Projekcijom filma „Košarkar naj bo“ (Neka bude košarkaš) jučer su u osječkom kinu Urania započeli 3. Dani Slovenije u Slavoniji.
Politički odnosi dviju susjednih država na jako su niskim razinama (nemojmo se zavaravati: i Rvati i Zlovenci su balkanski ološ kojeg ni pristupanje „mitskoj“ EU nije uspjelo pretvoriti u civilizirane narode niti će 🙂 ), ali i takva bagra ima kakvu-takvu kulturu te kulturna razmjena ipak postoji. Dokaz za to su i Dani Slovenije u Slavoniji koji se održavaju po treći put u Osijeku.
Iako se očekivao veći odaziv publike, pogotovo one mlađe jer se prikazivao film namijenjen njima, dvorana kina nije baš bila slavno popunjena, a prevladavli su bjeloglavi supovi poput mene. Prizor možda nije bio ugodan za oči ali je bio ugodan za želudac jer su u predvorju kina bile izložene još vruće pekarske kiflice s čokoladom i marmeladom, pa kako nisam bio siguran što je bolje, nemilosrdno sam tamanio oboje 🙂 . Naravno, ne sam, ipak nisam toliki kapacitet, ali manje prisutnih značilo je više kiflica u kljun za nas koji smo tamo.
Prije same projekcije filma publika je morala otrpjeti govoranciju u kojoj su se izmijenjivali Smiljana Knez, veleposlanica Republike Slovenije u RH, Žana Gamoš, zamjenica gradonačelnika Osijeka, Dragan Vulin, predsjednik županijske skupštine te Zvonko Horvat, tajnik Slovenskog kulturnog društva Stanko Vraz u Osijeku, dok je „domaćica“ manifestacije bila direktorica Osječkih kinematografa Marijana Bošnjak.
Uvijek se pitam koja je svrha detaljno prolaziti kroz program koji svi mi ionako držimo u ruci, a ima ga i na netu gdje hoćeš i svatko može odabrati što ga zanima. A program će biti bogat i raznolik, za sve generacije: od projekcija slovenskih filmova, fotografske izložbe, izložbe o slovenskim arhivima, konferencije o novim tehnologijama, pa do mednog doručka u Osnovnoj školi Franje Krežme na 20. svibnja – Svjetski dan pčela. Ove godine posebna pažnja je posvećena liku i djelu arhitekta Jože Plečnika kroz izložbu, predavanje i dokumentarni film o njemu.
Potom je uslijedila projekcija filma „Košarkar naj bo“ redatelja Borisa Petkoviča. Film spada u žanr filma za djecu i mlade (i one koji se takvima smatraju), no ma koliko si ja utvarao da sam još mlad, jebiga, svaki pogled u ogledalo me demantira 🙂 . Zato me ne tangiraju ni zanatski kvalitetno napravljeni filmovi za mlade iz serijala „Koko i duhovi“ pa nisam nešto doživio ni ovaj film.
Usporedba s Kokom nije slučajna jer je i „Košarkar“ nastao po megapopularnoj knjizi za tinejdžere Primoža Suhodolčana o 14-godišnjem nespretnom Ranti koji postaje najbolji košarkša školskog tima, osvaja srce najbolje ribe u školi i povlači „Ibro dirka“ foru kad se odbija prodati većem klubu kojega vodi lokalni mafijaš. Najveći problem filma je što on djeluje poput okamine iz razdoblja kada je knjiga objavljena (sredinom 80-ih): sve u filmu djeluje tako starinski i dobro očuvano, a onda vam idilu pokvare povremeni upadi laptopa, mobitela i selfieja koji dočaravaju da je ovo ipak današnje vrijeme.
Ali današnji klinci ne govore ovako i ne ponašaju se ovako: to zna svatko tko je proveo makar i jedan dan u nekoj osnovnoj školi, no obzirom da je autor knjige ujedno i scenarist filma, nije čudo što je on potpuno izvan tokova i bolje bi bilo da je film u potpunosti zadržao u prošlom stoljeću gdje po svom općem ugođaju i pripada.
Problem je i karikaturalna gluma, prvenstveno odraslih, koji su očito pogrešno pomislili da je film parodija, a općem dojmu ne pomaže ni činjenica da je glavni lik jednostavno prestar za ulogu 14-godišnjaka, a njegova majka premlada za svoju ulogu itd. Da ne nabrajam dalje, film je simpatičan, na trenutke zabavan (odlična fora s početka filma da Ranta spava u dvosobnom krevetu jer mu je tijelo u jednoj sobi a noge u drugoj 🙂 ), ali ništa više od toga.
Po završetku projekcije organiziran je i razgovor s redateljem filma. Boris je ukratko opisao sam proces snimanja, izbor glumaca (neki imaju filmsko iskustvo a neki su naturščici), rekao je i kako su mu inspiracija za film bile i epizode kultnih „Smogovaca“ koje je pogledao što pojačava tu retro spiku koju film ima, a na samom kraju ugodnog čavrljanja upitao je okupljene zna li itko gdje se nalazi kafana „Kod Ljube Trovača“ po kojoj je Marko Brecelj snimio svoj najveći anti-hit. Boris kaže kako mu je Brecelj rekao da je pjesma uspomena na vrijeme kada se viđao s jednom curom iz Osijeka, međutim poslije je naše vijeće (ne)mudraca prodiskutiralo temu stojeći ispred ulaza u kino i zaključili smo da u Osijeku nije bilo kavane koja se tako zvala. Možda je Boris pobrkao lončiće jer je čuo da u gradu postoji Jozo Trovač, ali to je neka sasvim druga priča i nema veze s Breceljem.
Koliko ja znam, a pričao sam s Breceljem kad je zadnji put bio ovdje, Ljuba Trovač jest postojao ali to je bila neka opskurna kafana u Sloveniji, a to što se u pjesmi spominje Drava ne mora imati veze s Osijekom obzirom da Drava, jelte, teče i kroz deželu. Do takvog je zaključka došlo vijeće mudraca, a ako ima netko s više informacija o eventualnom osječkom Ljubi Trovaču, neka me prosvijetli. Bila bi to baš dobra fora da se otkrije da je doista riječ o jednom osječkom liku koji je, eto, ušao u legendu underground glazbe na ovim prostorima.
Dakle, dobar provod u dosadni, kišni ponedjeljak navečer. Film je mogao biti i bolji, ali kad se sve zbroji ne žalim što sam otišao. A pokušat ću, ako stignem, ošacovati još nešto iz ovogodišnjeg izloga Dana Slovenije u Slavoniji.
Zlovenac Hadžo
zlihadzoponovojase 