Filmska runda 2018. @ dvorište Kazamata, 1. večer, 25. 05. 2018.

Uz tradicionalnu rakiju dobrodošlice i kokice tijekom projekcija, zarundalo se po treći put u dvorištu Kazamata. Naravno da nisam mogao odoljeti da se i ja ukažem tamo (što ću kad svemu mogu odoljeti osim iskušenju… 🙂 ). 

A bogami nije mirisalo na dobro. Popodne smo imali kraći ali žešći pljusak, a dosadna kišica nastavila je rominjati čak i u 20 sati za kada je bio najavljen početak programa. Ja sam štreberski točno došao tamo u osmicu da bih vidio kako ekipa tehnikosa još namješta stolice, spaja kablove i slične rabote koje nisu stigli prije srediti zbog kiše. Sve skupa je uzrokovalo kašnjenje početka službenog otvaranja od 45 minuta ali jebiga, viša sila. Ja imam kratak fitilj i dobio sam mlade čekajući i bio sam na korak do toga da odjebem sve to i odem negdje sjesti k’o čovjek i cugati, no onda je program ipak počeo pa sam se nekako smirio.

Pisao sam o ovom festivalu i prošle i pretprošle godine pa se neću previše ponavljati što se nekih općih informacija tiče, samo ću reći da je Filmska runda revija hrvatskih kratkometražnih filmova, nastalih u produkciji neprofitne umjetničke organizacije Teatar to go. Osim filmskih projekcija koje čine kičmu programa, tu su i popratni programi poput panel diskusije, razgovora s autorima filmova. izložbe fotografija, programa za klinčadiju te zabavnog programa uz lokalne DJ-eve.

Službeno otvorenje započelo je kratkim uvodnim obraćanjem organizatorica Filmske runde, njih četiri, po čemu je FR doista specifičan event: rijetko sam vidio koji festival gdje gotovo sve važne funkcije imaju žene, što u svakom slučaju podržavam. Dvorište Kazamata bilo je jako dobro ispunjeno, ubrzo su stigle i fine kokice, kiša je ukroćena i uvjeti za gledanje filmova bili su idealni. Pa, gotovo idealni: idilu gledanja filmova narušavao je onaj glupi cirkus lociran točno s druge strane zida Kazamata, a kad nije bilo buke iz cirkusa stvaralo ju je nekoliko idiota u publici koji su očito došli gledati „Avengerse“ ili „Deadpoola“ ili neki slični šrot.

U sklopu Studentske runde imali smo tako priliku vidjeti četiri filma studentica umjetničkih akademija (Opet samo cure! I opet lajk s moje strane!), pri čemu se vodilo računa o tome da, kao i prethodnih godina, u konkurenciji budu zastupljeni svi filmski žanrovi: igrani, dokumentarni, animirani i eksperimentalni film. „Precijenjena dramaturgija“ Sunčice Ane Veldić je svojevrsni film o snimanju filma: gledamo autoricu, studenticu Akademije dramske umjetnosti kako se bori s vlastitim manjkom inspiracije, (bes)korisnim savjetima mentora na Akademiji, prijatelja, momka, šefa na poslu…u pokušaju da snimi film koji će imati snažnu strukturu. Zabavno mi je što cura točno zna kako u teoriji film treba biti strukturiran, zna što sve umjetnik treba napraviti kako bi prizvao muze (nepotreban odlazak na selo u potrazi za inspiracijom), ali konačan rezultat je film razbarušene, labave strukture, koji se prije doima kao da je režiran u montažerskoj sobi. „Poštujući“ sva uvriježena pravila snimanja, Sunčica je dobila neočekivan rezultat: „Dramaturgija je precijenjena“, kaže jedan od profesora i to je ne samo naslov filma, već ujedno i teza koju je autorica obranila s odličnim.

„Stranac u mojoj glavi“ Petre Balekić je kratki animirani film čiji je naslov igra riječi jer se taj stranac odnosi na roman „Stranac“ Alberta Camusa. Film je pokušaj rekonstrukcije romana, ali je kvaka u tome što ga je autorica zadnji put čitala prije 12 godina i nije mu se vraćala nakon toga. Rezultat je film nastao iz sjećanja: osnovne postavke romana su tu, ali sve je to namjerno nabacano i fragmentirano. Petra je, slučajno ili namjerno, svojim filmom uspjela u potpunosti uhvatiti apsurdnu atmosferu romana. Lijenim srednjoškolcima gledanje ovog filma neće biti nadomjestak za lektiru i čitanje samog djela kako se netko možda ponadao, ali za to ionako postoje brojne stranice na netu…

„Institucija“ Kristine Marić je najeksperimentalniji film od ova četiri. Kristina je osječka umjetnica o kojoj sam već pisao na ovom blogu (izložba „X pozicija“ u Kazamatu od prije nekoliko mjeseci) i pohađala je Umjetničku akademiju koja je smještena na prostoru bivše vojarne JNA. Koristeći snimke napuštenih vojnih objekata i sadašnje snimke istih objekata koje koristi Akademija, Kristina povlači zanimljivu paralelu između dviju institucija, naizgled potpuno različitih, a opet po nečemu jako sličnih. Naime, i vojska i fakultet na neki način „obrazuju“ i oblikuju mlade ljude, bacaju ih u žrvanj i pretvaraju u „topovsko meso“. Bio sam u JNA (samo tjedan dana, doduše, dok nisu prokljuvili da sam ja prevelika budala čak i za njihove standarde 🙂 ), studirao sam u Osijeku i mogu i sam povući dosta paralela, pa mi je drago što je Kristina to kroz svoj film učinila umjesto mene…

