Druga večer ovogodišnjeg Dunav Art festivala u Erdutu donijela je zanimljiv i eklektičan program, ali nije riješila problem manjka publike…
Loši vremenski uvjeti prve večeri (petak) najviše su pogodili Erdut: i dok se program u Vukovaru premjestio na zamjensku lokaciju, u Erdutu takve lokacije jednostavno nema pa je odlučeno da se kompletan program prebaci za subotu. Tako su se u Erdutskim vinogradima odigrali i izložba svjetlosno – ambijentalnih instalacija i recitacija poezije Enesa Kiševića i DJ program na ulazu u vinograde za koji je bio zadužen DJ Flegma te glazbeni program na glavnoj bini. Da ne govorimo o bogatoj ponudi jela i vina iz ovih krajeva (Slavonija, Baranja, Srijem, Vojvodina…).
Za razliku od prethodne večeri kada je drug Š. vozio za Vukovar, u subotu nisam imao auto na raspolaganju ali, kao i prošle godine, organizatori su se pobrinuli za one bez auta (ili za one koji će zaviriti malo dublje u čašu vina 🙂 ) pa su sredili dva autobusa za Erdut i natrag. Prošle godine, kada je na DAF-u nastupala Zdenka Kovačićek, autobus je bio gotovo pun, a ove godine bio je gotovo prazan. To se pokazalo zlokobnim jer su i ogromni vinogradi, koji su prošle godine vrvjeli posjetiteljima, također bili prazni: reži me tamo gdje sam najdeblji ako je koncerte gledalo više od stotinjak ljudi, a nije bolje bilo ni u onom dijelu gdje su izlagači: što god si htio pazariti, za iće ili piće, odmah si bio na redu.
Velika promjena u odnosu na prošlu godinu je to što bina nije bila postavljena na vidikovcu s kojeg se pruža prekrasan pogled na Dunav već bliže vinariji, odmah pored kuća. Nije bilo ni bala od sijena za sjediti jer je očito procijenjeno kako će biti manje ljudi i kako će oni mahom biti mlađi te neće trebati ništa za sjedenje. Naravno, nitko nije računao na starog, rđavog Hadžu da će se tamo pojaviti, ali sam stare umorne kosti odmorio naslonjen na jedno od stabala ispred bine. Prošetao sam par puta i do vidikovca, par puta do šanka na ulazu gdje drže moj omiljeni Coca Colin nektar u staklenoj boci i gdje se colta za keš lovu, nikakvi bonovi, kurci-palci, malo se promuvao okolo, ošacovao izložbu u vinariji i – dok si rekao Freizeitbeschaftigungen – već je bilo vrijeme za povratak kući.
Ali ne, niste valjda doista mislili da ćete se samo tako izvući od čitanja mojih litanija? Moram napisati ponešto o bendovima koji su nastupili te večeri, pa vežite se, polijećemo…
Program je otvorio mnogoljudni beogradski bend Zemlja gruva (https://www.facebook.com/zemljagruva/ ; http://www.zemljagruva.com/) kojemu je ovo bio gubitak nevinosti što se istočne Hrvatske tiče. Gledao sam ih dva puta do sada, oba puta u Novom Sadu, na Ritmu Evrope 2012. i na maloj bini EXIT-a godinu dana ranije, i ostavili su dobar dojam na mene. Tada su imali cijelu nogometnu repku na bini – njih 11 – a ovaj put im je nekoliko igrača dobilo crveni karton pa ih je bilo „svega“ osmero. Neki su članovi u međuvremenu napustili bend, a pjevačica Zoe Kidah (Ana Radonjić) opravdano je odsutna jer je nedavno dobila bebu. Koju je nazvala Istra što je jako cool, no bilo bi još coolije da ju je nazvala Poe. Poe Kidah, yeah right! Zoe ima sjajan vokal i njezin izostanak ipak se osjeti, iako su se Konstrakta kao drugi ženski vokal i ostali članovi benda potrudili da ju dostojno zamijene.
Početak svirke bio je obilježen tehničkim problemima sa „iskrenjem“ zvuka zbog čega je bend morao početi ispočetka. „Novi početak“ bio je uspješan pa je Zemlja gruva okupljene povela na eklektično, žanrovski teško odredivo glazbeno putovanje: radi se o fuziji raznih stilova koja, kao što ime benda kaže, sadrži puno groovea koji slušatelje tjera na plesanje i pokret, a glazbeno se furaju na tzv. crni zvuk – afro, funk, r’n’b, neo/soul, reggae, swing… Uživo su mnogo bolji nego na albumima jer svoju energiju uspješno prenose na publiku, iako je ovaj put publika podbacila: stajali su udaljeni od bine kao da je bend zarazan i tek su se na bisu malo približili pozornici, ali za puni koncertni doživljaj tada je već bilo kasno.
