Svakog lipnja, na završetku kazališne sezone, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku održava Lipanjsku opernu noć – humanitarni koncert orkestra, zbora i solista HNK. Obično to bude miš maš svega i svačega, s puno vrištanja i urlanja (kojega neki nazivaju operom 🙂 ), ali ove godine su se odlučili za drugačiji koncept – večer filmske glazbe – i to je bilo uglavnom jako dobro.
Znalo se dogoditi da prošlih godina navratim (jer mi je to doslovno preko puta kuće), ostanem 15 minuta do pola sata i onda produžim svojim putem, no ove godine promijenili su koncepciju pa su se odlučili za jednu glavnu temu – filmsku glazbu. A kako sam ja ljubitelj filma, odlučio sam da im ove godine moram dati šansu.
Lipanjska operna noć se održava u dvorištu Eurodoma, ružne gromade izgrađene na mjestu legendarne rupe kod Stuca nastale nakon rušenja starog Radničkog doma, jedne od najvećih grešaka u povijesti grada Osijeka. Zapravo, ne znaš što je veća greška: to što je Radnjak demoliran ili što je izgrađena ova grdosija koja ne služi ničemu osim što su hercegovačka govna kroz njega oprala silne milijune nečega. Ipak, ispod tog nepotrebnog kolosa nalazi se lijepo uređeno dvorište s fontanom, amfiteatrom i zgradom Kulturnog centra koja će kroz 150 godina, ako Grad požuri, biti privedena svrsi 🙂 , pa je to lokacija na kojoj se održava jedan dio kulturnih događanja u gradu, stoga se ne može reći da je cijeli projekt potpuno besmislen.
Princip kod LON-a je taj da kupite ulaznicu na blagajni HNK po cijeni od 50 kuna i to vam, osim što ste učinili dobro djelo, daje toplinu oko srca ali i mogućnost da sjedite na plastičnim stolicama ispred izvođača. A ako vam je 50 kuna puno, ili ste jednostavno zakasnili, imate opciju sjediti na betonskim klupama svuda uokolo ili stajati i gledati svirku za dž. Za tu sam se opciju i ja odlučio, s time što smo se drug S. i ja prije početka svirke našli u obližnjem kafiću da zalijemo grlo i psihički se pripremimo za nadolazeću svirku. Ja sam dvaput osvježio grlo, a vjerojatno bi bila i treća sreća da kafić nije zatvorio vrata u 23 sata. Mrzilo me sjediti cijelo vrijeme na jednom mjestu pa sam bazao po dvorištu Eurodoma uživajući u zvukovima dobre glazbe.
A ono što je dolazilo s velike bine bilo je doista dobro: 40-ak glazbenika plus vokali i dirigent Mladen Tutavac, sve skupa 50-ak samo izvođača. Nekih 350-400 ljudi sjedilo je na onim plastičnim stolicama, a još ih je bar toliko stajalo ili sjedilo sa strane. Točan broj prisutnih nemoguće je izračunati jer su neki dolazili, zastajali, poslušali pa odlazili, ali mislim da nije pretjerivanje reći kako je više od tisuću Osječana odgledalo cijeli ili dio koncerta, što je respektabilna brojka.
Dirigent Tutavac nije samo ravnao koncertom, već je osobno sastavio zanimljiv i bogat repertoar sastavljen od nekih od najvećih kompozitora današnjice i njihovih skladbi koje su popularne i publici dobro poznate, čak i izvan filmskog platna jer imaju svoj život i izvan filmova i često se izvode na koncertnim pozornicama diljem svijeta. Cijelo vrijeme trajanja koncerta igrao sam se igre „Pogodi iz kojeg je ovo filma“ i moram priznati da sam bio vrlo uspješan, pogodio sam gotovo sve teme osim jedne iz filma kojeg nisam gledao (John Powellova orkestralna suita iz animiranog filma „Kako izdresirati zmaja“) i jedne koja mi je bila poznata, ali se nisam mogao sjetiti odakle (skladba „Gabriel’s Oboe” Ennia Morriconea iz filma „Misija”).
