Loše vrijeme, iznenadne bolesti i pogrešna očekivanja s moje strane malo su ukaljali prvi dan drugog izdanja Dunav Art festivala…
Nakon uspješnog porinuća prošle godine u nemirne vode domaćih festivala glazbe, enologije i gastronomije, Dunav Art festival se vratio u svom drugom izdanju. Pod sloganom „Festival koji teče i spaja“ ovogodišnja manifestacija proširena je na dva vikenda, od 22. do 30. lipnja, te je povezala Vukovar, Baranju i Erdut, po prvi put, s gradom Ilokom. Plan organizatora bio je, kao i lani, posjetiteljima ponuditi kvalitetan glazbeni program (jazz, etno i klasičnu glazbu), probrana jela s okusom Dunava te vina podunavskih zemalja s izlagačima iz Hrvatske, Srbije i Mađarske. Ove godine program je zamišljen kao još bogatiji i zanimljiviji od prethodne, jer uključuje i izložbe, prvo međunarodno ocjenjivanje podunavskih vina te festival autohtone kuhinje, i sve je to lijepo i krasno, međutim planove organizatora pokvarilo je nekoliko faktora.
Prvo, loše vrijeme s kišom i pljuskovima dovelo je do prebacivanja kompletnog programa u Erdutu s petka na subotu, a u Vukovaru je program premješten u Hrvatski dom (inače se sve trebalo održati na otvorenom). Drugo, najavljeni nastup Chui-a s Jazz orkestrom HRT-a u subotu u Vukovaru morao je biti otkazan zbog bolesti, a tom sam se nastupu radovao više no bilo čemu drugom u ovogodišnjoj ponudi i treće, festivalu definitivno nije pomogla ni činjenica da se u isto vrijeme održava svjetsko prvenstvo idiota koji trče za nogometnom loptom. Dok smo se drug Š. i ja vozili prema Vukovaru, sela kroz koja smo prolazili bila su prazna, pa smo se sjetili da upravo tada igraju Srbija i Švicarska. I još nešto – nedostatak jakog headlinera prvog vikenda koji bi privukao širu publiku – sve je to rezultiralo žalosno praznom dvoranom Hrvatskog doma. U jednom trenutku, negdje na početku koncerta, učinilo mi se da će biti više izvođača na bini nego gledatelja i zamalo da bi tako…
Odlučili smo doći ovjeriti izvođače prve večeri – riječki ženski bend Putokazi i njihovog sugrađanina Zorana Majstorovića i njegov Loose kvartet. U prvim najavama Zoran je bio naveden kao prvi izvođač pa sam pomislio da je on headliner a da su mu cure iz Putokaza gošće, no ispostavilo se da je obrnuto – ovo je bio koncert Putokaza sa Zoranom i njegovom ekipom kao gostima i pratećim bendom, što mi je donekle pokvarilo doživljaj.
Točno u zakazanih 21 h na binu se popelo osam cura iz Putokaza (https://www.facebook.com/putokazi.rijeka/ ; http://www.putokazi.hr/): Jasmina Sokoli, Mia Doričić, Antonia Svetina, Dolores Marinić, Helena Živković, Magda Martedić, Branka Matić Dereta i Vedrana Lisica. Ovo je, ako se ne varam, već deseta generacija pjevačica ovog dugovječnog kolektiva koji postoji još od pradavne 1984. i za ovih 30 i kusur godina stotine pjevačica su prošle kroz grupu. Putokazi nisu samo vokalni sastav, već imaju i lijepo razrađen scenski nastup, kostime, kompletnu sliku. Vodi se računa o svakom detalju, a ponajviše o slaganju glasova koje je izvedeno savršeno, vidi se da cure koje dolaze u kolektiv nisu nasumično odabrane s ulice već imaju kvalitetna, hm, pluća 🙂 .
