Filmska runda 2018. @ dvorište Kazamata, 2. večer, 26. 05. 2018.

Druga večer treće Fimske runde ponudila je nešto kraći program, barem za mene: odgledao sam Festivalsku rundu s četiri vrlo dobra filma (OK, tri), prošetao se i zamalo završio na afteru u Oxygenu na ČBS-u. To što nisam razlog je što ovu večer proglašavam uspješnom… 

I subota popodne nam je donijela pljusak i dosadnu kišicu, no onaj gore i ovaj je put bio milostiv pa su padavine stale do večeri. Broj okupljenih bio je znatno manji nego prethodne večeri, no obzirom da je u isto vrijeme bio zakazan početak finala Lige prvaka, to je tzv. „filmoljupcima“ očito bilo važnije. Mislim stvarno, gledati tamo neka 22 idiota kako trče za loptom (23, računajući i suca 🙂 )…

I ovaj put je početak projekcije kasnio 40 minuta što već postaje zabrinjavajuće – koji kurac jednostavno ne kažete da će program početi u 9, kad se smrači i stvore se pravi uvjeti za gledanje filmova? Prije početka projekcije dobili smo kratko obraćanje Daniela Rafaelića, ravnatelja HAVC-a, koji kaže da je bio i prošle godine na Rundi, no ja ga se ne sjećam (a tog simpatičnog punašnog filmskog stručnjaka teško je ne zamijetiti, bit će da mi se mozak stvarno pretvorio u krečanu). Pohvalio je sve nas koji smo došli na projekciju a ne na Frajle, pohvalio je organizatorice kako su okupili ono najbolje od kratkometražnih CRO filmova u protekloj godini, dobili smo obligatorne kokice i – projekcije su mogle početi.

Festivalska runda i ove je godine predstavila četiri nagrađivana filma koji su dobili kojekakve strukovne nagrade što ih je kvalificiralo da se pojave na Rundi. I opet smo imali zastupljene sve žanrove (doukemntarni, igrani, animirani i eksperimentalni) i opet su mi se svi dopali osim onog eksperimentalnog, što se ponavlja iz godine u godinu i očito je da mi takvi filmovi nikako ne leže.

Za najbolji film ovogodišnje Runde, kada bih dijelio nagradu tipa Hadžine zlatne kugle, proglasio bih dokumentarac Borisa Poljaka „Oni samo dolaze i odlaze“. To je pomalo voajerski film u kome autor prati događanja na splitskoj plaži Bačvice: počinje kasno navečer, a završava ujutro, i tijekom 20 minuta filma vidimo svu silu likova koji nastanjuju ovaj mikrokozmos: od pijanih partijanera, preko zaljubljenih parova koji se hvataju u plićaku, maloljetnika koji nakon cjelonoćnog tuluma bacaju rigoleto u more, pa sve do matoraca koji u rano jutro okupiraju plažu i hodaju njom uzduž-poprijeko kao da su statisti u seriji „The Walking Dead“. Kamera svjedoči i tuči dvojice likova, no najurnebesnija scena je ona kada je uhvatila mladića, poptpuno golog, kako s bocom žestice tetura po plićaku, dok se bapci oko njega pretvaraju da ga ne vide. Statična kamera ovdje nije minus već plus, jer zanimljive nakupine likova ulaze i izlaze iz kadra izvodeći svoje rituale i tako dobivamo sjajan presjek lokalnog splitskog đira (ili stanja uma, što bi rekli TBF) za koji bi nekim redateljima trebali tomovi.