Ostalo su bili crowdpleaseri – pjesme poznate čak i onima koji nisu zadrti filmofili (teme iz „Star Warsa“, „Gospodara prstenova“, „Gladijatora“, „Kose“…). Ono što volim kod ovakvih koncerata je to što su izvodili cijele kompozicije: naime, svi mi dobro znamo špice filmova ili glazbene podloge nekih ključnih scena, ali ovdje smo dobili integralne verzije tih skladbi koje su najčešće prave male simfonije. Neke skladbe su izvedene kao medley najpoznatijih motiva iz pojedinih filmova, pa smo tako kod „Ratova zvijezda“ osim poznate filmske špice i genijalnog „Imperijalnog marša“ dobili i motive iz prvih šest dijelova serijala, a šteta je samo što se na repertoaru nije našla i genijalna tema koja prati borbu svjetlosnih mačeva u „Fantomskoj prijetnji“.
Što se orkestralnih skladbi tiče nemam zamjerki na izvođače; možda je koncert bio posložen previše ziheraški, ali dosta pomlađen orkestar HNK pokazao se doraslim zadatku: svirali su dva seta od po sat vremena, uz jednu 20-minutnu pauzu između, i stvarno su se pokazali u najboljem svjetlu. Pohvale idu i solistima: sopranisticama Ivani Medić i Sanji Toth te tenoru Filipu Hozjaku, kao i vokalnom ansamblu kojeg su činili Stefany Findrik, Gordana Kalmar, Davor Solanović i Tomislav Moržan na kvaliteti vokalne izvedbe, ali imam jednu veeeeliku zamjerku na izbor vokalnih pjesama. Pa pizda mu materina, dokle više to ljigavo smeće poput Celine Dion i nepodnošljive teme iz „Titanika“ ili onaj grozomorni izbljuvak umiruće džukele iz filma „Ljepotica i zvijer“, kojega u originalu također izvodi Celine, jedan od razloga zašto je Kanada zaslužila da ju se izbombardira nuklearkama i zbriše s lica zemlje 🙂 . To maestrovo dovoravanje publici ovdje je poprimilo tragične dimenzije i, kao ljubitelj filmova i filmske glazbe, smatram da ovi drlozi od pjesama ne zaslužuju biti pomenuti u istoj rečenici s ostalim filmskim klasicima, a kamoli izvedeni kao dio iste set liste.
Drugi dio koncerta bio je kvalitetom slabiji od prvog, ili sam ja to već bio umoran pa me se nisu dojmila dva bisa u kojima smo dobili skladbu iz operete „Kod bijelog konja” (jedne od ovogodišnjih premijera HNK) koju su izveli Ivana Medić i Filip Hozjak te temu iz mjuzikla „Moje pjesme, moji snovi” u izvedbi Sanje Toth.
No, kad podvučem crtu ne mogu reći da sam bio razočaran: ova ideja s tematskim pristupom LON-u je pun pogodak i, koliko čujem, nastavit će se i ubuduće. Samo od ulaznica i dobrovoljnih priloga prikupljeno je više od 20.000 kuna koje će se dodijeliti Društvu za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama, a ljubitelji filmske glazbe došli su na svoje jer su dobili poštena dva sata svirke. Ne bi bilo loše napraviti i nastavak ove filmske noći, ali naravno s drugačijim izborom pjesama i, po mogućnosti bez Celine Dion – taman sam zaboravio da to hodajuće zlo uopće postoji, kad su me orkestar i solisti HNK, ničim izazvani, podsjetili na tu nesretnu činjenicu… 🙂
Filmoljubac Hadžo
Set lista:
- John Williams, „Jurski park”
- James Horner, „My Heart Will Go on“ iz „Titanica“ (izvela: Ivana Medić)
- Hans Zimmer, “Pirati s Kariba”
- John Barry, „Ples s vukovima”
- Patrick Doyle/John Williams, “Harry Potter i plameni pehar”
- Hans Zimmer, „Gladiator”
- Howard Shore, “Gospodar prstenova – Prstenova družina”
- Ennio Morricone, “Misija” (solo oboa Dejan Činčurak)
- Leonard Bernstein, „Priča sa zapadne strane”
- John Williams, „Ratovi zvijezda”
- Alan Menken, „Ljepotica i zvijer“ (izveli Ivana Medić i Filip Hozjak)
- John Powell, “Kako izdresirati zmaja”
- MacDermot: „Aquarius“ i „Let the Sun Shine In“ iz „Kose“
(izveli: Sanja Toth, Filip Hozjak, Ivana Medić, Davor Solanović,
Gordana Kalmar, Stefany Findrik i Tomislav Moržan
Bis:
- Ralph Benatzki, „Kod bijelog konja” (izveli Ivana Medić i Filip Hozjak)
- Richard Rodgers & Oscar Hammerstein II, „Moje pjesme, moji snovi” (izvela Sanja Toth)
zlihadzoponovojase 