Bend se vukovarskoj publici predstavio izborom skladbi s njihovih posljednjih nekoliko albuma, od „Androide“, preko „Mjeseca“ do „Porculana“. Započeli su s pozivnicom za zabavu, s nekoliko pop skladbi otpjevanih na matricu („Moja draga prijateljice“ i dalje osvježava poput slamboša u ove vruće dane, a „Sve što jesi“ je odličan komad downtempo elektronike) što mi je malo zasmetalo, no onda su prešli na pjesme kojima se bave veći dio svoje karijere, a to su etno skladbe. Tu im se pridružila umjetnička voditeljica kolektiva Miranda Đaković na akustičnoj gitari i odmah je koncert poprimio neku ljepšu, organskiju boju, no pravi pogodak bio je kada im se u skladbi „Ne idi Jano“ pridružio Zoran Majstorović i njegova ekipa kao prateći bend. Tada je koncert postao baš pravi koncert, a pjesme poput „Tararajčice“ ili „Naranče“ pokazale su koliko se vokalni ansambl i bend koji ih prati dobro slažu i razumiju.
Nije ni čudo jer je Zoran Majstorović (http://www.zoranmajstorovic.com/ ; https://www.facebook.com/atmamundimusic) već odavno poznat kao istraživač etno zvukova, posebno onih s područja Istre i Primorja. Njegov Loose 4tet sastavljen je od mladih ali sjajnih glazbenika (Dino Ivelja bas, Borko Rupena bubnjevi i Dorian Cuculić klavijature), svi s riječkog područja, koji taj istraživački gen nose u sebi. Majstorović je majstor svog instrumenta, odnosno svojih instrumenata, jer osim električne gitare svirao je i arapsku lutnju ili oud, i taj dio koncerta, kad su Putokazice otišle s bine i prepustile je momcima, bio je najupečatljiviji dio cijele večeri.
Ekipa sjajnih glazbenika briljira čega god se dohvati, od istarskih motiva u tradicionalu „Ča je moje“, preko jazz standarda „Softly, as in a Morning Sunrise“ Oscara Hammersteina II i Sigmunda Romberga (lik je, kako nam je Zoran pojasnio, išao u školu u Belišću i Osijeku prije nego što je otišao u Ameriku i stekao slavu radeći brodvejske mjuzikle), da bi svoj kratki nastup završili jednom arapskom temom, „Barhija“, gdje je Zoran demonstrirao umijeće sviranja ouda. Šteta što su svirali manje od pola sata i izveli samo ove tri pjesme jer su sjajno zvučale, svaka drugačija od ostalih, a opet spojene u jednu cjelinu zahvaljujući svestranom bandleaderu i njegovoj opuštenoj ekipi.
Putokazice su se potom vratile na pozornicu, u novoj obleki, ali nakon uživanja u nastupu četiri asa taj mi je povratak bio nekako antiklimaktičan i isforsiran. Tako da sam na kraju bio i malo razočaran: volio bih da su Zoran i njegov kvartet dobili više prostora, to sam i očekivao odlazeći na svirku, no ispostavilo se da su oni zapravo bili samo gosti curama i njihov prateći bend. Što nije loše, da se razumijemo, ali htio bih vidjeti ovu ekipu na samostalnom nastupu i nadam se da će mi se ubrzo pružiti prilika.
Službeni dio programa bio je gotov, ali smo u holu Vukovarskog doma dobili nastavak, nastup austrijskog trojca Die Wandervögel (https://www.facebook.com/diewandervoegel/; http://diewandervoegel.at/). Ove ptice selice (Bryan Benner mandolina i vokal, David Stellner gitara i vokal te
Raphael Widmann violina i vokal) njeguju tradiciju uličnih svirača izvodeći prearanžirane verzije austrijskih, njemačkih i yiddish folk napjeva iz posljednja dva stoljeća. Na trenutke čak zazvuče poput ulične verzije The Poguesa i definitivno znaju zabaviti publiku, čak i kad te publike nema više od desetak, no mi smo nakon nekoliko pjesama zaključili kako je ipak vrijeme da se pođe kući.
Prvi dan DAF-a tako nije u potpunosti ispunio moja očekivanja, što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih okolnosti, što zbog toga što sam očekivao nešto drugačiji program, no ne smijem se žaliti: u usporedbi s gledanjem jebene nogometne utakmice, ovo je bila dobitna kombinacija. Sutra sam u Erdutu, nadam se da će biti još bolje.
Ptica selica Hadžo
zlihadzoponovojase 