Osječki jazzeri iz benda Sing Song Swing i u krnjem sastavu su potvrdili svoju kvalitetu, a prostor terase kafića Uzdravlje ponovo se pokazao kao jedan od akustično najboljih prostora u gradu.
Da, i Osijek ima svoj kafić Uzdravlje. Stariji među vama možda se sjećaju popularnog sitcoma „Cheers“ iz 80-ih s Tedom Dansonom kao vlasnikom birtije u Bostonu „gdje svatko zna svačije ime“. Taj koncept preuzeo je vlasnik kafića u prostoru bivše osječke tvornice papira Litokarton koji je prije pet godina otvorio lokal u samom centru grada i uredio ga u pubovskom stilu, s pločom iznad ulaza identičnoj onoj iz serije.
Bio sam tamo više puta, najčešće ljeti kada u dvorište iznesu stolove i stolice i otvore ljetnu terasu. Tu i tamo zalomi im se i neka svirka, prije par godina imali su redovne mjesečne nastupe benda Sing Song Swing, prošlo ljeto malo su „štekali“ po tom pitanju, a pred početak novog upriličili su nam nastup Sing Song Swinga ali u krnjem izdanju.
Događaj je najavljen pod nazivom Miling & Friends jer su nastupili Vjekoslav Miling Čole na gitari, ujedno i vođa benda, Ivan Fekete na basu te Petra Marković kao vokal i flautistica. Petra je odnedavno postala nova službena pjevačica benda i prvi put sam ju imao prilike gledati uživo nedavno na Međunarodni dan jazza, ali je imala ograničenu minutažu pa je ovo bila prilika ošacovati ju kako izvodi cjelovečernji program.
Koncert je bio najavljen za 20 sati i, nećete vjerovati, točno u 20 sati je i počeo. To se cijeni. Ja sam zauzeo stol u prvom redu do mora, a ostatak ekipe polako je kapao (drugarica T., drug K. i Herr O.). Svi su stolovi bili zauzeti, nije bila neka gužva da su ljudi morali stajati, vrijeme je bilo ugodno, večer topla (neki sivi oblaci su se nadvijali nad gradom ali se, na svu sreću, nisu „olakšali“ nad našim glavama 🙂 ), a od vječnih neprijatelja Osječana – komaraca – najbolja je zaštita odjeća dugih rukava. U početku vam bude malo vruće dok još sunce sija, ali kasnije, kada padne noć (i zovem upomoć) bude čist’ ugodno, plus ne jebu vas sitne krvopije kojih ove sezone ima više nego obično.
Koncert je zamišljen klasično u tri seta od po 45 minuta uz dvije pauze između. Čole i Ivan svaki su set otvorili s par instrumentala, čisto da malo zagriju prste, a onda im se pridružila i Petra koja je stigla tek na početak svirke jer je doputovala vlakom iz Vinkovaca gdje živi. U pitanju je uglavnom vokalni jazz (i srodni stilovi) koji pokriva razdoblje od 30-ih godina prošlog stoljeća (Chaplinova „Smile“) pa do novijih izvođača poput Norah Jones.
Čole i Fekete su stari lisci koji i u ovako svedenoj postavi gitare i basa mirno plove kroz jazz, blues i ostale standarde. Izostanak drugih instrumenata, posebice bubnja, osjetio se tu i tamo, ponajviše u njihovom pokušaju da ispune želju ekipe za jednim stolom i izvedu „Caravane“ Dukea Ellingtona, izuzetno ritmičnu stvar koja je u ovako okljaštrenoj verziji zvučala tek poput skice. Zvučnu sliku na nekoliko je tema („Sunny“, „Summertime“, „Fly Me to the Moon“) popunila Petra svojom flautom koja se jako fino uklopila i šteta što ju nije češće koristila. Ali dobro, ipak je cura pjevala skoro tri sata, cijeli koncert, treba imati dobra pluća za to…
Što se Petrinih vokalnih sposobnosti tiče, nakon što sam ju gledao kako nastupa sa Slavonic Jazz Quintetom u Oxygenu, mogu reći da je Čole u njoj pronašao odličnu pjevačicu koja bez napora ide iz žanra u žanr. Cura pjeva opušteno i samouvjereno, drugačije od bivše pjevačice Ksenije ili Mile koja je jedno vrijeme nastupala s bendom kao zamjena, ali uvjerljivo. Meni osobno se jako sviđao Ksenijin vokal i trebat će vremena da ju Petra potpuno potisne iz sjećanja, ali na dobrom je putu. Nadam se da je ovo trajno rješenje jer je Sing Song Swing kuburio s pjevačicama i bilo bi dobro da se ona ustali.
Čole i Petra su između pjesama malo popričali s publikom, pa su tako u jednom trenutku pitali publiku ima li netko čiji su roditelji radili u bivšem Litokartonu i – vidi vraga – jedna takva osoba sjedila je za našim stolom. Ispostavilo se da je stari od Herr O.-a radio ovdje. Čole je dodao i kako mu je ovo najbolji prostor za sviranje u gradu i mogu se složiti s time: akustika ovog dvorišta je savršena, svaki zvuk, svaka riječ, svaki ton se kristalno čuo.
Dobili smo i neke zanimljive informacije o pjesmama koje su izveli, pa sam tako naučio da je gore pomenutu „Smile“ Chaplin napisao za Nata Kinga Colea koji ju je prvi i izveo, ali su nas doveli u zabludu jednom dezinformacijom: bluesericu „Give Me One Reason“ ne izvodi Joan Armatrading već Tracy Chapman. Joan Armatrading ovu pjesmu nikada nije izvela, barem koliko ja znam (iako ima jednu stvar koja se zove „One More Reason“, ali to je totalno deseta pjesma).
Koncert je, po običaju, priveden kraju uz jedinu stvar na „dobardanskim“ jezicima – Bajaginu „Dobro jutro džezeri“ koja je stara 30 i kusur godina, ali je svevremenska, možda aktualnija danas nego što je bila onda. Dakle, set lista dobrim dijelom nalik na onu koju SSS inače izvode; malo drugačiji aranžmani, ali to je to. Jako dobar dojam cijele večeri kvarila je nekulturna ekipa idiota za stolom do nas – očito gazdini prijatelji jer su stol rezervirali – koji, poput najgorih seljačina, koncert nisu zarezivali ni mrvicu već su cijelo vrijeme klafrali k’o navijeni. Čobani koji tobože vole kulturu, moš’ mislit’. Sreća pa su nakon drugog seta zbrisali pa smo onda imali malo mira…
Ako vam se ukaže prilika da ovjerite SSS u punom sastavu ili u krnjoj verziji, iskoristite ju – ugodno ćete provesti nekoliko sati u životu.
Nezdravi Hadžo
Set lista 1. set:
Blues medley
Lady Be Good
Bessa Me Mucho
Ain’t no Sunshine
Why don’t You Do Right
Lullaby of Birdland
Blue Moon
All of Me
Cheek to Cheek
Autumn Leaves
Love Me or Leave Me
2. set:
Sunny
I don’t Know why
Dream a Little Dream of Me
Smile
Give Me one Reason
Sway
Don’t Cry for Louie
Night & Day
3. set:
Chitlins con Carne
Caravane
Summertime
The Man I Love
The Blues Is My Business
Smooth Operator
On the Sunny Side of the Street
Fever
Fly Me to the Moon
Dobro jutro džezeri
zlihadzoponovojase 