„Manivald“ estonske redateljice Chintis Lundgren (koja živi u Hrvatskoj, e baš se usrećila! 🙂 ) je hrvatsko-estonsko-kanadska koprodukcija, a priča ovog animiranog filma prati Manivalda, 33-godišnjeg lisca koji živi kod (pre)zaštitnički nastrojene majke. Kada im rikne perilica za rublje, u kuću i u život im se uvlači majstor, mladi nabildani vuk Toomas, i tu započinje neobičan ljubavni trokut koji će Manivalda natjerati da konačno napravi nešto od svog života. Film se može promatrati i kao posveta slobodnoj ljubavi, istospolnom seksu ili kao animirana varijanta klasika Francoisa Truffauta „Jules i Jim“, no možda ga je najbolje promatrati kao kritiku današnjih „mamona“, ljudi u srednjim godinama koji i dalje tvrdoglavo odbijaju napustiti obiteljski dom, u čemu smo mi Rvati na samom vrhu EU-a. Eto, još jedna kategorija u kojoj smo na vrhu, pored korupcije, nepotizma, nepoštovanja vladavine prava i sličnih jedinica demokracije i razvijenosti pojedinog društva…

„Skoro ništa – i dalje noć“ je eksperimentalni film Davora Sanvincentija koji me neviđeno udavio i njegovih 12 minuta trajanja činilo se kao vječnost. Jedina korist od ovog gubljenja vremena je u tome što naratori tekst govore na francuskom, a kako ja parlam malo taj jezik fokusirao sam se na uspoređivanje onoga što govore i titla. Ako ne govorite francuski, izbjegnite ovo zlo pod svaku cijenu!

Za sam kraj dobili smo „Tanju“ Jasne Nanut. Jasna je redateljica i scenaristica ovog polusatnog filma koji se bavi naslovnom curom koja se, nakon što je ostala bez posla i prekinula dugu vezu s bivšim dečkom, vraća ocu koji boluje od raka kako bi bila uz njega, da bi u kvartovskom kafiću srela frienda iz srednje škole i otkrila da se stari žar nije ugasio. Jasna je u troje glavnih glumaca pronašla savršene manekene za svoje uloge, a posebno je dobar Krešimir Mikić kao Denis, hrvatska verzija američkog rednecksa. Brojne snimke Tanjine zgrade i kvarta iz zraka kao da upućuju da je ovo samo jedna priča iz hrvatske tranzicijske zbiljnosti, a da bi svaki prozor ili svaki balkon mogao ispričati neku svoju koja vjerojatno ne bi bila ništa bolja od Tanjine. Svi su likovi u ovom filmu žrtve bešćutnog sustava u kome žive, ali i zatvorenici svojih usamljenih života, no Tanja je dobila priliku da nešto napravi sa svojim životom i svojim zatvorom. Otvoreni kraj nam ne daje do znanja kako priča završava ali, znajući gdje živim, nekako sumnjam u happy end… 🙂

I to je bilo to za drugu večer. Program se nastavio uz DJ Maxa, a ja sam krenuo u šetnju prema gradu misleći da možda odem ovjeriti ČBS koji su nastupali u Oxygenu. No, znajući da koncerti tamo počinju oko ponoći, digao sam ruke od toga, a dan kasnije drug M. mi je na kupanju potvrdio da sam donio pravu odluku: koncert je doista počeo u ponoć! Dok sam prolazio pored Parka kralja Držislava čuo sam „opojne“ zvuke novosadskih Frajli, cura koje su stekle fascinantnu popularnost u regiji skupljajući Balaševićeve otpatke iz kante za smeće. Naravno da je park bio prepun seljačina, zar ste sumnjali?

Drago mi je što mogu reći da Filmska runda drži kvalitetu. Smeta mi nepotrebno kašnjenje programa jer se kao čeka ekipa – tko ekipi jebe mater, mi koji smo došli na vrijeme trebamo biti nagrađeni zbog toga a ne osuđeni na čekanje zbog nekih lezilebovića i drkaroša kojima se nije dalo dići lijeno dupe na vrijeme. Kao što rekoh gore, bilo bi dobro da glavni program počinje oko devetke kada padne mrak, a trebalo bi pokušati dogovoriti i Q&A sessione s gostujućim redateljima kao što je bio slučaj prve večeri s dva osječka autora. No, svejedno, drago mi je što se Filmska runda održala, organizatorice tvrde da se manifestacija nastavlja, pa što drugo reći nego – vidimo se za godinu dana.

Hadžo koji dolazi i odlazi

Ovaj unos je objavljen u Gdje sam bio - ostalo. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s