ritmičku podlogu. Ovo je tip djela koje ima trajnu vrijednost jer traje li ga traje (dobrih 15 minuta), ali meni je to bilo kao da su postavili četiri cirkulara jednog pored drugog i počeli piliti drva istovremeno. Možda sam ja duduk za tu, kako ju ja nazivam, novokomponiranu klasičnu glazbu, ali ovo je baš bila žešća pilana.

Ipak, u nastavku programa stvari su se počele mijenjati. Jedini predstavnik akademije u Puli, Petar Hašć, predstavio se s dvije skladbe od kojih mi se jako dopala njegova verzija suvremenog klasika napisanog za harmoniku, „Golden Rocks in the Moonlight“ pokojnog Adalberta Markovića. U uvodnoj skladbi momak se sa svojim instrumentom malo „izgubio“ u moru izražajnijih instrumenata koji su se borili za pozornost slušatelja, ali u solo varijanti pokazao je da je vrstan harmonikaš koji dobro poznatom djelu pristupa na jedan novi, svježi način.

Naravno da ni ova manifestacija nije mogla proći bez barem jednog djela Herr Bobića, pa je Ansambl za novu glazbu UAOS-a pristupio njegovom djelu „Molto Baranja za tamburaški ansambl“. Konačno nešto što ima melodiju, fala kurcu, ali ne samo što ima melodiju već pokazuje da tamburaška glazba ne mora biti šrot tipa „otvor’ ženo kapiju“ i slično smeće koje izvode seoske propalice i budaletine koji ništa u životu ne znaju raditi pa ajmo lupati po tamburi jer to čobani vole 🙂 . Tamburica je plemenit instrument, a kada se takva glazba cijepi s jazzom, doda malo vokaliza i nekoliko zanimljivih ritmičkih breakova gdje ova desetorica svoje instrumente ne sviraju već udaraju po njima, dobijete pravu poslasticu. A kada vam to kaže netko tko tamburu organski ne podnosi, onda to nekog kurca valjda znači…

Sljedeći na meniju bila su tri gitarerosa (Antonio Kolovrat, Antonio Knezović i Juraj Radić) koji su na tri akustare izveli sad već skoro pa legendarno djelo Sanje Drakulić, profesorice s UAOS-a, „High Spirits“. Mlada osječka trojka možda nisu zagrebački gitarski trio, koji je ovu skladbu snimio i s njom postigao zapažene uspjehe, ali su unijeli sebe u ovu lijepu skladbu s mediteranskim motivima i rezultat je bio jako ugodan.

Potom su se na binu popeli Splićani – osam puhača (flauta, klarineti i saksofoni) u pratnji lika za bubnjevima i priuštili nam vrhunac cijelog koncerta – tri skladbe različitih autora i senzibiliteta ali odlično „uparene“. OK su mi bili i Guillaume Ortie i Dubravko Detoni sa svojim „Zaboravljenim muzikama“ gdje je ekipa smiksala aeksperimentalni jazz s melodičnijim dijelovima koji vuku na filmsku glazbu (Henri Mancini, Nino Rota…), mardi grass, čak i big bend zvuk, no kupili su me odličnom obradom „Peaches en Regalia“ Franka Zappe. Zappa je bio možda i najveći jazzer među rockerima, a ovo je jedan od highlightova cijele njegove karijere, sjajan komad fusiona jazza i progresivnog rocka uz sjajnu, funkom nasaftanu ritmičku podlogu. Čuo sam tonu raznih verzija ove pjesme i niti jedna nije bila loša, pa Splićanima svaka čast na hrabrosti da se uhvate u koštac s ovom skladbom i na umješnosti da ju izuju iz cipela.

Za sam kraj ostavljen je nastup ASMANGU-a, što mu ga dođe Ansambl studenata muzičke akademije za novu glazbu iz Zagreba koji su pripremili 11 folk napjeva, na što sam ja vrišteći pobjegao iz dvorane. OK, imao sam druge dogovore, a program se malo previše odužio pa stvarno nisam imao ni vremena ni živaca za tamo neke folk napjeve.

Dakle, odgledao sam taj povijesni nastup četiri akademije i nije bilo loše, premda imam dojam da su mi najmanje sjele upravo one dvije skladbe koje su izvele sve četiri akademije zajedno. No dobro, to sam ja, ali ono što ću svakako pamtiti je nastup splitskih akademičara te mi je sad još žalije što nisam večer ranije bio na njihovom solo nastupu. Nadam se da ću imati priliku ispraviti tu pogrešku, ali i da će ovakvih zajedničkih svirkata biti još više.

Hadžo, povijesna greška

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - koncerti. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s