Set listu su najvećim dijelom činili stari favoriti s debi albuma „WTF is gruvlend?“ koji ih je učinio instant senzacijom doma u Srbiji te nekoliko hitova s novog izdanja “Šta stvarno želiš!” i to čini jako dobru, plesnu kombinaciju: od uvodne „Django“ do kraja seta s pjesmom „Da bi nam“ držali su dobar tempo, tročlana brass sekcija razvaljuje, a ritam sekcija sjajno drži old school funk komade poput „U opasnosti“ ili „Danas nije juče“. Naravno, nije moglo proći bez njihove posvete Dini Dvorniku: šteta što nisu izveli afro beatom premazanu „Afriku“, ali smo zato dobili lijepu, usporenu verziju „Ti si mi u mislima“ koja je pretvorena u neo soul ljepoticu koja kao da je došla s nekog od albuma Omara ili D’Angela. Na trenutke, posebno u laganijim stvarima, bend postaje malo zamoran, ali srećom takvih trenutaka nije bilo mnogo.
U pauzi između dva nastupa malo sam prošetao po Erdutu i ono što mi je upalo u oči je neka birtija u centru okičena hrvatskim zastavama od krova do poda, a iznutra trešti najgori srpski narodnjak. Ništa čudno, opće je poznato da su najveći tzv. domoljubi ujedno i najveće seljačine po pitanju glazbe i ponovo se sjetim kako bih trebao zapravo biti sretan što živim u Osijeku koji još koliko-toliko nalikuje na grad. Zamisli da živiš u ovakvoj nedođiji ili Iloku, Belom Manastiru i sličnim središtima svemira…
Vratio sam se do vinograda na početak nastupa benda Scifidelity Orchestra (https://www.facebook.com/scifidelityorchestra/ ; http://www.scifidelityorchestra.com/). Ekipa za koju nikad do sad nisam čuo, netko mi je rekao da su osječki bend, no ispostavilo se da je riječ o čakovačko-karlovačkoj kombinaciji. Inače ih u bendu ima šestorica, ali ne znaju koji im je vrag bio sinoć J; zapravo znaju, jedan član benda (Robert Pajić, klarinetist) nije mogao doći, pa je prepustio ostaloj petorici (Filip Horvat vokal i trombon, Stjepan Horvat kontrabas, Benjamin Horvat banjo, Abel Kovačević bubanj i Jošua Kovačević saxofon) da se snalaze kako znaju i umiju, no ovi su zadatak obavili bez greške.
A to im nije teško palo jer je riječ o ekipi koja ima bogato iskustvo nastupanja kao ulični svirači što je, reći će vam svi koji nešto znaju o show businessu, jedna od najzajebanijih glazbenih rabota. A ovi momci su od 2011. stalno na ulici, dobar glas o njima se širio poput požara na jadranskoj obali te su prošle godine čak završili u finalu nekog kretenskog TV showa. Kojeg naravno nisam gledao jer ne gledam takve bedastoće, pa zato nisam ni znao za ovu ekipu sve do sinoć.
A da je riječ o uvrnutoj ekipi svjedoči njihov scenski nastup: svi su odjeveni po najnovijoj modi bečkih konobara između dva svjetska rata, na glavama imaju neke naočale za plivanje i urnebesno su zabavni. Reperotar im se sastoji od dixie, ska, rockabilly i jazz pjesama, što autorskih, što obrada klasika poput „When the Saints Go Marching In“, „Bei mir bist du schon“, „Joshua Fought the Battle of Jericho“, sve odsvirano u brzim i plesnim aranžmanima koji su odmah rasplesali društvo ispred bine. Sjajan scenski nastup i kontakt s publikom, odlična zajebancija i dovoljno energije za napajati jedan omanji gradić garancija su odlične zabave, ali nažalost mogao sam ih ošacovati tek 40-ak minuta jer je prvi bus odlazio za Osijek u 23:20. Nadam se da ću ih imati priliku opet gledati negdje u blizini, a dobra prilika će biti predstojeći Advent u Osijeku jer je ovo savršen bend za manifestacije takvog tipa. A možda ih ulovim i na Festivalu uličnih svirača u Novom Sadu, također su savršeni za takvu uličnu varijantu.
I, što reći za kraj? Na vremenske neprilike i svjetsko prvenstvo u nogošu organizatori nisu mogli utjecati, ali morat će razmisliti o tome koga zovu kao headlinere glazbenog programa jer definitivno tu trebaju biti jača imena. Meni je drago što sam imao priliku po prvi put pogledati Scifidelity Orchestra i ponovo gledati Zemlju gruva, ali to su bendovi koji neće privući velik broj gledatelja, što se i vidjelo. Dunav Art festival se održava i sljedeći vikend u Batini i Iloku, no mene tamo neće biti jer sam na Terminal festivalu u Somboru, ali nagodinu se sigurno vidimo…
Hadžo koji stalno gruva
zlihadzoponovojase 