Posljednji film u Studentskoj rundi bio je „Marica“ Judite Gamulin. U njemu autorica prikazuje naslovni lik, sredovječnu kućnu pomoćnicu kojoj je dopizdilo slušati svađe na poslu i kod kuće te odlučuje nakratko napustiti svoju obitelj, da bi se uvjerila da sloboda nije baš ono što je zamišljala… Judita se u ovom filmu držala „less is more“ pristupa: bez mnogo redateljskih intervencija, pustila je sjajnoj Mireli Brekalo Popović da nosi film i žena ga je doista hrabro iznijela na svojim plećima. Potrebna je osoba sjajnih izražajnih mogućnosti da vam samo svojim gestama, izrazima lica i općenito pojavom drži pažnju u filmu koji je sporog ritma, dugih kadrova, često u prvom planu. Judita i Mirela i ranije su surađivale, očito su odlično „kliknule“ i zajedno čine dobitnu kombinaciju.

Nakon kraće pauze za osvježenje, u sklopu Premijerne runde prikazana su dva premijerna eksperimentalna filma osječkih autora: „Instar“ Edgara Njarija te „Tragovi“ Tonija Baloga. „Instar“ je autor najavio kao film o osobnoj transformaciji, odbacivanju maski, presvlačenju kože, yada yada yada, no meni je taj aspekt filma zapravo sporedan: ono što mi je mnogo zanimljivije i upečatljivije je uspješan pokušaj prenošenja američkog filma ceste u slavonski kontekst. Tako tu imamo umjesto Route 66 osječku obilaznicu, umjesto pustinje široka slavonska polja, tu je i neizostavna pruga, benzinska postaja negdje bogu iza nogu, a da dojam bude potpuniji tu je i pravi američki Cadillac dugačak poput podmornice koji zauzme cijelo parkirno mjesto i još pola ceste. S te strane film je jako dobar, ali pomalo pretenciozna, kvazi-filozofska tema samo mu je uteg oko vrata.

Film „Tragovi“ Tonija Baloga nastao je kao snimka multimedijalnog rada umjetnika Marija Matokovića koji je u jednoj od brojnih osječkih razrušenih tvornica napravio performans tako što je puzao po nekoj metalnoj ploči, a oko koljena je imao komade drveta u koje je udubio 30 utora i u njih je ugurao 30 kovanica od jedne kune. Na taj način Mario je htio ukazati na problem privatizacije i pretvorbe, zapravo otvorene pljačke, kojom su probrani pripadnici Tuđmanovih 200 obitelji kupovali tvornice po jednu kunu i onda ih upropaštavali kako bi zaradili na cijeni vrijednog zemljišta. U Osijeku je na taj način uništeno 30 tvornica, uključujući neke koje bi i danas imale perspektivu na tržištu. Poslije je Mario tu metalnu ploču dao otisnuti i otisak neodoljivo podsjeća na, kako je netko primijetio iz publike, krv. Prikladna usporedba i podsjećanje na tisuće ljudi koji su davali krv i znoj za te tvornice da bi ih potom neki hohštapler blizak HDZ-u razbucao k’o gnojivo po polju (Mariovi roditelji su oboje radili u OLT-u, pa čovjek ima iskustvo iz prve ruke). Inače, i Mario mi je bio poznat, a onda sam se sjetio da je prošle godine upravo u dvorištu OLT-a izveo svoj performans u sklopu 17. Performance Art Festivala gdje je također upozorio na isti fenomen.

Autori oba filma nakon projekcije su odgovarali na brojna pitanja iz publike pojašnjavajući kako je tekao proces snimanja i to mi je bilo sjajno izvedeno. Možda bi na sljedećim izdanjima mogli takav Q&A sešn imati i s drugim autorima…

Za sam kraj dobili smo jedno iznenađenje: Ove godine Filmska runda u fokus je stavila profesiju snimanja, pa su tako održali i radionicu snimanja glazbenog spota za početnike koji su snimili spot za pjesmu „HŽ“ Kandžije i Toxxare. Simpatičan spotić je premijerno prikazan sinoć, a posjetitelji su se mogli poslužiti i kartonskim maskama Kandžije i Toxxare iz spota te barem na jednu noć plesati kao zvijezde uz glazbu DJ Pipsa. Ja sam to odjebao, dovoljno sam velika zvijezda sam po sebi da se ne trebam skrivati iza čijih maski a, budimo iskreni, uz facu kakvu ja imam maska mi nije ni potrebna 🙂 .

Prva večer treće Filmske runde potvrdila je visoke standarde postavljene na prethodna dva izdanja festivala, a dok sam išao kući iz suprotnog pravca išle su horde seljobera i čobana koji su u isto vrijeme gledali ono smeće od S.A.R.S.-a kod obližnjeg Sokolskog doma. I taj nesrazmjer ljudi koji su bili na Rundi i koji su terevenčili na tom žalosnom izgovoru od benda još jednom me podsjetio da je Osijek kulturna palanka, šupak svijeta u kome su festivali poput Filmske runde svjetlo na kraju tunela. Ali naravno, svi dobro znamo da nema svjetla izlaza iz tunela, jer uz današnje degeneracije bosanskih kozojeba i sličnog šljama ovaj grad neće izaći iz tunela, već je to prije svjetlo vlaka koji ide pravo na nas i polomit će k’o beba zvečku sve nas koji na vrijeme ne emigriramo u Irsku ili Švabiju…

Hadžo, stranac u vlastitoj glavi

 

 

Ovaj unos je objavljen u Što sam gledao. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s